Boris Brajović: Samopovređivanje Univerziteta

Piše: Boris B. Brajović, redovni profesor Univerziteta Crne Gore

O samopovređivanju je riječ. Ono je strašnije i bolnije nego kad vas neko drugi povrijedi i nanese vam bol. Istovremeno ste i zločinac i žrtva, ne mogu zamisliti ništa traumatičnije na svijetu. I poslednji slučaj kada je jedno mlado biće nanijelo sebi povrede urezivanjem krsta na grudima da bi potom za to optužilo nepoznate osobe. U javnosti se, koja je jednodušno osudila takav navodni zločin, što bi on i bio da se stvarno dogodio, pretpostavilo da su ga učinili oni kojima je krst identitetski simbol. Sada tek treba podrška i zločincu i žrtvi, treba mu briga i pažnja.

Krst je tu, on čeka na neko novo urezivanje. Ali ovaj navodni zločin već je na sličan način u svojoj umjetničko političkoj balkanizaciji uradila Marina Abramović. Riječ je o njenom čuvenom ezoterijskom i okulturnom performansu pod nazivom Tomas Lips koji je izvela 1975. godine u galeriji Krinciger u Insbruku. Tada tridesetogodišnja umjetnica zaljubila se u izvjesnog Tomasa Lipsa, mladog Njemca iz Švajcarske. Trebala je njegovu pažnju, njegovo tijelo, ruke koje je miluju i usne koje ljube pa je u erotskoj igri privlačenja organizovala performans. Uzela je njegovu fotografiju oko koje je crnom bojom iscrtala izvrnuti okultistički pentagram nakon čega je isti takav pentagram utisnula polomljenom čašom na stomaku sebi oko pupka. Tomasu Lipsu se nijesu dopale ove pasijske igre i ritualističko iscrtavanje oko njegovog lika i njenog stomaka. Napustio je Marinu. Ona će zato 2005. godine u muzeju Gugenhajm, izložiti preimenovani  rad, pa će tako po engleskoj verziji prezimena nesuđenog ljubavnika rad glasiti Tomasove usne, sugerišući izdajstvo slično Judinom koji je učinio nesretni Njemac.

U novoj verziji ovog rada pentagram će montažom postati petokraka iako to nije, pa će se pretvoriti u simbol „socijalističkog ugnjetavanja“ u prostor krvavog Balkana. Stereotipna slika Balkana donijeće i Marini ne željene usne koje ljube već status etablirane umjetnice na Zapadu 1997. godine kada će za rad Balkanski barok dobiti Zlatnog lava za najboljeg umjetnika na bijenalu u Veneciji.

Samopovređivanje se nekad isplati ali nikad ne donese ono za čim žudite. Svako biće, pa i umjetnici, žude da budu voljeni to je onaj krst koji je svakome od nas urezan na rođenju. Moj prijatelj Ben Lazar Mijušković sa kojim se godinama dopisujem profesor filosofije na Državnom univerzitetu u San Dijegu, unuk Lazara Mijuškovića predsjednika vlade Kraljevine Crne Gore, opsesivno se bavi skoro cijeli svoj vijek temom usamljenosti kako glasi njegova svjetski poznata knjiga. Usamljenost je jedan vid samopovređivanja, modernog otšelništva, dobrovoljnog izopštenja iz zajednice. Ali samopovređivanje može biti i čin kolektivne stigmatizacije, duboke i traumatične dezorijentacije u kojoj se nalazite i kao ličnost i kao član zajednice. I sad mi se čini da usamljenije zajednice i sklonije samopovređivanju u poslednjih tridesetak godina nije bilo od profesora na Univerzitetu Crne Gore. Ostavljeni u svojim kabinetima, i prepušteni knjigama kao privatnim vrtovima tek povremeno izvlačeni kao iz naftalina da ukrase političke igre, slike bez glasa. Kao pironistički filosofi uzdržavali su se od svakog stava, kritičkog mišljenja. A kritičko mišljenje nije tek filosofski stav nego i priroda samog mišljenja jer ako mislim onda mislim kritički jer to je egzistencijalni imperativ povezan najviše i upravo sa profesijom profesora, da mislim u odgovornosti i odlučivanju za dobro zajednice u kojoj živim.

Jedan vid samopovređivanje da živim a ne mislim ili ako mislim da mislim tuđom glavom ili da mislim u sebi. Privatni profesori na javnom Univerzitetu. Ali i profesorima treba briga i pažnja. Treba im svježeg zraka kojim će napuniti pluća kad izađu iz zatvorenih sobičaka ispunjenih česticama prašine iz knjiga. Treba im spremnost da se čuju kad odluče da progovore. I to je ono što su političke promjene trebale donijeti usamljenom biću kao što su profesori i Univerzitet. Trebalo ih je ohrabriti i podržati, a ne ponovo tjerati na usamljenost i samopovređivanje. Većinu njih. A upravo to se i događa sa poslednjim činovima novouspostavljenih struktura na Univerzitetu. Od izbora pojedinih članova Upravnog odbora, izbora da ispred Univerziteta Crne Gore bude predložen za člana Savjeta RTCG-a ne član ove akademske zajednice nego neko izvan nje ili za promociju na najviše funkcije u ministarstvima i raznim bordovima onih iz Odbora za odbranu bivše rektorke i apologeta najopskurnijih akademskih praksi u prošlosti.

Ne znam, ako treba da privučemo pažnju i brigu drugih onda uvjek postoji i metod bolnog samopovređivanja ali vjerujem da postoji i drugi put razumijevanja i samorazumjevanja kojim treba tako krhka zajednica kao Univerzitet da krene. Ako ne onda nam ne ostaje ništa nego da ponovimo one riječi sadašnjeg premijera izgovorene na konferenciji za odbranu tada smjenjene rektorke Univerziteta kada je zabrinut rekao: „Ja sam pravo da Vam kažem zaplašen, zaplašen šta će biti sa nama“.

—