Dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša: „Narodnosti mi srbinska, um i duša slavjanska“

Vladika Rade, duhom čitav jedan svet, a telom i rangom vladar samodržan, živeo je i umro bez ijedne zasićenosti. Mirio se sa svojim teškim dužnostima, izvršavao svoja opasna prava, nosio svoju tragediju slobode radi, a uprkos i sreći i pravdi. U Splitu, jedared, razgovarajući sa Škotlanđaninom putnikom po Balkanu, rekao mu je: „Znate li gde je najveća sloboda? U Crnoj Gori, čije ključeve ja držim“. Značilo je to da je najveća sloboda i u njemu samom… Da, Vladika Rade je pokazao kojim se putem išlo u najdostojniji grob, tamo, u klasičnoj Crnoj Gori.
U Crnoj Gori ima oazâ vedrine i zelenila, ali u Crnoj Gori ima prave pustinjske mistike. Zemlja na kojoj živimo bogata je pustinjama: okeani su vodene pustinje; ogromne površine kopna su peščane pustinje; visoke planine su kamene i ledene pustinje.
Pustinje su tragovi haosa: pune su mogućnosti, misli, tajni. Sfinge su simboli za mislene mostove između vremenskoga i večnoga. Pustinjski duh je stvaralački duh. Mnogi pustinjski narodi su bili veliki stvaraoci. Hebreji, Arabljani, Kinezi, Egipćani. Mnogi veliki duhovi su pustinjski duhovi. Vladika Rade je sebe nazivao „pustinjakom“ kad mu je bilo dvadeset godina; i on je bio pustinjski duh. Jedina askeza toga čudnog monaha bila je asketska
predanost zakonima vasione i zakonima misli. A najtragičnija strast toga čudnog monaha bila je strast za slobodom. A vrhovni zakon Vladičin, i svih Crnogoraca, čojstvo, pustinjska etika: nad glavom, zakon sveta; na zemlji, svaki čovek sudija. Nekoliko stotina godina neprekidne aktivne tragedije i naroda i njegovih vladara, sa vrhovnim tragičnim junakom Vladikom Radom, eto velika pustinjska drama, i velika pustinjska etika, pod krilima divne i svirepe slobode.

Svoju posljednju zimu Njegoš je proveo u Napulju, Italiji, gdje početkom proljeća slučajno srijeće Ljubomira Nenadovića. Zajedno su proveli sljedeća tri mjeseca, a sve vrijeme zajedničkog boravka u Italiji, Nenadović je marljivo bilježio svoje razgovore sa Njegošem i Njegoševe razgovore sa drugima. Tako su nastala “Pisma iz Italije” ili kako ih je Nenadović najprije nazvao “Vladika crnogorski u Italiji”. “Poznanstvo s vladikom i njegovi razgovori ostaće mi kao najlepši spomen celoga života”, rekao je Nenadović nakon Njegoševog odlaska iz Italije.

“Svi važniji ljudi pohodili su ga i ne mogu dovoljno da ga se nahvale”. Pa i Englezi a oni “retko laskaju”. Na zabavama je uvijek bio okružen najljepšim damama koje su ga molile da im priča o Crnoj Gori i ratovanju Crnogoraca. Nenadović kaže: “Ja, koji ga svaki dan slušam, divio sam se njegovom govoru, njegovim pričama i jezgrovitim dosetkama. Kud je god koračao, svuda su ga pratila najveća gospoda i gospođe”. Sa putovanja po Italiji Njegoš je donio samo lovorovu grančicu sa Vergilijeva groba i končić iz pojasa Torkvata Tasa.