Blaženopočivši Momo Krivokapić sagradio prvi hram po uzoru na razorenu Njegoševu kapelu na Lovćenu

Piše: Jovan Markuš

Crkva Svetog Petra Cetinjskog se nalazi na Prčanju u Boki Kotorskoj, nešto iznad glavnog puta i mora; otuda se pruža pogled na planinski masiv Lovćena. Crkva je počela da se gradi neposredno poslije razaranja hrama Svetog Petra Cetinjskog na vrhu Lovćena 1972. godine. Projektovao ju je arhitekta Savo Ristov Krivokapić, brat protojereja–stavrofora Momčila Krivokapića, arhijerejskog namjesnika bokokotorskog. Ova crkva predstavlja savremenu repliku nekadašnje kapele na Lovćenu. Do nedavno pojedini dijelovi njegove fasade su namjerno bili ostavljeni u tzv. sivoj fazi gradnje, odnosno ostavljen je neomalterisan i neokrečen beton. Ovo je simvolizovalo rane i ožiljke na Njegoševoj kapeli, ostale poslije vandalskog čina vrha komunističke vlasti. Po riječima protojereja–stavrofora Momčila Krivokapića, kome prije svih pripadaju zasluge za izgradnju ovog hrama, od ideje do realizacije – surovi beton je bio slika surovog vremena u kome je srušena Lovćenska kapela.

Crkva na Prčanju je potpuno završena i osveštana i nalazi se u bogoslužbenoj upotrebi. Oko nje se nalazi aktivno groblje, koje je podijeljeno na katoličko i pravoslavno.

O izgradnji ovog prvog hrama u Srpskoj Crkvi sagrađenog po uzoru na razorenu Lovćensku kapelicu otac Momčilo je zapisao veoma vrijedno svjedočenje:

„Idejni projekat je urađen neobično brzo i na osnovu njega je dobijena građevinska dozvola, dok je glavni projekat bio gotov 1973. godine. Građevinsku dozvolu je izdao, uz lični rizik, tadašnji načelnik Jovo Bošković. To dobijanje građevinske dozvole je bilo prvo čudo Sv. Petra Cetinjskog vezano za izgradnju ove crkve.

„Temelji su iskopani za jedan dan mobom i ljubavlju mještana Prčanja 5. novembra 1972, a betonaža je izvedena u dvije mobe zaključno sa 15. novembrom 1972. g.

„Kamen temeljac sa poveljom položio je i temelje je osveštao Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Danilo Dajković 3. decembra 1972. g. Kuriozitet sa osveštavanja temelja jeste da sam prilikom čitanja povelje izbjegao da pročitam sledeće: ‘a iste godine kada sa ponositog Lovćena nestade hram-Kapela Sv. Petra Cetinjskog…’, jer smo bili pod budnim okom… Interesantno je još i ovo – i to je isto pravo čudo: tek negdje kada su zidovi bili pri kraju, ‘Vlasi su se sjetili’ šta to mi radimo…

„Tokom 1973. g. izrađen je ‘sokl‘ – odvojili smo se od temelja. Dugo je je jedan komšija, koji je kopao bunar, nasipao sokl – on nije morao daleko da nosi zemlju a nama je dobro došlo da mi ne donosimo ispunu. Bila je to vrlo kvalitetna zemlja, tzv. đer, koji je kada se slegne tvrd kao beton.

Kamen za zidove smo vadili iz jednog malog majdana u Doljanima u blizini drevne Zlatice kod Podgorice. Klesanje grubih blokova vršeno je u blizini temelja crkve. To se dešava drugom polovinom 1974, tako da su do proljeća 1975. zidovi dobro porasli.

„Već za Vaskrs 1975. služena je prva služba Božija, Pashalno večernje. Služili su jeromonasi Danilo (Marunović) i Pavle (Kalanj) iz Praskvice i moja malenkost. Zidovi su rasli, i do sredine 1976. su završeni.

„Njegova Svetost Patrijarh srpski g. German je od početka pomagao ovu gradnju, a kada se u julu 1976. zatekao u manastiru Savini, nije trebalo da ga molimo da dođe na gradilište i vidljivo nam da podršku. Iako nismo imali krov predložio sam da se služi prva Liturgija. Patrijarh German je bio za to, ali da služi mitropolit Danilo, a da on ‘samo‘ prisustvuje.

„U prvu nedjelju po Petrovdanu, 18. jula 1976, zazvonilo je prvo srpsko pravoslavno zvono na Prčanju, pozdravljajući Patrijarha srpskog Germana i Mitropolita crnogorsko-primorskog Danila. Zvono je tih dana poklonio dr Vladeta Jerotić sa Vladanom Đorđevićem iz Švajcarske. Improvizovano je postavljeno u vrata prema moru. Na Liturgiji je besjedio jeromonah dr Amfilohije Radović. Od tada pa do osvećenja 1982. godine u ovom hramu je služena Liturgija svake prve nedjelje po Petrovdanu.

„Hram je osveštan tačno na 10-godišnjicu rušenja Kapele, 1. avgusta 1982. godine. Njegova Svetost Patrijarh German nije mogao da dođe, ali je poslao Njegovo Preosveštenstvo vikarnog episkopa dr Danila Krstića. Služili su Mitropolit crnogorsko-primorski Danilo, Mitropolit zagrebački Jovan, Episkop dalmatinski Nikolaj i Episkop marčanski Danilo, izaslanik Patrijarhov, sa sveštenstvom. Na svenoćnom bdeniju besjedio je Episkop marčanski Danilo, na Sv. liturgiji jeromonah dr Atanasije Jevtić, a na večernju jeromonah dr Amfilohije Radović.

„Izgradnja zvonika sa kelijom je započeta 2006. godine, a završena je 4. januara 2014, kada je i osvećen od strane Njegovog Visokopreosveštenstva Arhiepiskopa cetinjskog i Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Amfilohija. Zvonik ima četiri zvona, a na njegovom vrhu se nalazi pozlaćeni krst. U toku je živopisanje hrama. Živopis radi radionica ‘Metohija’ iz Beograda. Ikone koje su izrađene 1985. g. rad su akademskog  slikara Dragomira Jašovića. Pred Vaskrs 2017. g. postavljen je kameni ikonostas, rad majstora koji su radili na Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru.“

Izvod iz besjede Arhiepiskopa cetinjskog i Mitropolita crnogorsko–primorskog Amfilohija prilikom postavljanja  zlatnog krsta na zvonaru hrama Svetog Petra Cetinjskog na Prčanju 4. januara 2014. godine.

Ono što je na pravoj Božjoj vjeri sagrađeno, neuništivo je

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.

Riječ je Gospodnja, koju upravo što čusmo iz Svetog jevanđelja, a koja glasi: „a pravednik će od vjere živjeti“ (Rim. 1, 17). Riječ koja se neprekidno ponavlja u Otkrivenju Božijem i Starog i Novog Zavjeta, i koja se neprekidno potvrđuje u istoriji svijeta i čovjeka. Riječ koju je ponovio Sveti apostol Pavle i u drugoj svojoj poslanici, kada je rekao da je vjera „osnov svega čemu se nadamo, potvrda stvari nevidljivih“ (Jev. 11, 1). Na prvi pogled ta vjera koju Apostol naziva temeljem, osnovom svega onoga čemu se nadamo izgleda nešto najnemoćnije, nešto najslabije i najnesigurnije u ljudskom životu. Zato nije čudo što se čovjek neprekidno uzda i temelji svoj život na mnogim drugim stvarima, a ne na vjeri. Temelji i na prirodi, temelji i na svome znanju i na svojoj nauci; temelji na svome ljudskom iskustvu…

Sve je to dobro i sve je to zlatno, međutim svi razumni ljudi, od iskoni, živjeli su vjerom, ali ne vjerom bilo kakvom. Jer, u ljudskom životu i ljudskoj istoriji ima vjera i nevjera, ima raznih vjera, lažnih vjera. Narod je u svom jeziku mnogo mudriji od svojih mudraca, koji, u naše vrijeme pogotovo, poistovjećuju sve vjere, ili – kako je govorio Sv. vladika Nikolaj – na tri vjere okom namiguju a ni jednu pravo ne vjeruju.

Nije isto lažna vjera i prava vjera, nije isto sujevjerje (a sujevjerje znači uzaludna vjera) i istinska i prava vjera, nije isto nevjerje i vjera, nije isto ono što narod naziva nikakva vjera; jer ima, i uvijek je bilo i takve vjere – nikakve vjere.

Vi se sjećate u svoje vrijeme stariji su govorili kad hoće nekoga da prozovu i kad neko napravi nešto što ne valja: Nikakva vjero! Ima u našem narodu, pogotovo ovdje u Crnoj Gori i pasja vjera… Ali samo ona vjera koja se temelji na živom Krajeugaonom kamenu, na istini života, onoj najdubljoj, Božijoj istini, na imenu živoga Boga, samo ona građevina ljudska koja se gradi na tom temelju, prava je i istinska. Istinita je samo ona građevina ljudska koja provjerava sebe smrću – sve što ne može da nadživi smrt u čovjeku, u njegovom djelu, sve je to ništavno i lažno i prolazno. Samo je dakle istinito ono što je vječno i što je neprolazno, a vječno je i neprolazno ono što se temelji na živoj Božijoj vjeri.

Zašto je Bog otvorio nebesa u ove svete dane božićne dane, nego da bi se ono u šta su vjerovali proroci, ono što im je Bog nagovještavao od pradrevnih vremena, da bi se to otkrilo, da bi se to pokazalo i javilo? Da bi onda mogao jedan od učenika Hristovih da kaže: „Ono što vidjesmo, što čusmo, što opipasmo, o Riječi života, to vam svjedočimo, to vjerujemo i to i vama propovjedamo“ (up. 1 Jn. 1, 1-2). Rođenje Hristovo od Presvete Djeve u pećini vitlejemskoj nije ništa drugo nego je živa, opipljiva potvrda vjere istinskih Božijih znalaca i tajnovidaca kakvi su bili Avram, Isak i Jakov; kakav je bio Mojsije na gori Sinajskoj, kakav je bio prorok Ilija ognjeni, kakv je bio prorok Samuilo – sveti Božiji ljudi, kojima je Bog šaptao i javljao svoje tajne. Oni su te tajne zadobili upravo zato što su imali vjeru duboku, avramovsku vjeru.

Iz te te vjere Avramove iznjedrio se ne samo onaj prvi, Izabrani Božiji narod, nego se iznjedrio narod kojeg je zaista više nego pijeska zemaljskoga i zvijezda na nebu, Božiji narod, hrišćanski narod. Evo kroz vjekove, uvek iznova taj narod je kao sjeme Božije, kao kvasac, kako kaže današnje Jevanđelje, kojega žena stavi u kopanju brašna i zakvasi ga, pa narasta. Takvo je i Carstvo nebesko, takav je i narod Božiji, neuništivi narod, koji temelji sebe i svoj život na toj i takvoj tvrdoj, Božjoj, nepokolebljivoj vjeri, na Hristu Gospodu kao krajeugaonom kamenu.

Prolaze zemaljska carstva, a oni koji na Njemu grade, na Hristu Gospodu, oni ostaju u vjek i vjekov. I kada ovdje postradaju, i pretrpe mučenja i stradanja, tek onda temelje svoj život na Njemu koji je takođe postradao, i preko Časnoga krsta i Raspeća svoga na Golgoti otkrio sebe kao vječnu ljubav koja grli se i sva od iskoni do kraja svijeta i vijeka. U tom znaku je i sudbina ovog hrama lovćenskog – u znaku raspeća. Hram utemeljen na vjeri u živoga Boga, srušen od bezbožnika, od bezbožne ruke. Prvi hram koji je posvećen Svetom Petru Cetinjskom, a u njemu pohranjen njegov sinovac Sveti Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac i Cetinjski Pustinjak – srušen je i hram Svetoga Petra i mošti Svetoga Petra Drugog oskrnavljene. S pravom ga je Sveti vladika Nikolaj, njemu srodni i slični podvižnik veliki i svjedok Hristov na zemlji i na nebu, nazvao već 1912. godine Velikomučenikom.

Kao da je predvidio Sveti vladika Nikolaj šta će se sa njim događati poslije tog vremena, što se i dogodilo: 1916. godine crkva na Lovćenu i njegov grob su topovima gađani i srušeni, i oskrnavljene su njegove mošti, pa je on onda ponovo vraćen u obnovljenu crkvu na Lovćenu 1925. A i prije toga: prvi put je sahranjen na Cetinju 1851. da bi tek 1855. godine bio prenesen na Lovćen. Pa su onda munje i gromovi gađali njegovu kapelu, te je 1879. godine knjaz Nikola obnovio i tada su njegove mošti takođe bile ponovo vraćane i sahranjene. A onda, 1972. godine, njegove su kosti nasilno, tiranski, bezbožno – uprkos njegovom zavještanju – iznijete iz te svetinje i, eno, utamničene u zindan faraonski, zvani Lovćenski mauzolej.

Lovćenski mauzolej nije ništa drugo nego je nadahnut tirjanskim duhom mesopotamskih satrapa i egipatskih faraona. Takve spomenike su dizali njima. Zato je Sveti Petar Drugi pobjegao iz blatne zemlje, pobjegao prema nebesima, na Lovćen, da bi u slobodi njegove kosti gledale istok i zapad, sjever i jug. Međutim, šest puta se kosti njegove pretresaju i vraćaju, od gromova a i od ljudi bezbožnih. Raspeti Vladika u životu, veliki svjedok Kosovskog zavjeta, golgote kosovske srpskoga naroda, veliki bogovidac i tajnovidac – velikomučenik: raspet i on, raspet i njegov hram.

Ali i tu se potvrđuje da je sve što se gradi na vjeri, na istini Božijoj neuništivo: srušen hram sa Lovćena, evo ga – sletio u Prčanj. I ne samo što je sletio u Prčanj, gdje mi danas podigosmo ovaj zlatni krst na zvonaru ovoga svetoga hrama, nego eno ga, već deveti hram lovćenski Svetoga Petra gradi se u Kruševcu cara Lazara, i nadamo se da će uskoro i on biti osveštan. I drugi hramovi: do Romanije, do manastira Kosijereva, i do Pive, tamo gdje je poklano u toku rata preko šest stotina žena i djece, eno i tamo je Lovćenska crkva sletjela. Eno i na 2000 metara nadmorske visine naš otaj Joil na Tavorskom Ključu je podigao crkvu, na visočijem mjestu čak i od Lovćena. I tamo je crkvica sagrađena, nema joj mane, i tvrđa čini mi se, što se tiče građevine, nego ona što je bila na Lovćenu. Kao što je i ova ovde na Prčanju isto tako tvrđa.

Neprijatelj bezbožnik, bogoubica i čovjekoubica neprekidno bi htio da izbriše Božije ime, da uništi svetinju Božiju, da iskorijeni vjeru pravu, tvrdu, Božiju iz ljudskih srdaca. Ona se razapinje, postavlja se na raspeće – kao i Hristos Gospod, koji je izvor svake vjere i znanja i mudrosti – i vaskrsava. U znaku Hristovog Rođenja, u znaku Golgote Hristove i Hristovog Vaskrsenja je sva istorija Crkve Božije, Hristova istorija, istorija roda ljudskoga.

Sve što je sveto i časno i čestito od nastanka svijeta ono prolazi kroz golgotu da bi zadobilo vaskrsenje. Hljeb pšenični koji umijesi domaćica prethodno prođe toliko raspeća: „Zrno pšenično bačeno u zemlju ako ne umre neće ploda donijeti…“ (up. Jn. 12, 24). Tako i čovjek, ako ne umre za ovaj svijet, za ono što je prolazno i što je ništavno, neće postati sjeme Božije i neće biti unijeto u žitnice Carstva nebeskog. Tako i sve ono što se ne rodi na način kako se Gospod rodio od Presvete Djeve ne može cvjetati, ne može opstati; proći će, nestaće kao da ga nije bilo, kao što vene cvijet u polju, i opet se vraćamo: „a pravednik će od vjere živjeti“.

Na vjeri se gradi, na tvrdoj Božijoj vjeri, Hristovoj vjeri, gradi se ljudski život. Razumni ljudi samo na toj vjeri grade ono što grade, i rađaju se i uzrastaju i mudrost zadobijaju i djela djelaju ovdje na zemlji, da bi – prošavši i kroz stradanja i kroz bolesti i kroz gonjenja i kroz mučenja – zadobili Carstvo nebesko, i na vjeri Avramovoj uzrastali u mjeru rasta visine raspetoga i vaskrsloga i od Djeve rođenoga Gospoda.

Gospodu našem, koji nas je obdario sobom i vjerom u sebe, vječnoga i istinitoga Boga, savršenoga Boga i savršenoga čovjeka, koji je divan u Svetima svojim, koji je divan u svetinjama svojim i u ovoj svetinji lovćenskoj Svetoga Petra Cetinjskoga, njemu neka je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin.

Izvod iz besjede Arhiepiskopa cetinjskog i Mitropolita crnogorsko–primorskog Amfilohija prilikom postavljanja  zlatnog krsta na zvonaru hrama Svetog Petra Cetinjskog na Prčanju 4. januara 2014. godine.

Iz knjige: Jovan B. Markuš, HRAM SVETOG PETRA LOVĆENSKOG TAJNOVIDCA U BARU, Cetinje – Bar, 2017, str. 74 – 84

Pročitajte još:

Cijeli život posvetio Bogu i Crkvi: Preminuo voljeni prota Momo Krivokapić