Amfilohije – čovjek slave Božije

Piše: Protojerej–stavrofor Slobodan Boban Jokić

Tvoja je slava čovjek, koga si postavio za anđela, pojca Tvoga sjaja!
(Sveti Grigorije Bogoslov)

Ove riječi velikog oca Crkve su najbolji i najdublji pokazatelj smisla stvaranja i postojanja čovjeka. Čovjek je stvoren da bude slava Božija. Ako čovjek nije na tom putu, onda se gubi smisao njegovog postojanja. Čovjek se pretvara u prah i pepeo. A ako ostane na tom putu onda je na putu svetitelja Božijih, ljudi koji su izabrali taj uski put istinske slobode Duha Svetoga, nasuprot mizerije isprazne slobode i tumaranja ovim svijetom kao dolinom smrti. Slobodni i samovlasni su sinovi i kćeri Božiji kada u datoj slobodi prebivaju voleći druge. Slobodan, samovlasan, neponovljiv, bio je blažene uspomene Amfilohije Radović, Arhiepiskop cetinjski, Mitropolit crnogorsko-primorski i Egzarh sveštenoga trona Pećkoga. Amfilohije, predvoditelj vodova nebeske vojske.

Čovjek je neopozivi svjedok Boga, zato što je ličnost. Nedovoljan je cio svijet, sav univerzum, sve galaksije da sačine jednu ličnost. Ličnost Mitropolita Amfilohija je zaista prevazilaženje, samoprevazilaženje ovog svijeta. I zaista je mali svijet, univerzum i sva vasiona da bi smjestili njegovu grandioznu ličnost. On je bio Arhiepiskop i Mitropolit, čovjek, pastir, ispovjednik, bogoslov, besjednik, neimar, pisac, književnik, državnik, eklisiolog, trijadolog, misionar, asketa, etičar, antropolog, tumač Svetog pisma, katiheta, esejista i prevodilac visokog umijeća. Ali prije svega bio je učitelj i otac. Kao otac, Mitropolit je pokazao svojim primjerom i životom da ljudski život dobija na vrijednosti onda kada teži cilju kojemu je naznačen i istinitijoj originalnosti, drugačijoj od sadašnje otuđenosti i palosti. Bio je čovjek koji se nije bojao da postavi pitanje svoga postojanja. Jer čovjek je pravi čovjek onda kada iskreno i hrabro sebi postavi problem i pitanje. Nijedan problem nije istinski postavljen, ako nije postavljen neustrašivo, toliko hrabro da od njega u groznicu pada i razum čovječiji i duša i srce. To je naučio od svog duhovnog oca, Ave Justina. Kako je Ava učio njega, tako je on taj životni put pokazao nama – da čovjek mora da bituje i bori se na polju života.

Tu je najveća uloga Mitropolita Amfilohija, što je otrgao čovjeka iz njegove samozatvorenosti i ništavila i uputio ga na taj dvig ka naprijed, ka dobru. Jer smisao nije u tome šta je čovjek bio već ono šta će, šta može i šta treba da bude. Kroz dvig prestajemo da budemo pasivne žrtve smrtnosti, već se okrećemo novom načinu života, novom načinu postojanja, koji nas čini istinskim ljudskim bićima. Taj početak je u budućnosti. Čovjek nije biće prošlosti već biće budućnosti. Omega odrećuje Alfu, kraj određuje početak (Sv. Maksim Ispovjednik). U toj Omegi je nada uspješnosti i smisla dviga. U toj budućnosti i grešnik vidi svoje izbavljenje i nadu. U tom iskustvu naredovanja kao pokajanja, prioritet pokajnika – onoga koji se dozvao pameti, koji je došao k sebi, koji se preumio – ne odnosi se na eventualno povrijeđeni narcizam u vidu žaljenja zbog grešaka, nego na poznanje individualne nedostatnosti, koje dinamički napaja samopredavanje ljubavnom odnosu (Hristo Janaras).

To je Mitropolit Amfilohije najljepše umio da radi u životu – da voli čovjeka, svakog čovjeka. Da blagovijesti život koji „udostojava“ grijeh: potvrđuje da nas u težnji ka istinitom životu „predvode“ (pokazuju nam put) carinici, bludnici, rasipnici i razbojnici, tj. oni koji su se u jednom trenutku života okrenuli budućnosti, a ne oni koji ostaju u prošlosti, koji su uvjereni za sebe da su pravedni i time zakucavaju sebe u statičnost života i sjenku smrti, zakucavaju se u svoju stvorenu prirodu. Zaista, predvodnici u slobodi od prirode su oni koji su stvarno odustali od svakog povjerenja u prirodu: u sposobnost i uspjehe vladanja sobom, kao i u psihološka zadovoljavanja ega; oni koji vide da su toliko grešni, da im to ne ostavlja ni najmanje prostora da u sebe imaju povjerenja. Jedino što im preostaje jeste da se predaju odnosu, da se prepuste ljubavi Drugoga (Hristo Janaras).

Znao je Mitropolit da je nečija tragičnost bolja nego prijatna farisejska tobož stalnost i prividna spoljašnja pobožnost, uljuljkanost ili savršenstvo. Oni koji se bore sa tragičnošću svjedoče svoj neuspjeh i ne skrivaju ga, ali vape za nečim višim, a pokajanje je vaskrsenje u život iz grijeha, promašenosti i smrti. Zbog toga kao duboki i istinski etičar, Mitropolit zna da se hrišćanska etika zasniva na ličnosti, a ne na bezličnim načelima ili vrijednostima. On svjedoči da etika nema veze sa spoljašnjim izgledom, niti sa formalizmom. Etika je stvar unutrašnjeg, stvar srca. Mjesto gdje Duh Sveti obitava u čoveku je srce, koje je svojevrsni oltar ljubavi. Srce kao oltar ljubavi uvijek traži da čovjek u sebi napravi mjesta za drugu L/ličnost. Mitropolitovo srce upravo je bilo taj oltar ljubavi Božije. Na tom oltaru svi smo prinosili sebe, naše uspone i padove, naše greške, promašaje i uspjehe, naše tuge i radosti, naše nedoumice i maštanja, a on nas je sabirao i grlio i stavljao na taj oltar da sve to prinese Gospodu. U tom oltaru ljubavi Božije mjesto su našli i siromah i bogataš, i neuki i obrazovani, i radnici i ministri, i prijatelji i neprijatelji, i monahinje i monasi, i sveštenici i episkopi, i oni koji su ga voljeli ali i oni koju ga nijesu voljeli. Takvim odnosom pokazao je da se patologija grijeha i strasti nadilazi u trenutku kada ljubav izgna strah napolje. Tada autonomija i samodovoljnost postaju bespredmetni. Za Mitropolita je jasno i nedvosmisleno da ne postoji „ja“ bez „ti“, i da u susretu sa Drugim, licem k licu, jeste čovjekova vrijednost, smisao i ispunjenje njegovog života. U tom susretu smrti nema, postoji samo besmrtnost.

On je učitelj koji nas je učio da ovim životom ne tumaramo kao dolinom smrti, nego da život živimo u njegovoj hrišćanskoj punoći, bez straha i nepokolebivo, uzdignuta čela; da hodimo kao braća i sestre; da ljubimo jedan drugog, i da ništa ne dugujemo jedan drugome osim ljubavi; da ljubimo neprijatelje, koje je i sam ljubio; da se radujemo zajednici različitosti, gdje svi u toj različitosti dijelimo harizme, podvige, službe i radujemo se drugačijem. I tako da tugu pretvaramo u radost.

Učio nas je da liturgijski život zauzima središnje mjesto u sveukupnom crkvenom životu, i čini temelj, suštinu i sami smisao crkvene zajednice. Da na Liturgiju treba ići ne tražeći ništa, srećan što si se tamo našao. Učio je da je život Crkve i onih koji su u Crkvi raspeće i vaskrsenje, i da nema ljepše vjere od hrišćanske. Da je najdublji i najistinitiji poziv Crkve dođi i vidi. Učio nas je da je sloboda najskupocjenija kategorija, jer je položena u samom Božanskom činu stvaranja čovjeka, i da je istinska sloboda sloboda u Hristu kroz koju poznajemo istinu, istinu koja će nas osloboditi. Učio me je da budem Slobodan.

Učio nas je bogoslovlju. Ali ne samo bogoslovlju kao nauci, nego bogoslovlju kao životu. Jer, bogoslovlje bez primjene u svakidašnjem životu, u mišljenju, u djelanju, nije pravo i istinsko bogoslovlje. Zbog toga je njegovo bogoslovsko i pastirsko djelo neizostavni dio liturgijskog buđenja u Pravoslavnoj Crkvi u XX vijeku. Učio nas je da idemo putem Svetoga Save, Svetoga Vasilija Ostroškog i Svetoga Petra Cetinjskog, i da kad idemo njihovim putem onda dobro znamo ko smo i šta smo, i odakle krećemo, i kuda idemo, i gdje treba da stignemo. Da kad idemo tim putem niko i ništa ne može da nas zavede na stranputice niti odvoji od puta istine i života.

Uvodeći nas postriženjem u tajnu sveštenstva, pokazivao nam je da je sveštenstvo dar Božiji, da suštinu sveštenstva treba da svakodnevno životno otkrivamo. Da je sveštenstvo čudesna i blagoslovena služba a ne profesija. Da kao sveštenici treba da ujedinjujemo ljude, da stvaramo crkvene zajednice, da budemo oci i prijatelji ljudima a ne „stručnjaci” za obrede ili gurui. Pokazao nam je da je biti sveštenik stil života.

Vodio nas je izvorima: Jerusalimu, majci svih Božijih Crkava, koja se projavila u svoj svojoj punoći kao ikona nebeskoga Jerusalima – Novog Siona; kroz Kapadokiju otkrivao nam je Oce Crkve i njihovo bogoslovlje; u Carigradu manastir Horu i Svetu Sofiju – to čudesno ovaploćenje nebeske ljepote, najveličanstveniji hram sazdan ljudskom rukom u istoriji roda ljudskoga, gdje tiho otpjevasmo najljepše Hristos Voskrese koje se čulo kao tihi bruj poput poja slavuja.

Učio nas je da volimo cijeli svijet, cijelu vaseljenu i univerzum; učio nas je da volimo i da odlazimo na Kosovo i Metohiju; da su Kosovo i Metohija najskuplje srpske riječi, da je naše nadanje zakopano na Kosovu, u jednu grobnicu, da je ono srce našeg naroda i da ga se nikada ne smijemo odreći. Naučio nas je kako da zenica oka našeg bude gnijezdo ljepote njegove.

Učio nas je da osnove pravoslavnog vaspitanja znače obnavljanje obraza Božijeg u čovjeku, njegovo razotkrivanje i razvoj; da je Bogočovjek Hristos krajeugaoni kamen, osnova obrazovanja i vaspitanja, i da kroz tu prizmu sagledavamo, osmišljavamo čovjeka. Da je pravoslavno obrazovanje obnavljanje i oblikovanje čovjeka po Obrazu Onoga koji ga je stvorio i njegovo hranjenje vječnom Božanskom svjetlošću, istinom, ljepotom i dobrom. Jednom riječju, svim Božanskim savršenstvima.

Učio nas je da se ne bojimo smrti, jer je smrt pobijeđena. Sa njegovog odra isijavao je lik na kojem nema smrti već osmjeha, istine i radosti Vaskrsenja. Mitropolitov usnuli lik je bio znak i svjedočanstvo Vaskrsenja Hristovog, Vaskrsloga Jagnjeta u kojem je spas.