Amandmani na budućnost Srpske

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Nakon mog kratkog teksta „Budućnost Srpske“ javilo se relativno mnogo prijatelja sa sugestijama i komentarima. Zahvaljujući svakome na pažljivom čitanju i uviđavnosti neophodnoj da se jedan tekst pročita i komentariše, potrudiću se da odgovorim na neka tipska zapažanja i prigovore. Moram da napomenem da se nisam tekst nisam pisao u svojstvu sveštenika SPC, mada sve što sam u njemu napisao, po mom sudu, ne protivi se mojoj službi Bogu i rodu. Takođe, teme koje nisu dotaknute jesu one o kojima ne znam mnogo a i nemam nekog neposrednijeg uvida. Preporučio bih svakako još dva vrlo kritički nastojena i zato beskrajno ljekovita teksta: jedna je onaj Nebojše Vukovića o paralelama između rata u Arcahu i balkanskih prilika (na „Novom Standardu“ Nebojša Vuković – Slučaj Arcaha i odbrana R. Srpske (2) – Novi Standard ) u kome je data maestralna analiza vojnog stručnjaka, dok je drugi manje analitičan ali ništa manje ilustrativan za pravne aspekte i društvenu dekadenciju u Srpskoj – po srijedi je tekst Milana Blagojevića „Naše licemjerstvo“ (http://www.nspm.rs/sudbina-dejtonske-bih-i-republika-srpska/milan-blagojevic-nase-licemjerstvo.html).

Reorganizacija. Nekoliko prijatelja mi je sasvim dobronamjerno i vrlo oštroumno skrenulo pažnju da vremena pritisaka u kojima se valja pripremiti za odbranu nisu najpogodnija za reorganizaciju svojih resursa i promišljanje o sopstvenim nedostacima, a najmanje je moguće izvesti nekakvu zamjenu kompletne političke kvazi-elite u Srpskoj. To je sasvim tačno. Jedini problem koji imam sa tim argumentom je činjenica da je „domaći front“ – onaj unutrašnji, naš, naša borba da budemo bolji – pokazao da smo na njemu podjednako ugroženi koliko i od spoljnjih pritisaka. Tačnije: efekti su im identični – ljudi su demoralizovani, bilo da su indiferentni ka pritiscima i dešavanjima, bilo da su direktno u teškom defetizmu. I, mada je prigovor na narod (tj. prigovor na stvarnost: oh, zašto nismo bolji i zašto nam nije bolje!?) najpopularniji način na koji se elita brani od svog odraza u ogledalu. Ali to ne mijenja stvar: taj odraz je užasno ružan. I ružnoća toga lika čini običnog čovjeka manje motivisanim za borbu i žrtvu.

Uzmimo na primjer trnutnu ofanzivu političkog Zapada i lokalnih grupa i eksponenata. Na nju je nemoguće odgovoriti adekvatno ako nemate elitu spremnu na žrtvu. Srbija 19.vijeka je najbolji primjer neadekvatnosti onoga o čemu je ovdje riječ. Bilo je u njenim naporima mnogo Rada Pašića i liferanata „Peskarevića“-Popovića, ali bilo je i Nušića i samih regenata spremnih da daju sve za svoju zemlju. Srpska elita je ljetovala u Karlovim Varima ali je gradila vile u Beogradu ili Vrnjačkoj Banji. Oni su sebe ipak dominantno vidjeli u Srbiji – čak i najniži spekulanti u njoj. Poređenje sa današnjom tajkunskom klasom u Srpskoj je katastrofalno. Niko sebe zapravo ne vidi u Srpskoj – poneko, možda, u Srbiji, mada je naša tajkunska klasa još mnogo prije masovne migracije srednje klase počela da kupuje nekretnine u Austriji, Monte Karlu, Dubaiju. Možemo mi da tražimo od „malog čovjeka“ da „nadiđe sebe“ i zaboravi da je njegov rođak – ministar koji je promijenio sve stranke u Srpskoj koje postoje – vlasnik nekoliko stanova u Beču a da sada daje izjave o Inckovom zakonu, ali ljudima je teško objasniti načelo „jedinstva“ u nevolji ako ne postoji ni najelementarnije jedinstvo u svakom drugom aspektu stvarnosti. I tu se politička klasa u Srpskoj, na žalost, ne razlikuje mnogo. Klijentizam je postao način na koji se tretira narod kao takav. Predstavnici opozicije takođe nisu pokazali neku naročito inovativnu sposobnost drugačije organizacije društva ni kada su bili vlast, ni kada su bili vlast na tzv „državnom nivou“. Suština stvari jeste u tome da niko od njih nema potrebu da reorganizuje društve već samo da redistribuiše postojeći sistem od „njihovih“ glasača i aktivista ka „svojima“ pritom smatrajući sasvim legitimnim da se ućari neki dodatni prihod od bavljenja poltikom. Zatim se taj prihod konvertuje u strane nekretnine.

Ljudi su bića koja prepoznaju društvene impulse. Ako ministar kupuje stan u Beču – ljudi će takođe ići u Beč. Kulturna iluzornost Zapada – ona popularna predstava da je tamo „sve uređeno“ i da se „bar poštuje dostojanstvo profesije“ – postaje kredo srednje klase u Republici Srpskoj, dok se radnička klasa gotovo sasvim seli zapadno: ona iz Trebinja u Hrvatsku, neko u Sloveniju i Austriju. Već je sasvim teško naći kvalifikovane majstore koji nisu otišli na pečalbu negdje drugdje – i to u krajevima Stare Hercegovine i Romanije gdje se ljudi izrazito teško odlučuju za pečalbu. Neprekidno insistiranje na političkom i infrastrukturnom povezivanju Banje Luke i Zagreba ujedno je odraz ali i zalog budućih migracija.

Istina je jednostavna: možda nije vrijeme da mijenjamo tajkunski kapitalizam i klijentizam kao modele „organizovanja“ društva, ali očigledno je da nas oni koštaju same odbrambene moći koja uvijek počiva na prisustvu stanovništva i na njegovoj sposobnosti i odlučnosti da se bori za svoj život, prava, identitet.

Da li ćemo bar sada shvatiti da nam „ovako“ – ne ide i da moramo drugačije ili ćemo se samoukinuti – pitanje je na koje će budućnost dati odgovor. Ako pogledamo sistem kontrolisane oligarhokratije koji vlada u Rusiji i uporedimo ga sa nekontrolisanom – jasno nam je da neko mora shvatiti da se neojeljcinizam u kome živimo mora prekinuti, a od profitera tranzicije oduzeti dio akumulisanog bogatstva da bi se kroz te resurse započela organizacija života, zaustavila depopulacija i stekli preduslovi za jasan otpor.

Vrlo sličan prigvor mi je stigao u nekoliko navrata, a to je onaj o „nepodesnosti vraćanja starih simbola u sadašnjem momentu“. Nisam sasvim do kraja u stanju da prihvatim logičnost ovog arhumenta jer mi se čini da je upravo manijakalna dosljednost nametnutim simbolima apsolutno nespojiva sa otporom nametnutom zakonu. Tačnije: moje nepovjerenje u odlučnost i umješnost da se sada konačno stane u kraj prihvatanju nametnutih rješenja i dalje opravdava upravo ova mlakost i medikritetnost u viđenju stvari, nedostatak percepcije da „stari grb“ nije bio nikakva promjenjiva stvar već upravo ono što jeste svrha simbola – način da se Stvarnost iznad nas poveže sa nama, da se u tom grbu i himni dotaknu svi ljudi koji su sa njima prošli podvige i podnijeli žrtve. Dakle: možemo mi da simpatišemo ili ne simpatišemo Manjifikovu „Pukni zoro“ poetiku, to ne mijenja činjenicu da niko nikada nije život položio uz tu pjesmu, a uz „Marš na Drinu“ ili „Tamo daleko“ jeste.

Međutim, simbolička ravan je ovdje opet važna i kao indikator važnijih političkih procesa. Politički život u Srpskoj je i dalje talac sopstvene (uglavnom socijalističke) prošlosti dominantne većine današnjih političara kao i njihove trećeklasnosti (budući da je u nekoliko „sječa knezova“ uglavnom odstranjivan „prvi ešalon“. To se vidi čak i u dikciji i poštapalicama kada uporedite mnoge današnje zvaničnike i, recimo, prof. Radomira Lukića), ali se još vidi u neprekidnom mantranju istih riječi koje – kao i sve riječi, a naročito one iza kojih ne stoji čovjek – sa vremenom gube smisao i onu resonancu, eho, koji je važan. Naročito je sasvim užasna i svima vidljiva nesposobnost naših političara da se ka Sarajevu dosljedno, dugotrajno i neuvijeno odnose na način na koji bi ljudi koji artikulišu nezadovoljstvo jednog naroda lošim „državnim“ uređenjem trebalo da se odnose. Naravno, kaže se neka teška riječ. Ali sarajevski političari odlično znaju da su srpski ministri generalno gledano „konstruktivni“ članovi Savjeta ministara. Ovo ne znači da su svi isključivo „kooperativni“ već i da oni sa više stava i dalje imaju imperativ da kao „savezni“ ministri ipak štite „savezni“ interes. Iako je sve što ide u prilog „državi BiH“ po definiciji suprotstavljeno samodovoljnoj Srpskoj.

Dakle: dokle god je najvažnija naša dilema da li je Srpska „manji bh entitet“ ili je „faktor bez koga se u BiH ne može“ – mi smo u mentalnoj zamki u kojoj nema srećnog ishoda. Srpska je na kraju rata imala osjećaj samodovoljnosti, zaokruženosti, suvereniteta. Taj osjećaj je podkopavala međunarodna zajednica, ali se krunio i sam kod njenih građana na klackalici između nesposobnosti organizovanja istinske samodovoljnosti i neprekidnog medijskog eksponiranja Sarajeva kao jedine pozornice gdje se u stvari ono bitno odlučuje.

Opet: vraćamo se na početak. Samodovoljnosti nema bez one simboličke, ali i ekonomske i organizacijske. Samo ekonomski i društveno uređeni mi ćemo biti faktor sa kojim mora da se računa.

Srbija: Zanimljivi – i opravdani – svakako su i glasovi koji mi skreću pažnju da sam u navedenom tekstu sasvim zaobišao probleme sa kojima se suočava Srbija – a takav prigovor su mi dali i poznanici koji sasvim podržavaju trenutni politički kurs Srbije i oni koji mu se izrazito suprotstavljaju. Prvi vjeruju da su međunarodni izazovi koji stoje pred Srbijom gotovo nezapamćeni u istoriji, a rezultati takođe gigantski, spoljna politika „mudra“ i strateški usmjerena, dok drugi vide sliku društvene dekadencije, depopulacije i realitizacije kao jedinu istinu Srbije danas a spoljnu politiku kao kapitulaciju na rate. Za razliku od većinskih mišljenja koja variraju od napadnog i nekulturnog divljenja na pragu kulta ličnosti, aure svetosti i mučeništva, patetične teatralizacije emotivne veze predsjednika i naroda sa jedne strane i neprekdine hiperbolizacije nedostataka u političkom stilu i ličnom karakteru trenutnog predjednika Srbije sa druge strane, stvari nikada nisu sasvim jednoznačne a ni političari – kao ljudi ali i kao metafore u različitim političkim i društvenim kontekstima – nisu svodivi samo na prvi sentiment (bilo pozitivan, bilo negativan), čemu smo svi skloni.  Da li je Milošević bio komunista, tradicionalista, Srbin, Jugosloven, loš strateg, solidan državnik u smislu da je osjećao da je neophodno sačuvati dostojanstvo i suverenitet, govornik na Gazimestanu i artikulant ponovno stečene srpske pozicije krajem osamdesetih, gušitelj srpskog nacionalizma, pomoćnik za srpske napore, čovjek čije je učešće u pokušaju organizacije jugoslovenskih (ili srpskih?) linija odbrane u Krajini bilo ambivalentno, ono 1995.izuzetno negativno, pomoćnik i suparnik rukovodstva Republike Srpske, nepotrebni predatelj mog rodnog grada, ulice i kuće drugoj strani (iako ih u ratu nisu osvojili), simbolička žrtva čijim su se navodnim zločinima pravdali realni zločini nad srpskim narodom, tragična ličnost u porodičnom životu, muž koji nije uspio da kaže „ne“ ženi iako je uspio da kaže „ne“ NATO-u, vidovdanski tragičar koga je sopstveno rukovodstvo prodalo za iluzije i sanjarije, koncentrisani, vispreni i dostojanstveni oponent čitavoj jednoj sudskoj mašineriji? Vjerovatno sve ovo i mnogo više (ako je živom čovjeku moguće, ovdje ostavljam pitanje po strani: da li je učestvovao, aktivno ili pasivno, u tragediji moje porodice?) Da li je Srbija za njegovo vrijeme doživjela turbofolkizaciju, hiperinflaciju, progon nepodobnih na univerzitetu, bilo da su u pitanju potonji drugosrbijanci, bilo srpski nacionalisti i konzervativci? Nisu li blaženopočivši Momo Bulatović i Milošević krenuli u pravljenje treće Jugoslavije u doba kada se mogla napraviti prava Srbija i Crna Gora? Nisu li SRS i SPS zajedno glasali te 1993.da se ne uvede vjeronauka u srpske škole? Jesu. Nije li nam danas ta Srbija i ta Crna Gora – uz sve užase vremena – mjesto u kojem je bilo više dostojanstva, srpstva i države nego što ih ima danas tj. nisu li svi procesi nakon 5.10. išli ipak na štetu srpskog naroda i države? Nismo li se kao Crkva ogriješili i o Moma i o Srpstvo te 1997 podržavši Mila, ali – danas se zaboravlja i previđa (na sreću) – podržavši i Biljanu Plavšić nasuprot paljanskom rukovodstvu (iako je jedini dugotrajni efekat tog državnog udara bila preraspodjela dominacije u tajkunizaciji Srpske sa njenog geografskog Istoka na geografski Zapad). Nisu Sloba voljeli blaženopočivši Mitropolit Amfilohije i Vladika Atanasije, ali su i oni – vidjevši sve nakon njega – znali da jetko priznaju da je „Sloba bio ozbiljan čovjek za ove danas“.

Zašto je sve ovo važno? Zato što ne postoji jednostavan odgovor na pitanje šta jedan Srbin iz Srpske misli, osjeća i želi od Srbije ako pod njom podrazumijevamo samo njeno rukovodstvo – osim što nju, Srbiju, ma ko bio na njenom čelu, voli i osjeća kao svoju. Njene nedoumice, njeni bolovi i ropstva, njene dekadencije i usponi su i naše neodumice, bolovi, ropstva, dekadencije i usponi. U samoj Srbiji i dalje ponekad se da čuti pseudo-argument o „nemješanju Bosanaca u srpske stvari“ i koristili su ga i vlast i opozicija da diskredituju glasove ljudi čiji im se stavovi ne sviđaju (od stavova da, recimo, Vladika Grigorije kao „neko iz Vareša“ nema šta da se miješa u politički život Srbije do opomena da je predjesnik „iz Bugojna“ pa nema šta da daje na Kosovu i Metohiji – iako se i Vareš i Bugojno nalaze u sred srpskog zavičaja čije se ime – „zemljica Bosna“ – prvi put u istoriji spominje upravo u okviru zemalja koje nastanjuju Srbi!) Dakle, zalaganje za srpski integralizam od nas iziskuje stalni pritisak na promijenu svijestu unutar Srpske ali i unutar Srbije da se „srpsko jedinstvo“ zaista pojmi kao ekvivalent za zajedničku društvenu i političku stvarnost unutar koje učestvujemo svi. Kada sljedeći put načinimo jednu moćnu pjesmu poput one „Ne dam!“ u izvođenju Milice Dosković, u njoj bi valjalo da se uz Studenicu i Gračanicu nađu i Gomionica i Morača, a mogao bi se neko sjetiti i Krke i Dragovića. Sve do te integracije, Srbi u Srpskoj nemaju luksuz da biraju koga će im građani Srbije izabrati za predsjednika Srbije. Nama ostaje pravo komentara – i to, kako među ljudima uvijek biva: samo pravo „komentara koji mi se sviđa“. Pojednostavljivanje procedure za dobijanje državljanstva Srbije može da igra pozitivnu ulogu u integraciji – mada, nadajmo se, ne kroz migracije u Srbiju i depopulaciju Srpske. Zato: postoje konteksti koji su dominantno svesrpski te niko od nas nema pravo da apstrahuje svoju obavezu koju ima – bio građanin Srbije, Crne Gore, Srpske ili ne – da iskaže svoj stav, a to su: metafizičko-identitetska nepokolebljivost po pitanju AP Kosovo i Metohija u sastavu Srbije, odbrana srpskog naroda i nedozvoljavanje njegove asimilacije u ND Crnoj Gori i odbrana našeg postojanja i prava u Republici Srpskoj. U svakom od ovih konteksta sam, čini mi se, adekvatno (koliko je ograničenom i grešnom čovjeku moguće) artikulisao svoj stav na takav način da njime pokušam da izrazim ono što preci u meni, sabesjednici sa mnom i potomci žele da kažu.

Pročitajte još:

Budućnost Srpske