Borba pijetla sa samim sobom — crnogorsko „nadsrpstvo” (genealogija jednog mita)
1 min read
Mi znamo ko smo
Piše: NVO Mi znamo ko smo
U „dugom kretanju između klanja i oranja”, raspet između carstava i civilizacija, kao samosvjesna, zasebna i konkretna cjelina, srpski narod je prolazio kroz iskušenja različitih vrsta. Kako su srpski kolektivi stoljećima živjeli u dugoj i tamnoj sjenci tuđinske vlasti tako su dospijevali i u različite granične situacije vlastite egzistencije, premda sudbinski povezani, tragedijom i krvlju, u različitim krajevima naših geografija — različito: recimo, tokom Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbi su poglavito bili izloženi ustaškom teroru, u Srbiji njemačkom, mađarskom, bugarskom i albanskom, a u Crnoj Gori — italijanskom, albanskom, muslimanskom i, samo dijelom, ustaškom.
Kako su iskustva stradanja Srba u različitim krajevima bila različita, tako su bile različite i njihove zebnje u pogledu nacionalnog opstanka. Međutim, njihove nade, njihove osnovne nacionalne težnje, koje su nosili skupa sa teretom mučne svakodnevice, bile su istovjetne. U svim srpskim krajevima, Srbi su štitili svoje kolektivno ime, održavali mit o prošlosti, čuvali zajedničko istorijsko sjećanje, učestvovali u odbrani i razvoju, takođe zajedničke, srpske kulture, imali osjećaj solidarnosti prema drugim Srbima i napokon, nastojali, ma gdje bili, da održe vezu sa svojom Otadžbinom. Tako su crnogorski Srbi, posebice u romantičarskom 19. stoljeću, održavajući svijest o Kosovu kao moralnoj geografiji srpskog naroda i duhovnom središtu svoje otadžbine, pretrajavali na predanju da je Crna Gora kosovski zbjeg („Što na vjeru pravu ne pohuli, to se zbježa u ove planine…”), a značaj crnogorskih ratova (od Krusa i Martinića, do Vučjeg dola), u značajnoj mjeri, širili su i Srbi izvan Crne Gore, afirmišući, nerijetko, Crnogorce kao srpskog Davida koji se sam i goloruk podizao protiv otomanskog Golijata.
Tako je Grahovac, u srpskoj štampi, upoređen sa Maratonom, a Crnogorci nazvani „mladim Špartancima” („Vojin”, 1865. godine) označeni su još i kao „ostatak srbske carevine, ta arner-garda kosovska” koja „nikad neće podpisati smrtno pismo srbskog carstva” („Zastava”, broj 12, 20. mart, 1866. godine). Nerijetko pretjerana glorifikacija crnogorskog srpstva javljala se i kao nasušna ratna motivacija Kneževini Srbiji u pokretanju oslobodilačkih ratova, što vidimo i ovdje: „Kamo da je i u Srbiji crnogorskoga duha. Braću u Bosni i Hercegovini divlja Turkadija pritisnula, a Srbija?” („Zastava”, 30. juli, 1866. godine). Ovakve snažne epifanije i priznanja crnogorskom srpstvu srećemo i u vidovdanskoj besjedi Miše Dimitrijevića 1867. u kojoj opominje na vrijeme kada su „udovi tela srbskog obamrli bili, i samo mu je još jedino srce živo bilo, koje od Kosova pa do današnjeg dana još nije prestalo kucati, a to srbsko srce to je junačko gnjezdo sokolovo – Crna Gora!” gdje, potom, dodaje „i ako je Srbin svugde Srbin, opet svi priznati moramo, da je svest srbska u Crnoj Gori najbolje sačuvana.”
Zatim Dimitrijević, čuveni novosadski Srbin, novinar i političar, označivši Crnogorce kao uzorni primjer srpskog slobodarstva, zaključuje: „Vreme bi jedanput bilo, da i mi prihvatimo onu misao, za koju se Crnogorci bore, a to je misao slobode i jedinstva naroda srbskog.” („Zastava”, 30. jun, 1867. godine); Onovremeni Crnogorci jesu, dakle, na neki način, doživljavani kao nosioci srpske integralističke svijesti i primjer borbe za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje srpskoga naroda. Naravno, osim novina i časopisa, mit o naročitom crnogorskom srpstvu afirmisala je epska poezija, a likovi iz „Gorskog vijenca” (poput Vuka Mandušića) ili iz narodne pjesme (poput Nikca od Rovina) naprosto su srastali sa junačkim nasljeđem Marka Kraljevića, Miloša Obilića, Stojana Jankovića i Starine Novaka kao njihovi prirodni nasljednici.
Kada se sve to uzme u obzir, lako je zaključiti da je romantizam 19. vijeka zaslužan za mitotvorenje političke konstrukcije tzv. crnogorskog primata u srpstvu, što je, naročito posvećeno i politički mudro, posebno u docnijim dinastičkim sukobima, koristio crnogorski knjaz Nikola I Petrović Njegoš, jasno uviđajući činjenicu da njegovo Cetinje nije u stanju i ne može da igra bilo kakvu nadmoćnu političku, a još manje kulturnu, utakmicu sa Beogradom. Kasnije, u stihijama Velikog rata, kad je Crna Gora padala pod austrougarsku vlast, pojavio se posljednji veliki bljesak crnogorskog srpstva, oličen u Mojkovačkoj bici, nakon koje su uslijedili kapitulacija, okupacija, raspuštanje vojske, španjolska groznica, zarobljeništvo i glad.
Oslobođenjem Crne Gore i njenim ujedinjenjem sa Srbijom u zajedničku jugoslovensku državu, ostvarena je centralna funkcija njenog postojanja i označen početak doba u kome su Crna Gora i srpski narod u njoj, izlazeći iz jednog stoljetnog vanrednog stanja, obilježenog ratovima i pripremama za nove ratove, konačno mogli da stupe u redovne tokove jedinstvenog srpskog duhovnog, kulturnog, prosvjetnog i, napokon, nacionalnog života. Početkom Drugog svjetskog rata, značajno siromašni i okupirani crnogorski Srbi, vječito zagledani u staru srpsku zaštitnicu Rusiju, sa nadom koja zamagljuje horizonte razlikovanja između carizma i staljinizma, ponovo zatečeni u zemlji koju je napustio kralj, a okupirao neprijatelj, i podijeljeni u dva pokreta, ušli su u krvavi građanski rat. Međutim, rigidno istorijsko iskustvo crnogorskih Srba jeste revolucija koja teče koritom totalitarnog konstruisanja novog naciona, na koji način se odvijala specifična uzurpacija crnogorstva.
Crnogorac više ne biva samo Srbin koji je sam sebe, u crnogoričnim šumama, oslobodio od turske vlasti, nego i pripadnik jednog novog, revolucionarnog naroda, koji se oslobadio od „velikosrpske hegemonije.” Njegovo kolektivno ime više nije srpsko nego crnogorsko, odnose između elemenata njegove srpske kulture utvrđuje AGITPROP, partijska dogmatika suzbija prava na neželjena i „regresivna” istorijska sjećanja, dok propaganda nastoji da nametne iskustvo revolucije kao najveće i najprogresivnije zajedničko istorijsko iskustvo srpskog naroda u Jugoslaviji. Ideju srpskog nacionalnog jedinstva zamjenjuje ideja partijskog jedinstva. Princip jednakosti naroda u Jugoslaviji omogućava da jedno lice, nacionalno određeno kao Crnogorac, u odnosu na jednog Srbina, ima šesnaestostruko veće mogućnosti da postane, recimo, general ili ambasador, odnosno da napreduje u jugoslovenskoj službi. Usljed takve, i sličnih garantovanih privilegija, mnogi Crnogorci su osjećali da su, pod totalitarnim režimom, stekli priznanje kao „najbolji Srbi” ali ipak „nešto drugačiji” od ostalih neprivilegovanih Srba. Nomen est omen.
Krah socijalističke Jugoslavije i projekat „konačne emancipacije” crnogorstva od srpstva tokom devedesetih — koji traje do dana današnjeg — doveli su značajan dio crnogorskih Srba u proces visokog samoosvješćivanja. Ipak, izražena regionalna svijest, kao i određeni recidivi plemenskog ponosa koji je izvan plemenskog društva gubio funkciju, značaj i smisao, bili su i ostali simptomi kulturne nedovršenosti mnogog crnogorskog čovjeka, te jedne, u mnogim slučajevima, (samo)nametnute izolovanosti i umišljene samodovoljnosti. Otkud se javljaju isijavanja kompleksa više vrijednosti crnogorskog „nadsrbina” i njegova fanatična, a nerijetko infantilna, grandomania montenegrina, više iritantna nego simpatična, više samoljubiva nego rodoljubiva i više umišljena nego utemeljena na istorijskim činjenicama i realnom sociokulturnom pa i političkom stanju. Nije neopravdano tvrditi da crnogorsko „nadsrpstvo” nosi dječje lice infantilnog fanatizma koji može imati fatalan ishod u ličnoj i kolektivnoj tragikomici.
Crnogorski „nadsrbin”, u najvećoj mjeri, nastaje iz potrebe da se po hitnom postupku ponovo stupi u kontakt sa precima i nadoknadi teško nadoknadivi gubitak osjećaja jedinstva sa Srbima „svima i svuda”, uzrokovan razvojem različitih antisrpskih procesa u Crnoj Gori. Pošto „junaci našeg doba” nemaju priliku – a možda ni volju — da ponove djela svojih predaka činom ličnog herojstva, fanatični izlivi njihovog nadsrpstva manifestuju se u neumjerenoj glorifikaciji predaka i crnogorskog srpstva, koja nema kraja ni početka, niti naročitog utemeljenja u komparativnim prilikama sa ostalim srpskim krajevima. Ona sama po sebi ne bi bila loša, naročito u sekulumu atomiziranog društva, da nije izraz jedne gordosti, jedne neodgovornosti pred nacionalnim zadatkom i da, nerijetko, veličanje svojih, crnogorskih, predaka nije samo uvod za nipodaštavanje tuđih, necrnogorskih, koji su takođe „svoji”, jer su srpski. Takođe, „nadsrpstvo” nekih crnogorskih Srba djeluje kao odbrambeni mehanizam: njime se nastoji prekriti neslavni dio crnogorske istorije, naročito potonjih trideset godina i uspostaviti nacionalni simulakrum u kome su crnogorski Srbi ponovo najbolji Srbi.
Dakle, crnogorski „nadsrbin” očekuje nešto što bi, pored svih nedaća u kojima se nalazi, morao držati na kraju pameti: svesrpsko priznanje njegovog ekskluzivnog, nadsrpskog statusa. Takav stav pokazuje ličnu nezrelost, nacionalnu neodgovornost i kulturnu nedovršenost, raskriva tribalističku gordost, zamagljuje nasušne nacionalne horizonte, uzurpira razumijevanje nacionalnih prioriteta, ugrožava osnovne pretpostavke za razuman dijalog i naposljetku vodi u društvenu izopštenost. Međutim, budući da su crnogorske ustanove i institucije, kao i različiti političko-ideološki centri moći, toliko godina sistematski razarale srpski jezik, kulturu i tradiciju u Crnoj Gori, crnogorski „nadsrbin” zaslužuje izvjesno razumijevanje: sva vrata ove države za njega su bila zatvorena i zakatančena, izuzev policijskih, sudskih i zatvorskih, koja su ga, kroz godine sramne diskriminacije i neprestanog društvenog aparthejda, jedino čekala odškrinuta.
Jasno uočljivi nedostatak dovoljno razvijene svijesti o srpskom kulturnom jedinstvu može se nazvati jednim od centralnih problema našeg naroda. Zajednička, jedinstvena kultura nam omogućava da razumijemo „ko smo mi”, pred drugima i pred sopstvenim odrazom; napajanje srpskom kulturom otkriva „autentično lično ja”, a našu egzistenciju čini autentičnom. To se, naravno, ne ostvaruje egzaltiranim pozivanjem na slavu starih crnogorskih junaka. Staro i junačko umiranje za slobodu bilo je imperativ istorijskog trenutka, u kome se viteškim fatalizmom stradalo za uzvišeni ideal. U savremenosti, nama je ispostavljen nalog da živimo za slobodu, ako već ne moramo, poput naših predaka, za nju i da ginemo. Da bismo živjeli za slobodu, neophodno je da opstajemo u svojoj nacionalnoj kulturi, jer razvoj svijesti o nacionalnom jedinstvu nije moguć bez razvoja svijesti o kulturnom jedinstvu našeg naroda.
Stoga je neophodno osloboditi crnogorsko srpstvo raznih štetnih stereotipa o necrnogorskim Srbima, da bi se ostatak srpstva mogao osloboditi zebnje da ći bilo ko u Crnoj Gori, ukoliko ne dobije verifikaciju infantilnog kaprica moralne, junačke i duhovne izuzetnosti, poput onog Crnogorca koji je tri puta bježao k Turcima zato što nije dobio povlašćeniji status, slijediti adolescentski princip: „Ako mi ne priznate da sam najbolji, uopšte neću biti Srbin.” Pri čemu ontološki ne razumije da, ukoliko na taj način doživljava nacionalnu misiju — i ne treba da bude.
Da bismo uklonili neopravdano nepovjerenje koje guši nacionalni napredak, neophodno je da odbacimo sadržaje nasilno umetnute u našu svijest koji nijesu u duhu crnogorskog srpstva. Svaki put kad crnogorski Srbin, na pomen Srba iz određenih srpskih krajeva, gordo izusti neku nepristojnu uvredu treba da pomisli šta bi mu rekli njegovi preci koji su suznih očiju posmatrali stradanje svoje braće u neoslobođenoj zemlji.
Tek tada, sa tako razvijenom sviješću, noseći visoku nacionalnu odgovornost, zaista ćemo moći da poštujemo i njegujemo srpsku kulturu kao cjelinu, držeći na umu riječi Stojana Novakovića iz njegovog teksta „Ujedinjujmo se kulturom!” objavljenog u dubrovačkom „Srđu” 1908. godine: „Šta može i šta smeta granica među sedam državnih vlasti, koje danas upravljaju narodom našim, duhovnom ujedinjenju naroda našega u obrazovanosti, u ukusu, u knjizi, u rodoljublju i u narodnim idealima? Kulturno Srpstvo može postati kad mi hoćemo. Ono treba da izađe iz duha i iz volje naše. Do nas stoji da ga iz visine budućnosti spustimo na zemlju naše opšte domovine. Za nj nema nikakve zabrane!
Ujedinjujmo, ujedinimo srca naša!”
Evo nesto da vam kaze jedan „podsrbin“ iz Novog Sada.
Sve se svodi na geopolitiku. Zapadni centri moci su hteli srpski korpus da odseku od mora (i samim time od slobodne veze sa Rusijom) i tako je nastala montenegrinska crna gora. Da nije bilo tog uticaja zapadnih sila, ne bi bilo ni danasnjih montenegrina.
A ne bi ga bilo da smo mi glupavi srbi posle 1918 napravili sebi jos jedan izlaz na mora – da ne moramo pristupati moru (i Rusiji) ucenjeni crnom gorom. Dovoljno je bilo da smo liniju od Dubrovnika do Sutorine povezali sa istocnom hercegovinom i uzickim krajem. To i jeste bilo srednjovekovno srpsko primorje. Da je to od 1918 do danas bilo u sastavu neke Srbije Crna Gora bi zapadnjacima bila potpuni neinteresentna (jer ne bi imala ucenjivacki kapacitet za srbiju) i danas ne bi bilo nikakvih montenegrina. CG bi bila normalna pravoslavna zemlja kao sto je i bila pod Nikolom. A srbija bi imala neometan izlaz na more, sto znaci nemetanu vezu sa Rusijom, i samim time bi Srbija vodila potpuno nezavisnu politiku (bez mogucnosti ikakvih ucena i blokada). STabilnost na relaciji SR-CG bi bila potpuna, a verovatno bi i bili ujedinjeni, posto razjedinjenost ne bi bio niciji interes (pa cak ni na zapadu).
Ujedinjenje je počelo i to se više ne može zaustaviti. Vidim panične komentare , uzaludne optužbe itd. Shvatite da više nema Broza, u procesu ponovnog ujedinjenja svi današnji akteri na političkoj sceni nisu bitni. Mogu ga usporiti ali ne i zaustaviti. Džaba vam sve. Srbi su preživeli nisu nestali i svakim danom su sve više jedan uz drugoga i jedan za drugoga. Otpaci nam i ne trebaju. Nakon svih zločina i ideoloških lutanja lepo smo se pročistili. Ono najbolje se zadržalo. Svejedno je gde i na kojoj teritoriji živimo i koliko smo razdvojeni fizički. Hvala dragom Bogu ima nas svuda i gde god da jesmo Srbi smo. Hitler nas nije uništio a poslednja vam je šansa Broz bio. Ovi danas su smešni što se trude da nas zaustave. Neki misle da su posao završili e oni se najviše varaju
Ovo nije tekst, ovo je studija! Nevjerovatan istorijski i politički presjek koji svako mora da pročita, momcima zaista svaka čast što kultivišu nacionalnu svijest u Crnoj Gori i što se nisu zarobili u „metar moga sela“ malograđanske izlive UberSrba što, kad zatreba interesnom trenutku, za malo loja postanu 200% Crnogorci.
Neće mene ni hiljadu ovakvih tekstova odaljiti od Srpstva.
Svako se javlja se da objasni kako Srbi iz Crne Gore zamišljaju sebe kao „nadsrbe“, vrijeđaju Srbe iz drugih krajeva, potcijenjuju…Svi znamo da to nije tačno. Niti se smatramo najboljima, niti vrijeđamo Srbe iz drugih krajeva. Naročito ne one, zbog kojih su naši očevi ponosno, za razliku od mnogih iz Srbije, išli na sva ratišta od 1991. do 1995.
Jedini cilj priče o dualizmu, integralizmu Srba itd. jeste da se raspoluti, politikantski, jedan korpus koji je dovoljno ideološki jak. Dakle oćerati ih u ruke separatista ili ih staviti na raspolaganje klimoglave elite, gdje će morati da „zaborave na Crnu Goru i svoju gordost“. Ta vrsta uniformnosti bi mogla da bude primenjiva samo kad bi svi na ustima imali KNEZA LAZARA I MILOŠA OBILIĆA. Ali nemaju!
Naša državnost i barem jedna administrativna posebnost u federalnom, konfederalnom ili autonomnim modelu isporučena je direktno od strane Boga kroz Mitropoliju SPC. Udar na nju je udar na Srpstvo. Razumni je neće gaziti jer se ona ne može zgaziti.
Mi nismo najbolji, ali nećemo dozvoliti da nas pljuju i da nam popuju. Gordost Crnogoraca je gordost gordih posmatrača. Naravno da ću da znam gdje su mi preci bili u 17. vijeku i kako su živjeli. Znaću im imena jer se ponosim njima. Nijesu oni od zlata, ne tražim da im se to prizna. Ovo je nešto sasvim normalno. Imamo se čime podičiti, kao i svi što imaju – inače nas ne bi bilo.
Bogu hvala družim se sa Srbima iz svih krajeva srpskih i obični ljudi nikada ne pričaju ovako, nego se dičimo širinom Srpstva.
Molim redakciju da mi objavi komentar.
Dosta shizofren komentar budući da u tri pasusa doslovno imate „za razliku od mnogih iz Srbije“ u niknejmu Milovana Đilasa, a onda pišete o raspolućivanju jednog ideološkog korpusa. Upravo ste Vi, i oni poput Vas, ti koji razvijaju nekakvu izdvojenu svijest u odnosu na druge Srbe i raspolućuju jedan nacionalni korpus umjesto da se unitarizujemo i istupamo zajednički, za viši cilj, unificirano kao Albanci (koji rade za dobrobit Matice odakle god da su) što ovaj tekst koji očigledno niste shvatili pokušava da postigne da bi se ujednačila svijest o Srbima „svim i svuda“.
Serdara Janka Vukotića imam u niknejmu, to bi trebalo da znate. Da li ste pogriješili ili etiketirate?
Da, napisao sam tako, jer se ponosim krvlju koju je moja porodica prosula za prekodrinsko Srpstvo, dok isti ti koji pljuju Crnu Goru nijesu bili ni u jednom rovu, nijesu pušku uzimali, gorde se pjesmama „intelektualaca“ iz Beograda koji su po godinama komotno mogli biti dobrovoljci 1991. a oni su puštali muziku na antiratnim saborima na Vidovdan 1992. I oni su Srbi, a ja sam shizofreni Srbin? Dobro se zna na koga mislim.
Ja mogu da ujednačim svijest sa Milošem i Lazarom, mogu sa Kostom Vojinovićem i majorom Tepićem a ne mogu da ujednačujem svijest o onima koji su nas se sjetili sa litijama, Koštunicu 5. oktobra proglasili za patriotu a on došao na vlast sa NATO pješadijom, „ustao“ protiv nezavisnosti Crne Gore smjehotresnim skupom u Sava centru, koji su gurali pod tepih naše muke trgujući pod parolom „rasturićemo komunjarsku SRJ“ a sada su primjetili da bi možda mogli da profitiraju pričom u koju ne vjeruje nijedan normalan čovjek, a to je ta navodna gordost crnogorska.
To koliko ste u pravu da je rečenicu izgovorio serdar Janko, toliko ste u pravu i za sve ostalo što ste napisali (uz uporno nipodaštavanje Srba iz Srbije kojih je preko milion izginulo u Velikom ratu pa nemaju ovu vrstu kompleksa više vrijednosti i gordosti koju demonstrirate sve vrijeme je, tobože, poričući). Što se mene tiče, ništa mi više ne znači bilo koji grad u Crnoj Gori od Trebinja, Bileće, Štrpca, Gračanice, Despotovca ili Sremskih Karlovaca. Ja sam Srbin, a ne crnogorski Srbin, srpski Crnogorac, crnogorski građanin sa srpskim nacionalnim predznakom, ili 200% Crnogorac koji više voli metar Cuca od cijele Šumadije. Veliki pozdrav.
Ujedinjujmo se kulturom da bi SNS i Vučić to lakše prodali narodu kao ujedinjenje, pa još u okviru anglo-šiptarskog Otvorenog Balkana kao nekad u okviru anglo-hrvatske Jugoslavije…
Dritanaga, Rama i Vučić zato ruše Evropa sad i Krivokapića. DF je Srpska lista kao na Kosovi…
Vaš problem je što je i Đukanović defakto protiv Otvorenog Balkana na koji Rusija gleda kao na Nato projekat što on i jeste.
Smije li redakcija da otvori anketu sa pitanjem:
„Da li će Đukanović ponovo promijeniti geopolitičku orjentaciju, ovaj put u korist Rusije nakon ruskog blickriga u Ukrajini i sloma Nato hegemonije u Istočnoj Evropi i na Balkanu?“
Imajući u vidu zapadne ucjene Đukanovića nesumnjivim korupcionaškim aferama i njegovom haškom hipotekom ovog antisrpskog mehanizma, kao i slom projekta CPC kao ključa u formiranju lažnog novoidentiteta, a za slom je zaslužan isključivo Đukanović, jasno je da je ovo najvjerovatniji scenario i Đukanovićeva izlazna strategija kako bi ostao u igri u slučaju ruske dominacije.
Crna Gora i u ovom geopolitičkom a i u nepobitnom istorijskom kontekstu ostaće neminovno ono što je i bila vijekovima, pijemont . Zna se i čiji. Nekoga će iritirati crnogorstvo kao dio identiteta Srba Crne Gore, Crnogoraca, ali moraće da žive sa tim.
Problem je što to neminovno donosi i slom autodestruktivne politike Beograda i zemljotres magnitude 9 u srbijanskoj politici i stvarnoj geopolitičkoj orjentaciji.
Otud je i invazija anticrnogorskih narativa iz Srbije i ubrzani izgon Crnogoraca iz srpstva i opštom tabloidnom identifikacijom Srba van uže Srbije isključivo sa crnogorskom pa i bosanskom mafijom.
Mi znamo ko smo.. A mi znamo da ste agenti aleksandra vucica, a znamo i ko vam je direktni kontakt sa sns.. sve znamo.. dalje ruke od CRNE GORE
Ajde mrš budalo jedna. Jebo te onaj ko ti je objavio komentar a Srbe cenzuriše.
Poštovani podsrbi, bavite se nadsrbima ili da budem precizniji – pojavnim oblicima rastakanja srpskog nacionalnog bića kukavički i bez objektivnog ulaska u geopolitičke aspekte koji su doveli do toga.
Ti aspekti različitim metodama ucjene i prisile kontrolišu nametnuti politički establišment na vlasti u Beogradu već više od 100 godina.
Morate imati u vidu da to neminovno znači postepeni otklon od srpstva među onima koji su ga vijekovima čuvali i krvarili za njega, ili barem bolje pjevali o njemu ako već ne dopuštate istinsko prvenstvo u borbi za srpstvo Crnogorcima koji krvariše vijekovima prije Mišara.
Nakon rušenja najsrpskije vlade CG nakon Nikole I koju je takođe srušila ista sprega, u čemu je pinovo direktno učestvovao crkveno-politički vrh Beograda, ovo je zadnja bitka koju Crnogorci vode za srpstvo.
Sačekaćemo ishod.
Jasno, takvi ko ti bi bili sigurno Srbi, samo kad bi Srbija sa Srbima u njoj nekako nestala…
Dovoljno bi bilo da ti i tvoji nacionalni srbijanci sjašete srpskom narodu sa grbače.. Napisao si barem 200.000 anticrnogorskih komentara na portalu. Suštinski antisrpskih.
Ishod će biti… zagrljaj s Najmilijima.
I čini mi se, s pravom kontrapunktiraš termin „podsrbin“ terminu „nadsrbin“. Ovaj prvi hoda po zemlji, ovaj drugi po oblacima, vezan, po zatvorima. Ovaj prvi ne bi u zatvor, ovaj drugi bi iz zatvora. Ovaj drugi bi da mu recituje ispod prozora, s bolje strane rešetaka… Ovom drugom i nije do pesme, iako ih zna više i bolje od ovog prvog. Prvi ima sve zube. Drugi i nema.
Prvi misli da zna.
Drugom možda ponekad i padne na pamet da zna da ne zna.
Crnogorcima smo dali da su najbolji Srbi ali tu titulu sad treba predati Srbima iz RS!
Čim se otresu pogubnog uticaja Beograda koji gleda samo svoj interes trgujući Srbima van uže Srbije.
Dao je Krajinu za Kosovo, sad daje i Kosovo.
Beograd lomi vrat i Dodiku koji se uzalud koprca.
Beograd gura i Crnogorce iz srpstva.
Sve sprovodi Šešeljeva „škola srpstva“.
Evo ga, još jedan Donko Rakočević… Aoh, poplava Donka Rakočevića…
Pročitao sam stotine tekstova na temu evoluiranja nacionalne svesti
Srba iz Crne Gore u montenegrine, ali ovaj je ubedljivo najkoncizniji i surovo istinit. Nad-
Srbin je samo međustanica na dugom putu samodestrukcije i pretvaranja Srbina u Ne- Srbina. Svaka čast na hirurški preciznoj istorijskoj, sociološkoj i psihološkoj analizi ove
krucijalno važne identitetske tematike.
Samodestrukcija na svim poljima ide iz Beograda kako 1918-te tako i danas. Pogledajte širi kontekst.
Srbija je u kandžama zapada, a rusofilstvo i srpstvo je svedeno na prodaju šajkača i bedževa sa Putinovim likom po Terazijama, i služi mazanju očiju srpskom narodu a i Rusiji.
Crnogorci barem otvoreno rade sa Nato i zapadom.
Iskreno, ne vidim problem tog nadsrpstva u Crnoj Gori. Prezir prema Srbima van Crne Gore je sad uglavnom odlika nesrpskih Crnogoraca. Ono što, međutim, vidim i sa čime sam se češće susretao je prezir Srbijanaca prema Crnogorcima, bez razlike u odnosu na to da li su Srbi ili ne-Srbi.
Odlično napisano, svaka čast ljudima iz ove NVO. Uvijek odvojim vremena koliko je potrebno za njihove tekstove.
Na moju i našu veliku žalost, vjerujem da većina naših sunarodnika nema vremena za ovaj teks, a i ako ga nekim čudom pročita, ne shvati ga na najbolji način.
Još jednom, sve pohvale za ljude iz ove NVO, a ja ću se potruditi da ovaj tekst dođe do svakog buzdovana koji misli da su braća iz Niš i Leskovac manje vrijedni od nas.
Ovo je izuzetno znacajna tema… mi smo svedoci i uzivo mozemo gledati kako je od Srba nastala jedna nova montenigerska nacija, doduse ne znacajno brojna , osvedocena u antisrpstvu…
Poznajem sve srpske krajeve i postoje primeri junastva svuda, bukvalno Srpski termopili… mislim da je problem koji su autori naveli u cinjenici da stanovnik Crne Gore jako slabo poznaje istoriju borbe za oslobođenje citavog Balkana, gde su Srbi imali presudnu ulogu (Misar, Takovo, Oplenac, Sabac… … … ne znaju za lik recimo Cara Jovana Nenada i citavu plejadu Srba preko Dunava i Save (npr Tekelija)… Osim Aleksandara Ujediniteja( a posebno se uloga unuka Kralja Nikole istorijski neagekvatno tumaci, navescu samo most na Djurdjevica Tari…) ne znam koliko su poznati ostali Karađorđevici , a tek Obrenovici… Na teritoriji Srbije i Severne Makedonije postoje jos tri teritorije koje se zovu Crna Gora… Autori su sjajno primetili plodonosnu taktiku srpskih neprijatelja u kreiranju indentiteta od mentaliteta, mada nije pomenut sadasnji odnos „stanovnika Srbije i Crne Gore“, sto je posebna prica… bravo za tekst…
Potpuno Saglasan sa Vama koji pozitivno komentarišete ovaj sjajan ,sveobuhvatan, tekst STUDIJU, kako je neki nazvaše. Neki bi trebali da je pažljivije pročitaju, možda bi shvatili. Srbi su se u svojoj dugovjekovnoj istoriji katolički , turčili, crnogorčili , montenegronili evivali, još se nijesu kurdili , a najgore je što se komunjare evo više od 70 god. a ne samo ovih 30 zadnjih. Hvala za to studiju.