Božićna pobuna i političke okolnosti
1 min read
Uvertira
Jesmo mi narod koji je najponosniji na svoju istoriju, jeste da istoriju treba oživljavati iz dana u dan, okrenuti mlade generacije istorijskom saznanju, ali ne možemo živjeti u istoriji. Ako ostanemo zarobljeni u raljama istorije, postadosmo samo folklorno društvo, a kroz nekoliko vjekova vjerovatno i mit. Bilo bi lako okrenuti se vizijama i budućnosti, da ne postoje osobe koje danonoćno rade na tome da istoriju iskrive, i da ne postoje inženjeri izopačenih umova. Zato ću opet, ni prvi, ni poslednji put crnogorskoj javnosti, makar onom dijelu koji ima uši umjesto opanaka i oči umjesto klikera, podariti ono što zaslužuje, a to je istina. Ono što me je natjeralo da pišem o ovome jeste serija, koja se emitiju na televizijskom programu masovnog zatupljivanja i obezglavljivanja, „Božićni ustanak“. Prvi moj osjećaj dok sam gledao epizodu ove serije bio je da je kompletna ekipa DANU-a na predvođena Adžićem i Rastoderom napisala scenario.
Mora se uzeti u obzir da je separatizam u Crnoj Gori počeo 1851. proglašenjem Crne Gore za knjaževinu i odvajanjem duhovne od svjetovne vlasti u Crnoj Gori, aktom knjaza Danila. Tim aktom, makar ne u tom trenutku, nije otvoren put stvaranju nove nacije u Crnoj Gori. Ali je stvoren put dvodržavlja, iz tog dvodržavlja vremenom će se razviti i dvonacionalnost, a iz dvonacionalnosti vremenom će se razviti otvorena srbofobija. Prema tome jesu se knjaz Danilo i kralj Nikola osjećali Srbima, niti se dovodi u pitanje da je to bila demagogija. Činjenica je da su oni imali taj osjećaj i da je to nešto što se ne da odglumiti, a poznato je da postoje i pisani dokumenti koji to potkrepljuju.
Ono što je bilo prioritetno za kralja Nikolu jeste očuvanje vlasti, odnosno konkretno, despotije. Shodno tome se može zaključiti da nije refloktovao stvaranje novog identiteta, već, ponavljam očuvanje vlasti. Ukoliko se može stvoriti ujedinjena srpska država sa njim na čelu u toliko bolje, ukoliko to nije moguće, on je želio da se Crna Gora, makar dok je on u životu, teritorijalno raširi što više. Pripajanjem Hercegovine, do Neretve, do Mostara, do Dubrovnika do Skadra i sjeverne Albanije na drugoj strani i da se formira Primorska srpska kraljevina, čije bi on bio kralj. Ali on nije bio spreman ni mentalno ni fizički da učstvuje u nekom formiranju ujedinjene srpske države. Međutim analizom književnih djela, besjeda i govora koje je on održao, analizom školskih programa koji su u Crnoj Gori bili u upotrebi od 60-ih godina 19. vijeka pa do 1916. godine, evidentno je da je kod djece, omladine i kod naroda razvijan Srpski nacionalni osjećaj, bez rezerve.
Kardinalna greška kralja Nikole je bila ta, što u januaru 1916. Crnu Goru nije napustio sa vojskom, da je on sledovao primjer svoga zeta kralja Petra I oslobodioca, bez obzira na loše odnose među njima. Dakle da je izveo veći dio crnogorske vojske iz zemlje koja bi se povlačila albanskim primorjem, od Skadra i Medova do Lješa, do Drača, do Valone, i ta bi golgota bila mnogo manja. Za razliku od vojske Kraljevine Srbije, crnogorska vojska ne bi morala preći tako dug put preko Kosova i Metohije, Čakora i Prokletija. Kralj je mogao izvesti vojsku u Grčku i pojaviti se kao potpuni pravni suveren svome zetu kralju Petru. Međutim on je napustio zemlju ne povlačeći vojsku za sobom, i samim tim sebo potpisao političku presudu.
„Jevropski kralj“
Budući da se radi o već dva formirana identiteta, prirodno je za ljude koji imaju Srpsko osjećanje, da detoniranje kralja Nikole i odluke Podgoričke skupštine uzimaju za prirodne. Međutim sa stanovišta onih koji smatraju da crnogorska nacija postoji 1000 godina, što je besmislica, za njih se radi o klasičnom aktu aneksije Srbije. Iz svih dokaza i izvora je očevidno da je kralj Nikola imao pretenzije na Aleksandrov tron. Ali kako sve biva u svijetu, nijedan savez, nijedno udruženje ne prolazi bez igle i konca doktora Frankeštajna, pa tako i ideja o velikoj srpskoj državi nije mogla proći bez toga. Da su vodeće strane sile bile voljne, spremne i ubijeđene da je jedinstvena srpska država trebala da bude predvođena kraljom Nikolom, tako bi se i desilo. A da se to i desilo, prva prepreka na koju bi kralj Nikola naišao jeste, poštovanje sloboda, a pogotovo političkih. Kralj Nikola je bio despot, apsolutističko-patrijarhalni vladar koji bi se u izobilju naroda i narodnosti, i političkih neistomišljenika izgubio. Jedino možda rešenje svega toga, za njega, bi bilo osnivanje kazamata za političke zatvorenike kao poput Grmožura. Kralj Nikola kao vladar koji je smatran za gospodara svakom građaninu u Crnoj Gori, koji je u svakom trenutku mogao da ode u kuću kod bilo kojeg građanina i sa njime da bude na „per tu“ odnosno na „TI“, nije umio da vlada ako nema apsolutnu vlast. U ujedinjenoj državi, političke partije bi neumorno pozivale na poštovanje ustavnosti i zakonitosti, u tom odnosu bi došlo do mimoilaženja kralja i Vlade, kralja i stranaka, i u tom sukobu on bi vjerovatno ostao bez trona, a moguće i bez života. Čak i u Crnoj Gori kada je, u tom trenutku Knjaz (1905), donio Ustav kojim je sebi da široka ovlašćenja, ipak je uvođenjem institucije, parlamenta, svoja ovlašćenja morao da suzi. Čak je i u tom Ustavu bilo napisano da Narodna skupština ne može da izglasa nepovjerenje Vladi, nego samo knjaz/kralj. Bez obzira na Ustav, on je došao u sukob sa opozicijom, Narodnom strankom, koja se strogo držala ustavnosti, i na kraju je morao da je zabrani 1907. godine i da zabrani izlaženje lista „Narodna misa“ u organu Narodne stranke koji je štampan u Nikšiću. I na primjeru Knjaževine je pokazao da ne može biti ustavni vladar. Kralja Nikolu uz sve njegove vrline i mane ne treba blatiti, već stvar sagledati samo racionalno. Njegova vladavina u jednom trenutku postaje anahrona, tako da i sam kralj postaje političko-tehnološki višak naše istorije. Njegovo uklanjanje je bilo neminovno, pri čemu postoji diretkno otvoreno pitanje da li je kralju trebalo garantovati neki dvor, pristojan život, dostojan jednom kralju i izdržavanje, ali prosto on nije bio spreman na takvu soluciju.
Kao i kada je ujedinjena Njemačka 1871. godine ona je postala federalna država, ali je pruski Car postao i Njemački Car. Svi oni prinčevi uključujući i kralja Bavarske nisu morali da abdiciraju, već su mogli da se zadrže u dvorovima dok ih je carska federalna kasa finansirala, ali oni više nisu imali realne vlasti.
Nakon sloma Njemačke i Austro-Ugarske u novembru 1918. godine, došlo je do probijanja solunskog fronta kao i ulaženja vosjke Kraljevine Srbije u Crnu Goru, samim tim i u Cetinje 4. novembra 1918. godine. Već 1916. i 1917. godine da ne pominjemo 1918. u Crnoj Gori je stvaran i ojačavan komitski pokret pogotovo na sjeveru Crne Gore. A taj komitski pokret UGLAVNOM nije bio separatistički, i pored težnje za oslobođenjem, pokret je težio i za ujedinjenjem sa Srbijom u slučaju pobjede saveza Antante.
Međutim dok je većina naroda u Crnoj Gori težila ujedinjenju, postojala je jedna omalena i krnja grupa ljudi (uglavnom u Cetinju i njegovoj okolini, mada i u Rovcima iako nije poznato zašto, jer kralj Nikola nije ništa uradio za Rovca u poređenju recimo sa Katunskom nahijom koja je imala šta da brani, oficirska i činovnička mjesta. Katunjani nisu bili ustavno povlašteni, ali je to bilo de fakto, dakle narod iz Cetinja, Bajica, Njeguša, Čeva, Ćeklića, Cuca i Bjelica kao i iseljeni Katunjani u Nikšiću gdje ih je kralj Nikola kolonizovao) koja se protivila tome.
„Ne, božja ti vjera, Mandušiću! O junaštvu tu ne bješe zbora.“ -Latinski apetiti
Uloga Italije u onemogućavanju ujedinjenja Crne Gore i Srbije, u stvaranju jugoslovenske države je nezaobilazna. Na samom početku Prvog svjetskog rata Italija je bila nezavisna, štaviše ona je bila članica trojnog saveza. Saveza koje su formirale Njemačka, Austro-Ugarska i Italija 1882. godine. Ali se vremenom da su snažne italijanske aspiracije bile suportone austrijskim, mnogo prije Prvog svjetskog rata. Pretenzije Kraljevine Italije su bile reflektovane na područja Dalmacije, Istre i albanske luke Valone, koja je gle čuda kontolor ulaska u Jadran i izlaska na Mediteran. Italija je takođe pretendovala tome da Crnu Goru učini satelitskom državom, da stvori Veliku Albaniju. U tome se interesi Rima i Beča poklapaju, ali ono gdje se oni mimoilaze jeste pitanje protektorata nad Velikom Albanijom. Shodno tome Rim odaje snažan utisak želje za tim protektoratom, ono što je poznato jeste da su Italijani tretirali čitavu obalu istočnog Jadrana kao „MARE NOSTRO“, ili u prevodu na srpski jezik, naše more.
Specijalno mjesto u obavještajnoj mreži koja je bila rasprostranjena Crnom Gorom,a pogotovo primorjem, zauzima botaničar Antonio Bandači. Malo iznad normalnog, ali da, obavještajac ministarstva vojske Kraljevine Italije sa prefiksom botaničar. U knjizi „Vrata Balkana“ izvjesnog, našeg botaničara sa nacističkim ubjeđenjima, Vukića Pulevića objavljena su nekolika prikaza o Crnoj Gori. Između ostalog i to da su Crnogorci potomci Ilira da su najbliži Albancima i da, i Crna Gora i Albanija moraju uću u akcionu zonu Rima.
Iz ovoga se da zaključiti, što je naravno i dokazano kroz kasnija djelovanja Italije, da se njeni interesi itekako bili vezani za osamostaljivanje Crne Gore, odnosno onemugućavanje ujedinjenoj srpskoj državi izlaz na more. A da stvar bude još interesantnija jedini kapital koji je ušao u državnu kasu Crne Gore, makar na legalan način, između Berlinskog kongresa i Balkanskih ratova jeste italijanski. Dok su kapitali: ruski, njemački, austrijski, britanski… bili nezainteresovani. Od italijanskog kapitala 1903. godine počinje da se gradi barsko pristanište i u tom trenutko se tajno formira „Anonimno barsko društvo“ na čijem čelu je bio Konte Đuzepe Volbi, koji će postati i član Velikog fašističkog savjeta u doba Musolinija. U tom trenutku on je još uvijek bio mladi privatni preduzetnik, ali pod pokroviteljstvom Italijanske Vlade. Ovaj kapital će izgraditi barsko pristanište, trasirati prugu Bar-Virpazar koja uopšte tada nije postojala, otvoriće fabriku duvana zvanu „Duvanomonopol“ u Podgorici i uspostaviti parobrodski saobraćaj na Skadarskom jezeru. Gledano suvo ekonomski unosni italijanski kapital nije imao nikakvog profita. Maločas pomenuto „Anonimno barsko društvo“ je postojalo i djelovalo sve do kapitulacije Italije 1944. Ono što je manje poznato jeste da je barsko pristanište imalo eksteritorijalni status. Dakle tu nije mogla ući crnogorska policija, a bogami ni kasnije policija Kraljevine Jugoslavije. Formalno to nije bio dio Italije, ali faktički jeste. Ono što je zanimljivo jeste da je od osivanja pa do gašenja ovo društvo bilo konstantno i nepopravno u minusu. Ali je Italijanima, koji su ga finansirali, bilo neophodno kao i cijeli crnogorsko primorje koje je njima predstavljalo ogromnu dragocjenost. Ono od čega propovjedači ove novoplasirane istorije bježe jeste da su Bar ,Ulcinj, Virpazar, Budvu i Skadar u decemburu 1918. godine bili okupirani od strane Italije. Vjerovatno bi se od ovoga otišli i dalje, ali Francuska (i francuska masonerija) koja je bila pokrovitelj jugoslovenskog projekta to nije dozvolila.
„Na božićno jutro, sneno i mutno“
U Kotoru su se stacionirale francuske i američke trupe, a Francuska i SAD su bile naklonjene jugoslovenskoj ideji. Velika Britanija je prema kralju Nikoli imala neprijateljski stav, i Francuskoj je faktički dala punu inicijattivu u preoblikovanju i prekrojavanju Balkana. Sada sa jedne strane imamu jednu stvar koja je bila rijetkost u istoriji, da su interesi Pariza i Londona identični, dok sa druge strane imamo Italiju kao jedinu silu pobjednica saveznica, koja je željela suprotno od drugih da Crnu Goru odvoji i da za sebe uzme što je moguće veći dio istočnog Jadrana. Ali uprkos tom savezu Italiju u aprilu 1915. godine objavljuje rat Njemačkoj i Austriji. Prije objave rata svojim bivšim saveznicama italijanska Vlada će u Londonu sklopiti tajni sporazum sa britanskom i francuskom Vladom.
Londonskim sporazumom Italiji je garantovano da će u popisu svoje imovine ubrojati: Istru, Krk, Ces, Zadar, Drogir, Split, Šibenik tj. čitava oblast Dalmacije od ušća rijeke Zrmanje uključujući čak i Knin i Obrovac, sve do ušća rijeke Cetine na jugu. Sve je ovo moglo biti još i gore da se CARSKA RUSIJA nije usprotivila daljim koncesijama na račun Italije. Posle Prvog svetskog rata postalo je jasno da se takvi zahtjevi Italije ne mogu ostvariti jer bi to dovelo do sukoba sa Kraljevinom SHS. Meta za potkusurivanje u pritisku Rima nad Beogradom da se ispoštuje londosnki sporazum, je bila crnogorska teritorija.
Ono od čega mesije fašizoidnog crnogorskog pokreta bježe i neće da priznaju jeste, da je ova ista Italija finansirala Božićnu pobunu. Pogotovo Jovana Plamenca bivšeg Ministra prosvjete i crvenih poslova, koji je učestvovao u stvaranju separatističko-terorističkog pokreta da bi samo dan prije njegovog izbijanja, heroj izbjegličke vlade preko Skadra i Medove prebjegao u Italiju. Pobuna je izbila na prostoru Bajica i odatle se proširila na prostor Njeguša, Cuca, Bjelica, djelimično Čeva, Bokova, Đinovića i Kosijera, u selima koja gravitiraju Cetinjem. Pobunjenici napadaju 7. januara 1918. grad Cetinje. Ali na nesreću diletantskih grupa,u gradu se nalazila jedinica Narodne garde, omladina crnogorska i neki manji odredi srpske vojske. Tako da poslije trodnevnih napada odmetničke grupe, koja je bila pod komandom brigadira Krsta Zrna Popovića, pokušaj pobune je zasutavljen. Ustanici se posle toga razbijaju po brdima, odaju hajdučiji, a nekolicina njih je pobjegla u Kotor koji je u tom trenutku bio pod međunarodnom zaštitom.
Djelovi otpadničke jedinice koji su bili po brdima oko Cetinja, nastavili su borbe u vidu gerilskog načina ratovanja, sve dok neki nisu izgubili živote u tim okršajima ili se dobrovoljno predali. Da je ova pobuna bila onakva danas predstavljaju istinofobi, ona bi naišla na masovni odaziv naroda, što ovdje nije slučaj. Čak je i stara Crna Gora bila podijeljena. Riječka nahija, izuzimajući sela Bokovo, Đinovići i djelimično Kosijer je masovno bila za ujedinjenje. I stav Riječke nahije je bio dijametralno suportan stavu većine stanovnika Katunske nahije. Lješanska nahija je mahom bila za ujedinjenje, dok je u Crmničkoj nahiji vladala podjela. I pored te podjele u Crmničkoj nahiji, tamo nije došlo do borbenih okršaja kao u Katunskoj nahiji.
Uzaludne muke da se to opovrgne, u tom trenutku u Crnoj Gori vlada apsolutno većinsko Srpsko nacionalno osjećanje. Da se i sam Krsto Popović osjećao kao Srbin u širem smislu značenja toga, postoji i dokaz. U Belgiji u trenutku dok je on boravio tamo kao politčki prognanik, u Liježu 1929. godine mu je izdat pasoš gdje je u rubrici za nacionalnu opredijeljenost (de nationalité), rukom upisano Srbin (les serbe). Apsurdno je i pomisliti da je belgisjka administracija upisala nešto protiv njegove volje, ipak je Belgija jedna od kolijevki demokratije.
Nastavak farse
Zanimljivo je da su se odmetnici kao ovakvi, uspjeli održati sve do 1929. godine kada je i poslednja grupa njih zaustavljena u okolini Kolašina. Uglavnom pobunjenici iz te grupe su bili Bulatovići.
U ludilu koje je zadesilo pobunjenike, jer im narod nije prilazio, očajnički se hvataju za svaku slamku nečovječnog bivstvoanja ubijajući od Cetinja do Kolašina ugledne građane koji su bili za ujedinjenje. Preostale čete odajući se širenju svojih ideja preko nišana poprimaju čvrste okvire razbojničkog. Od trodnevne pobune separatističke grupe, koja je stvorena kao političko oruđe je nastao mit. A to mitsko rođenje dogodilo se u trenutku političkog eksponiranja Slavka Perovića. Do osnivanja LSCG, odnosno do početka masovnih širanja fašističkih ideja o srbofobiji, pomena a kamoli razmahivanja Božićnom pobunom nije postojalo. Posle trodnevnih uličnih okršaja i nakon poraza separatista ispred Biljarde je podignut spomenik na mjestu gdje je sahranjeno 30 mladića koja si branili Ustav, odnosno interese Crne Gore u tom trenutku. Spomenik borcima jedinstva podignut je 1924. godine. Kada je Crna Gora nesrećne 1941. godine bila okupirana od strane Italije, taj spomenik je udruženim snagama fašističkih jedinica i lokalnog građanstva (separatisti), koje je Italijane dočekalo široko raširenih ruku sa priganicama i medom, porušen. I dan-danas su zemni ostaci kako naš narod voli da kaže, dva metra pod zemljom, a na mjestu gdje je bio spomenik žrtvama terorističkog napada, stoje lijepo posađene ornamentske biljke. Kada je riječ o sudbini ovih Komita, jer je većina njih izbjegla preko Skadra i Medove u Kraljevinu Italiju, pošto je pobuna ugušena. Stacionirali su se u oblastima Napuljskog zaliva, Gaeta i Formia, gdje se obrazovani odredi sa svega 1500 izbjeglih separatista. Čak je italijanska Vlada zaključila sporazum sa Vladom Jovana Plamenca da crnogorsku vojsku u egzilu izdržava. Ovaj ugovor je potpisan u aprilu 1919. godine. Ali naravno čim se kralj Nikola upokojio 1. marta 1921. godine, italijanska Vlada je odlučila da raspusti ova dva crnogorska garnizona u egzilu. Nakon odluke Vlade Kraljevine SHS o amnestiji ovih pobunjenika, ogromna većina njih preko 90%,se vratila nazad. I ostali su se mogli vratiti, ali su se plašili, da li novih vlasti, da li su ubili nekoga nevinog, na konkretnim slučajevima se to zna. U bojazni od nečega, preostali dio pobunjenika se raselio po svijetu, neko u Francuskoj, neko u SAD-u, neko u Argenitini, a neki su ostali u Italiji. Činjenica je da se Krsto Popović vratio u Crnu Goru dosta kasno, čak 1932.; i tada poslao pismu kralju Aleksandru, iskazivajući mu svoju lojalnost. U skladu sa zakonom o amnestiji, Brigadir Popović nije bio zatvoren već amnestiran.Čak se i Jovan Plamenac vratio, mnogo prije Popovića, 1925. godine u Beograd, a već je godinu dana kasnije postavljen za otpravnika poslova Kraljevske Jugoslovenske ambasade u Pragu.
Sve u svemu, ono što se da zaključiti sa strane političkog aspekta, da je Božićnom pobunom započeta etapa rasrbljavanja Cetinja. Temelji ideje o potiskivanju zajednice Srba, koja je na snazi danas, početke ima u pobuni u vremenu trajanja Roždestva Hristovog, pravoslavnog praznika, koji širi mir, slogu i ljubav.
Započeta je etapa udaljavanja našeg narodu, započeta je etapa zatiranja srpskog osjećaja naših predaka i etapa pretvaranja Crne Gore u antisrpski centar. Kada se malo razmisli, pitanje je da li bi se sa današnjom idejom, složili i tada najzadrtiji predstavnici ovog pokreta. Krivca za pretvaranje Crne Gore u poslušnu marioneta, novog svjetskog poretka nalazimo u dezintegracionim procesima, odnosno u procesima jedinstvene države. Frakciona grupa, kvantativno neznačajna, koja je bacila sjeme klice dvodržavlja i separatizma, odškrinula je vrata uplivu svjetske sile na ovom prostoru.
Grande finale
Ono što se mora naglasiti za Božićnu pobunu jeste da se sveukupan broj poginulih u periodu od 10 godina, kroz propagandske režime i fašističke ideje uporno uvećavao. Ono od čega plagijatori i fasifikatori istine bježe jeste brojka od 2000 ukupno poginulih sa obije strane. U periodu od 1919. do 1929. u Crnoj Gori nije došlo do masovnih pobuna, nije došlo do masovnih ubijanja, do raseljavanja, progonjenja ni sa jedne ni sa druge strane.
Kao glavni argument kvazi-patriota uzima se nelegitimnost Velike nardone skupštine u Podgorice 1918. godine. Ali može li se zamisliti rušenje ijednog poretka u parlamnetu? NE! Promjene se događaju u narodu, i dolaze od naroda. U Podgorici su se okupili slobodnomišljenici, predstavnici apsolutne većine naroda. A ako nas već vuku za jezik, zašto se malo i ne okrenuna osnivanje AVNOJ-a i formiranje revolucionarnih organa vlasti, kada se supsendovao Ustav Kraljvine Jugoslavije iz 1931. godine. Onda imate separatiste Mila Đukanovića sa njim na čelu koji flagrantno krše Ustav SRJ za koji su i sami glasali. Prva stvar je bila uvođenje svoje monete, marke, 1999 godine. Drugo, imate razgradnju saveznog MUP-a i formiranje nezavisnog, pa onda i paravojske, pa suspendovanje saveznih propisa.
Nego da se vratim Božićnoj pobuni, u periodu od 1919. do 1941. koji trovači naroda uzimaju kao prekretnicu otkrovenja 1000 godina stare crnogorske nacije koja zatire srpski nacionalni osjećaj, apsolutna većina naroda je bila za ujedinjenje. A to dokazuju i političke partije iz tog perioda, koje su mahom bile za ujedinjenje. Dakle nije postojala nijedna politička partija koja je bezrezervno težila izdvajanju Crne Gore, što nije slučaj u Hrvatskoj. Čak i Crnogorska federalistička partija se zalagalu za federalno uređenje Jugoslavije. Da je narod želio istupanje Crne Gore iz zajednice, postajala bi i takva partija koja bi branila te interese. Čak i ovi Komiti nisu bili za potpuno izdvajanje Crne Gore. Osim anticrnogorca i izdajnika Sekule Drljevića i grupe okupljenih osoba oko njega.
Sa profesorom Predragom Vukićem razgovarao Luka Janković
Ako našoj gluposti kraja možda i ima, e tvojoj vala nema!
I što je najgore, nijesi ti obična budala, već si ona posebna, nadobudna!
Ti još i vjeruješ da nijesi budala nadobudna!
Srbija-Sumadija I Raska.Tolika je Srbija.Ostalo su dobili na ideologiji ‘srpstva’ ,izmisljene kategorije 19 vijeka(to nijedan drugi narod ne poznaje).I naravno crkva koja je pripadnost sekti,bilo ortodoksima, bilo katolicima ,proglasila za pripadnost narodu.Gluposti nasoj nema kraja..
Dake profesore Adzicu,rekli bi u skoli dok sam ja isao sjedi 1!
Trazi se naucno opovrgavanje ili suceljavanje napisanih tekstova,a ne istorisko stablo porodice,i umjesto odgovar navedeni tekst.
Ima takvi slucajeva i ovdje u Njemackoj,tako bila je tema 3 sata na TV ARTE o NACITIMA I ARIJEVCIMA,izmedju ostlog kaze jedan koji u potpisu ima DR na temu Hitler i ovo ,parafraziracu. „poznato je da su Arijevci stigli sa zvijezde Aldebaran,i to sa nimalo sumnje on tvrdi,pa navodi dalje sve po redu,Hitler mu je osnovni vid izucavanjsto nije zbranjeno i nije date manije poznata,jedino ima malih problema sa porijeklom ARIJEVACA.Taj trosatni snimak ima i na ARTEa vjerujem i na yotube ,u koliko neko misli da izmisljam.Jedino „uvazenog „naucnika niko ne zaposljava na UNIVERZITETU ili skoli svejedno,normalna drzav dopusta da se ljudi bave naukom ,ali ne i da vaspitavaju djecu.Kod nas to nije slucaj,a vi ste za to najbolji primjer.
Kao se pisu knjige valjda se zna,ko te vase knjige cita i da li ih cita je veliko pitanje,mozda vama to sluzi kao zivotna egzistencija,vjerovatno je tako,ali to nema veze sa naukom i visokim skolama u svakom slucaju.
Ima korist i od vas na ovom portalu,lijepo se zabavljamo,ali i tu ne treba pretjerivati,u nadi da ce redakcija to na vrijem shvatit,ne kao ucesnika u raspravi ,nego kao aktera nekakve istorije Liberalnog saveza ,(posto tamo nijeste nista radili), i naucnika,koji sasigurno nijeste!
Adžići iz Đinovića su porijeklom Srbi iz Pive. Potomci su lopova Vukosava Adžića koji se nakon jedne krađe sakrio u Riječku nahiju, dok su mu tri rođena brata ostali u Hercegovini. Evo kako to opisuje etnolog Andrija Jovićević u knjizi Riječka nahija:
„Od ukradenih para nije dao dijela ujacima, i oni i njihovo potomstvo za dugo su bili ijetki na Vukosava i njegovo potomstvo zbog toga. Možda su te pare i učinile, da se Vukosav ne povrati kod braće, da i njima ne dadne dijela. Od toga Vukosava vode porijeklo Adžići u Đinovićima i svi su se raselili iz Studenog Dola, kao i Latkovići; od ona tri brata u Pivi vode porijeklo Adžići u Pivi; a Adžića ima i kod Knina, koji su izostali tamo od onih koji se tamo iseliše. Ovo je moglo biti prije 180 god., jer Adžići broje do Vukosava 7 pasova.“
Novak ADŽIĆ
UMJESTO RESPONSA UVAŽENOM MOM CETINJANU GOSPODINU PREDRAGU VUKIĆU I NJEGOVIM ISTOMIŠLJENICINA.
Crnogorski državotovorni i nacionalno oslobodilački vojno-politički otpor, manifesovao se i u Pivi (1919-1923). O tome svjedoči i ovo što prezentiram. Vrlo ugledna ličnost iz Crne Gore, a koja je iz Pive, zajedno sa sinom Mihailom (zelenašom i komitom) stala u odbranu nezavisne Crne Gore, bio je i general crnogorski Joko Vulov Adžić. Tako da neće biti tačno da je Crnogorski (Božićni ustanak) zahvatao samo proctor “Stare Crne Gore”, kako se to neznaveno ili obmanjivački zna isticati. Evo kratke biografije učesnika zelenaškog otpora protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore čuvenog generala Joka Vulova Adžića iz Pive, kojega su srpski okupatori uhapsili i mučili, te oholo i kukavički vrijeđali okovanog.
ADŽIĆ Vulov JOKO (rođen 1860. godine Piva-starinom iz plemena Kosijeri, sela Orašani i Đinovići, kod Cetinja, odakle su njegovi preci otišli i nastanili se u Pivi- umro u svojoj kući-kuli-u Plužinama 1923. godine), brigadir, general crnogorske vojske, član Krunskog savjeta crnogorske vojske. (Viđeti o porijeklu Adžića iz Đinovića: Andrija Jovićević, Riječka nahija u Crnoj Gori, SKA, 1910. godine.). Predvodio je general Joko Adžić Pivljane na svečanostima 1910. godine na Cetinju kad je knjaz Nikola I Petrović Njegoš proglašavan za Kralja Crne Gore. O tome postoji i sačuvana fotografija, kao istorijski izvor. Objavio je pored ostalih i pokojni prof. dr Slobodan Tomović. Joko Adžić sin kapetana i narodnog prvaka Vula Adžića (1829-1875). O Vulu, Joku i Mihailu Adžiću (sinu Jokovom) viđeti: Istorijski leksikon Crne Gore, urednici dr Šerbo Rastoder i dr Živko M. Andrijašević, “Vijesti”, Podgorica, 2006. knjiga 1, str. 12. Joko Adžić je kapetanski čin stekao u 16 godini i naslijedio ga je od svog oca Vula Adžića. Vule Adžić “napustio je Pivu 1853. godine i prešao na područje Morače. Četovao je po čitavoj Hercegovini. Knjaz Danilo ga je odlikovao 1856. godine, zbog toga što je u klancu Vrataru ubio poznatog osmanskog nasilnika Ahmeta Krvavca. Naročito se istakao 1862. godine, u Drugom Omer-pašinom pohodu, zbog čega je dobio Obilića medalju. Tokom hercegovačkog ustanka 1875. godine, uz vojvodu Lazara Sočicu, bio je glavni organizator Pivljana u borbi sa Osmanlijama. Poginuo je oktobra 1875. godine u bici na Muratovici, u Pivi” (Istorijski leksikon Crne Gore, urednici dr Šerbo Rastoder i dr Živko M. Andrijašević, “Vijesti”, Podgorica, 2006. knjiga 1, str. 12).
Otac Joka Adžića, Vule Adžić bio je poznati junak, istakao se u mnogim ratovima, opjevan je u mnogim epskim ratničkim pjesmama, a njegova smrt je zagonetna-ili je poginuo u borbi ili je ubijen zbog surevljivosti i zavisti od strane jednog pivskog prvaka. Brigadir Joko Adžić bio je komandant durmitorske brigade crnogorske vojske. Učesnik je balkanskih ratova 1912-1913 i Prvog svjetskog rata 1914. do pada Crne Gore pod austro-ugarsku vlast 1916. godine, nakon čega je odveden u austrijski logor Karlštajn, đe se 1918. godine izjasnio za samostalnu Crnu Goru i kralja Nikolu na njenom tronu, odbivši izrićito pomoć tzv. “Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje” (koje je osnovala, finansirara i usmjeravala srpska vlada Nikole Pašića). U logoru Karlštajn izjasnio se protiv deklaracije grupe interniranih oficira kojom se promoviše politika sjedinjenja Crne Gore sa Srbijom. Oslobođen je iz logora maja 1918. godine. Kad se vratio u zemlju bio je protiv politike uništenja crnogorske državne samostalnosti i odbio je da potpiše zakletvu kralju Petru Karađorđeviću jasno poručivši: “Ja sam se zakleo jednom Kralju i ne mogu više da se kunem nikome”. Bio je protivnik odluka tzv. Podgoričke skupštine iz novembra 1918. godine kojima je kralj Nikola nasilno i bespravno svrgnut s crnogorskog prijestola i proklamovano prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Decembra 1918. godine srpske okupacione vlasti uhapsile su i utamničile generala Joka Adžića zbog njegovog protivljenja velikosrpskoj agresiji na crnogorsku državu i zbog činjenice da mu je sin Mihailo Adžić bio u ustaničkom i komitskom pokretu i uz Iliju Kecojevića ustanički i komitski vođa u Pivi. Načelnik nikšićkog okruga javlja 18. XII 1919. godine Povjereniku kraljevske vlade “da je poručnik Ilija Kecojević preko Župe pivske otišao u Purin do- Planina pivska”, te da je “Mihailo Adžić, sin Joka Adžića, sa društvom napao žandarmerijsku kasarnu u Đurevici-kotar Foča, opljačkao je a dva žandarma ubio, pa se povratio u Mratinje, i da ima nameru, da napadne na srez i opštinu goransko”. U tome izvještaju navodi se da je srpska žandarmerija i vojska uhapsila “Joka Adžića, Mija Tasovca, Sima Gojkovića i Jakova Mitrovića,
čiji su sinovi u šumu, da se komite umnožavaju” itd. Komandant nikšićke pukovske posade je 25. decembra 1919. godine poslao izvještaj o potjeri za komitima u Broćancu i srezu goranskom, pa, pored ostalog, navodi i ovo je u goranskom “do sada uhapšeno 40 odmetnika i njihovih jataka i brigadir Joko Adžić” a da se u pivskom selu “Crna Gora” nalazi odbjelih 80 komita koje predvode Ilija Kecojević i Mihailo Adžić, sin generala Joka Adžića.
“Glas Crnogorca”, službeni organ Kraljevine Crne Gore, godina izlaska 47, Nej na Seni kod Pariza, br. 76, od 19. avgusta 1919.(po starom kalendaru), odnosno, 1. septembra 1919. godine (po novom kalendaru) na strani 2 objavljuje u rubrici “KAKO JE U CRNOJ GORI” tekst naslovljen “PALIKUĆE”, u kojemu se navodi i ovo: “Među žrtvama Beogradskih krvoloka nalaze se i porodica g. brigadira M. Vučinića, ministra vojnog, čije su kuće, kao i kuća predsjednika vlade g. Jovana Plamenca u Crmnici, spaljene i potpuno srušene, a pokretno imanje sve uništeno. Ista je sudbina, kao što doznajemo, postigla i porodice g. g. Marka Đukanovića, predsjednika Državnog savjeta, koji je zatvoren u Jusovači, i Vuka J. Krivokapića, narodnog poslanika, koji je izbjegao u Italiju. Imanje im je uništeno, kuće spaljene, a porodice izbačene na ulicu bez krova, hljeba i odijela”. U knjizi “Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića- Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori”, koja je u Rimu 1921. godine objavljena, u Kraljevskoj crnogorskoj državnoj štampariji, u izdanju Odbora crnogorskih izbjeglica, na strani 20, između ostalog, piše i ovo: “Tako, između mnogobrojnih drugih, popaljene su kuće generala Joka Adžića (u Pivi); generala Đura Jovovića (okolina Nikšića); današnjeg predsjednika crnogorske Vlade g. J. S. Plamenca (u Crmnici), današnjeg ministra vojnog, generala Vučinića (na Vranjickim njivama- Duklja, Stara Dioklecija) i. t. d. Karakteristično je, da Druga kuća g. Plamenca, koju ima u varoši Cetinju, nije zapaljena. Ona je od Srbijanaca samo pretvorena u zatvor. Tako isto nije zapaljena kuća generala Vučinića, koju ima u varoši Podgorici” . (Viđeti: Novak Adžić, Sudbine crnogorskih patriota 1919-1941, Podgorica, 2004. str. 28.9
U izjavi koju su u Rima 7. juna 1920. godine dali Milisav Nikolić i Radojica Nikčević, o zvjerstvima koja su počinjena od strane režima u Crnoj Gori, navodi se i ovo: “U mjesecu decembru 1919. godine Srbijanci su odveli iz Pive Generala Joka Adžića u Nikšić, pošto su mu kuću opljačkali i zapalili; iz Pive je morao bos ići i tako ga tukli po tabanima šipkom gvozdenom, kad su ga naveli kroz Nikšić bila su ga đeca praznim konzervama i bacala se na njega drvljem i kamenjem, te su ga pljuvali i grdili i bacili u tamnicu”. U isto izjavi veli se i to da je srpska vojska “popalila kuće u Ozriniće Milisava Nikolića, popa Ljuba Nikolića, kaluđera Janjuševića, kapetana Ćetkovića, u Župu kuće Bojovića, u Morakovo kuće Marojevića i drugih ustanika. Zapalili su tada kuću brigadira Đura Jovovića, Iva Kustudića, Mijata Nikčevića, Mijajila, Sima i još drugih Nikčevića i tada su opalili kuće Nikolića u Broćanac kuće Radovića u Banjane kuće Damjanovića, u Rudine kuće Delibašića, Mrvaljevića u Trepča, kuće Bojanića i Todorovića u Dugu, kuće Stojanovića, kuće Bojanića i Đikanovića u Gradačku poljanu, u Pivu Adžića i Kecojevića, u Uskoke Kršikapa, u Rovce Bulatovića i Vlahovića. U Rovcima ima na stotine popaljenih kuća. U Pipere Vučinića, Vukoviće u Martiniće i dr.”. Tada su u Pivi zapaljene kuće generala Joka Adžića i sina mu Mihaila Adžića.
Knjiga “Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića- Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori”, koja je objavljena u Rimu 1921. godine u izdanju Ministarstva inostranih poslova Kraljevine Crne Gore i Odbora crnogorskih izbjeglica, predstavlja autentično, dokumentovano, istinito, ali i potresno i jezivo svjedočanstvo o masovnim zločinima i sistematskom teroru koju su srpske vojne, policijske i druge naoružane formacije i grupe i civilne vlasti činjele i vršile nad crnogorskim narodom. U toj knjizi objavljen je i raport crnogorskoj vladi o zločinima srpskih vlasti u Crnoj Gori podnesen od strane vođa crnogorskog ustanka 21. jula 1920. godine iz Gaete, kojeg su potpisali Milisav Nikolić, poslanik i bivši potpredsjednik Narodne skupštine, Krsto Popović, komandir, Nikodim Janjušević, monah, nastojnik manastira Župe, Vasko Marojević, bivši plemenski kapetan, Pero Vuković, komandir, Novica Radović,
rezervni inžinjerijski komandir, Nikola Kašćelan, komandir, Dimitrije Nikolić, bivši sudija, Andrija Dragutinović, komandir, Radojica Nikčević, kapetan i Mašan Borozan, kapetan. U tome raportu, objavljenom u pomenutoj knjizi, na strani 20 piše i ovo: “General Joko Adžić, star 65 godina, nije htio položiti zakletvu kralju od Srbije”, pa se dodaje “Prema njemu se upravljao i čitav kraj u kojemu on živi. Stoga su mu Srbijanci u decembru 1919. godine opljačkali imanje i zapalili kuću u kojoj je stanovao u Pivi (oblast Nikšićka). Osim toga, njega su uhapsili, tukli po tabanima šipkom od puške, zatim ga bosa i pješke godinili iz Pive do Nikšića u zatvor (nekoliko sati hoda). Kad je provođen kroz varoš Nikšić, maltretiran je na isti način kao i predsjednik Državnog savjeta Marko Đukanović. Osim toga tukli su ga i praznim kutijama od amerikanskog konzerviranog isra. General Adžić još se nalazi u zatvoru u Podgorici”. General Joko Adžić, uprkos torturi od srpskih okupacionih snaga koju je preživljavao kad je uhapšen i bio lancima vezan, ostao je nepomičan i ponosan u svojim uvjerenjima i dostojanstvenom držanju. Robijao je zbog crnogorskog patriotizma u nikšićkom zatvoru i podgoričkoj “Jusovači” od decembra 1918. do početka 1921. godine. Kad je oslobođen iz zatvora, bio je pod policijskom proismotrom režima. Načelnik podgoričkog okruga KSHS Aktom od 8. II 1922. godine navodi, pored ostalog, kako se kaže u tome dokumentu da je sa prostora nikšićkog okruga Joko Adžić jedan od “glavnih agenata Jovana Plamenca i Milutina Vučinića”. Kad je oslobođen zatvora, general Joko Adžić se vratio se u Plužine i umro u svojoj kući 1923. godine.
Novače, obradi temu kroz proces, prikaži to, to je suština a ne izbacivati milion dokumenata.
https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9D%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D0%BA_%D0%90%D1%9F%D0%B8%D1%9B
Novak ne citira do kraja Radeta Krivokapica kako srbuje o cg kapi..tu sjecka citat a i lažno piše o SRBIMA kao okupatrima CG kada se tada govori samo Srbijanci jer su i sami Cgci Srbi.
Ne znam zašto ova kvazinacistička „žgadija“ stalno „smrdi“ na ovom portalu, imaju „Pobjedu“, „Vijesti“, „Analitiku“, „Cdm“, pa neka uživaju do mile volje!
@ Koji se potpisuje kao Novak Adžić
Hm … Ne vrijedi, jadi ga znali!
Nedokazano!
Potpuno nakazne logike!
Kako bih ja tom nesuđenom doktorantu, kako bi ja Adžiću, ako je to uopšte on postovao, kako bi ja njemu sve oprostio, samo niti mogu, niti hoću, kada nam bezočno gura prst u oko!
Baš nama Srbima, jadi ga znali! Kad u domu obješenog priča o užetu! Kad nam bezočno i izazivački podastire “ velikoga Mačeka „!!!???
Ako ćemo tako, onda me to ni najmanje ne obavezuje na održanje bilo kakvog nivoa diskusije! Već baš onako, kako je to dobar običaj u razvijenijih i kulturnijih od nas, baš onako kako sam to od njih naučio, kako to oni čine kada se padne u niskost, e, onda : J*** te veliki Maček, tranjo ustaška!!! …I ako jesi, i ako nijesi, već si lažni Adžić!!!
… Bez bilo kakve potrebe da svom komentaru nešto dodam, ili oduzmem!
Prećerao si, koji gođ da si!
E ovako izgleda kada jedan ozbiljan naučni radnik obradi jednu istorijsku temu. Uporedite ovaj tekst sa hrpom budalaština kojima je medijski prostor zagađivao onaj Draginjin otpadak i slični.
Nisam znao da su seriju o sporadičnom puškaranju dvije male grupice oko Cetinja nazvali „ustanak“ ali me ne čudi. O kakvim se lažovima radi ne bi me čudilo da su ga nazvali i „Božićna revolucija“. Laž je sastavni dio kulture i karaktera pripadnika te puzajuće lažinacije čiji su egzemplari Darko Šuković i Novak Adžić-Vuksanović.
U političkoj borbi za ostvarivanja prava na državni opstanak Crne Gore, bivši ministar i predsjednik crnogorske vlade Lazar Mijušković, te inženjer sa fakulteta politehnike u Cirihu Pavle Popović i još nekoliko istaknutih crnogorskih državnih činovnika i studenata emigranata, iz Švajcarske, tražili su od Pariske mirovne konferencije da pravedno i što prije riješi crnogorsko pitanje. Tako su, početkom avgusta 1919. godine, Crnogorci iz Švajcarske uputili protest Konferenciji mira u Parizu i adresirali ga francuskom predsjedniku vlade Žoržu Klemansou, predsjedniku Mirovne konferencije. Među borcima za nezavisnu Crnu Goru isticao se tada i dr Jovan-Jovo Vukić, iz Ženeve, koji je ukoro potom doktorirao čistu filozofiju na Univerzitetu u švajcarskom gradu Friburgu. Taj protesni telegram glasi:
„Njegovoj Ekselenciji
Gospodinu Klemansou
predsjedniku Konferencije mira u Parizu
Bolno potreseni strahovitim vijestima koje nam stižu iz nesrećne naše otadžbine, potpisani u ime Crnogoraca izbjeglih u Švajcarskoj, pripisujemo velikim dijelom te najnovije nesrećne događaje, kao i građanski rat koji bijesni u našem junačkom narodu, odugovlačenju i oklijevanju Konferencije Mira koja je imala i ima na raspoloženju sva potrebna sredstva za brzo i pravedno rješenje naše stvari, koja nije komplikovana nikakvim teškim posljedicama. Svjesni svoga prava slobodnih ljudi, i pozivajući se na moral, pravdu i jednakost kako prema velikim tako i prema malima, mi ištemo, sa respektom ali najenergičnije, da se naše pitanje neodložno riješi“ (“Glas Crnogorca”, službeni organ Kraljevine Crne Gore, godina 47, broj 75, Neji kod Pariza od 27. jula/9. avgusta 1919., str. 3, “Protest Crnogoraca u Švajcarskoj upućen Konferenciji Mira u Parizu”.)
Taj protesni akt potpisali su: Lazar Mijušković, bivši ministar predsjednik, Pavle Popović, inžinjer, doktor Jovan Vukić, doktor prava Ivan-Ivo Jovićević, L. Filotić, student ekonomskih nauka, Vasilije Popović, tada kandidat medicine iz Ženeve (završio kasnije Medicinski fakultet u Švajcarskoj, dakle, školovani, diplomirani ljekar, a po povratku u Crnu Goru bio je aktivni član Crnogorske stranke/federalista/ i njen poslanički kandidat), te S. Kosić, kandidat ekonomskih nauka, Božo Krivokapić, kandidat prava, Dušan Krivokapić, student, M. Miljević, student književnosti. (Vidi o tome i: Dr Šerbo Rastoder, „Crna Gora u egzilu 1918-1925“, knjiga 1, Podgorica, 2004. str. 257.). Znači, jedan od potpisnika ovog akta bio je i dr Jovan Vukić, filozof. Ovo su činjenice, kojima se interpretacija ne može suprotstaviti, jer interpretacija služi da objasni i kontekstuira u istorijskoj nauci činjenice i njihov međusobni odnos, a ne da se njima konfontira ili da govori umjesto njih i bez veze sa njima. Uvaženi gospodin Predrag Vukić, moj Cetinjanin, protiv njega zbog prijateljstva ličnog sa njegovim ocem neću ništa reći, a i zbog toga što nemam lično ništa protiv njega, naprotiv, čak smo i bezmalo komšije u prijetonici, iako je, na žalost, zalutao pod uticajem prepredenog konvertita g. Jovana-Joca Markuša i g. Amfilohija Radovića, no njegov (Peđin) izbor, njegovo pravo, a žao mi je što je tako, jer je obrazovan, iako je temeljno zastranio u anticrnogorstvu, no većina Cetinjana misli drugačije od njega, bi, kad hoće da sudi o onome za što stručnjak, ipak, nije, (nema naučnih radova o ovoj problematici) trebao uzeti činjenice u obzir (makar pozitivistički, a ne mora dalje iskoračiti, iako bi naučno to bilo poželjno, čak je i znanstvena obaveza) pa objasniti ulogu dr Jovana Jova Vukića u odbrani crnogorske države od velikosrpske agresije i terora 1918-1921. Meni ne treba to činiti, jer to sam davno proučio i spoznao, ali javnost cijenog portala In4s i ona druga, to neumitno očekuje i zaslužuje. Iako se s Peđom Vukićem temeljno ne slažem, želim mu svako dobro i sreću. Znam ga skoro 30 godina, kao sugrađanina i ne pada mi napamet da ga bilo čime uvrijedim ili povrijedim. Daleko bilo.
S uvažavanjem Novak ADŽIĆ, istoričar.
Nije tačno da je kralj Nikola I Petrović-Njegoš, u vrijeme podizanja Božićnog ustanka 1919. g. i znatno kasnije bio “ex-kralj“ (bivši), kako se to neosnovano tvrdi, naprotiv, već on je bio do smrti 1. marta 1921. godine ustavni, zakoniti i međunarodno priznati suveren/vladar nezavisne države Kraljevine Crne Gore. I odluke sramne i veleizdajničke tzv. Podgoričke skupštine novembra 1918 nikad nijednim aktom nijedna Velika Sila nije priznala. Niti je to uradila Versajska mirovna konferencija (1919-1920).
Mozete se vi natezati i upirati koliko hocete , ali svi znamo da je Srbija te 1918 okupirala Crnu Goru taman kqo i Nemanjici sto su Duklju .
A dansnji cetnici bi da to sakriju e nece moci da znate .
Vratismo mi svoje 41-45 i nikome to ne damo !
Pa zašto pleme Drobnjaci ne ustade protiv okupacije nego su Podgoričkoj skupštini dali najveći broj poslanika uključujući i Predsjednika Sava Cerovića?
Da si makar prošao nekad kroz Drobnjak znao bi da tamo takvim stavovima mjesta nema. Prema tome, promjeni nik jer iz ugla nas upućenijih to lažno predstavljanje izgleda zaista jadno.
G.Nikoli Zecu, na znanje, na pomen dr Sekule Drljevica, velikog crnogorskog patrote, treba da ustanete s postovanjem i dubokom tronutoscu. Prvi zarvorenik Aleksandra Palikuce od politicara iz CG bio je on, Aleksandar Palikuca ga je osam mjeseci drzao u zatvoru u Sokobanji 1930. zbog slobodarskih stavova i kao protivnika njegove diktature i zbog toga sto je veliki dr Vladko Macek bio odredio Drljevica kao njegovog glavnog banioca, odvjetnika 1930 na montiranom sudskom procesu protiv dr Maceka. Pa je posto je Drljevic uhapsen zapalo dr Anta Trumbica sa bude na sudskom procesu glavni Macekov branilac.
S uvazavanjem
Novak Adzic
Odgovor Nikoli Zecu, ako kao takav uopste postoji. Krije se neko drugi pod njegovim nicom. Dr Jovan Vukic je znao bolje istoriju toga doba i konkretnu akciju Crnogoraca u CG i u egzilu od g. Predraga Vukica, sluzbenika Arhiva CG na CT, doduse, istoricara, ali ne i profesora jer ne predaje nidje u drzavnim skolama, iako ima uslove za nastavika u osnovnoj skoli i najvise za profesora u srednjoj skoli. Inace, od Pedje Vukica potpuno drugacije misli i djela njegov otac sjajni Crnogorac i ljekar dr.sci ginekolog i akuser Mico Vukic.
opa,a tu smo znaci,znate li vas dvoica za onu od Nebojse Jevrica,kolika su m… u obada sto istejra junicu iz lada.
Ceka te u zsjedi,ne mene nego Pedju Vukica,i pretresate cak i donji ves,sramno brate bogami,navodjenje podataka iz porodicnog stabla i suditi o tome je nepristojno,da se covjeku smuci,i to jos ovako javno,Posto se ti Zelenko neprestavi nije vazno,valda Pedja Vukic zna neke svoje licne stvari bolje od mene ,ili vas dvoice.Nije profesor,a ako moze biti samo usrednoj skoli,ma daj ,nazlost Zelenko to je sitina koju su kao kriterijum postvili takvi kadrovi kao ti i Novak Adzic,samozvani doktor nauka prijed odbrane toga rada kao sam nevede,doktor na cekanje.
Necmo valjda sudito ljudima o njihovm naucnom radu iz kartoteke Udbe ili sto se sve prica po portalima,kada bi tako poceli gdje bi stigli,a zna to i Novak Adzic sto su mu sve pisali o njemu ,ne mi koji se ne slazemo sto pise (jer je sve nacionalno obojeno i pristrasno do besvijeti)nego njegovi bivsi partiski drugovi,koji ga znaju,medjutim to nije na debati,nego istina o onecemu sto se desilo 1919 godine i iamlo je uzasne posledice 1941-45.a koliko vidm kani se ponovo ,sve radi vlasti.Sreca je sto ipak postoji ova vrsta razgovra ,i da se cita ko sto msili.Polazim od cinjenice da se svako ko se potise punim imenom i prezimenom kao ja iza toga i stoji ta osoba ili licnost.
Dakle profesore Adzicu na debatu je ovo sto je gore napsano,a ne ko je kome doma i sto je bio ,uz uvazavanje savke pomenute licnosti,narocito pokojnika,pa i pobunjenih ljudi iz 1919 godine protiv drzave KSHS.
Dakle osporavanje onoga sto jenapisano u tekstu,nijeste nijednom rijecu osporili Vaska Kostica,sme da ne priznaje naciju Crnogorac,mrsavo posno mozda ide uz ove posti,sada imate priliku da osporite ili naucno oborite pisanje Pedje u stvari Predraga Vukica sa Cetinaj,bez pominjanaj bilo koga ili cega privatno,ako to nije nacin radana vasim predvanjima.izvolte gosn profesore rado cu Vas saslusati.Pozdrav nikola Zec Frankfurt.Izvinjavam se na nepravilnosti u pisanju ne predajem u skoli ali to neopravdava moje parvopisne greske kojih ima,a tekst pisem i odmah ga predajem ncitanje bez korekcije.
Nasao se anomimni u CG, inače, portalski Nikola Zec da se poziva na onu blijedu i izblijeđelu paskvilantsku novinarsku figiru tipa vege, od petparačkog novinara zloglasne velikosrpke Duge itd, davno zaboravljenog štrebera i klevetnika polupismenog Nebojse Jevrića. O, kuku, bas ste uboli autoritet. Jada i čemera Vaša je priča. Bez veze s mozgom, a kamo li činjenicama. Nađite, makar neki autoritet u nauci pa se pozivajte na njega. Nebojsa Jevrić i istorija, ma uozbiljite se, čovječe.
Sve reći za Nebojšu, ali da je nepismen … !???
Za njega reći da je nepismen je prostačka ljiga poslednje vrste!
… I kada je mortuz pijan, Vuk mu stoji svako slovo i riječ!
… Nebojša nepismen među Novocrnogorce, pismene!
Jezika crnogorskog, filogeneze južnoslovensko-ilirske, ontogeneze, onoga kome sam ime zaboravio što je baratao sa dva besmislena grafema, kako je u tu duklješku nauku sve jednako besmisleno!
… I đe baš Nebojšu nađe da ga u nepismene rami!,
Svaka cast, ovo je za udzbenike iz istorije koju treba svako da zna.
Bliski saradnik Jovana S. Plamenca i činovnik Crnogorske vlade u egzilu bio je i dr Jovan Jovo Vukić, koji je 1919-1921 bio jedan od rukovodilaca u Generalnom konzulatu Kraljevine CG u Ženevi, inače, bliski rodjak postovanog Pedje Vukića. Jovan Vukić je bio protivnik odluka Podgoričke skupštine i pristalica samostalne Crne Gore i osudđivao je srpsku okupaciju i nasilnu aneksiju Crne Gore sprovedenu 1918. od strane Srbije. Znači, Predrag Vukić na suprotnoj strani od dr Jovana Vukića.
Pa da sam ja lupio da „separatizam počinje od 1851“ , pa ajde , nijesam profesor ni istoričar , ali kad neko „stručan“ ovakvu glupost javno publikuje , to je znak da ovo društvo tone !
Od koga separatizam ?
Valjda je jedino logično od Otomanske imperije , zar to nije oslobađanje pokorene Zete ?
Ako je mislio na Srbiju , ona je tada od Turske zavisna kneževina u granicama Beogradskog pašaluka , na kakav separatizam je mislio Vukić ?
Još u to vrijeme sve današnje evropske nacije su u povoju , bukvalno nema se ko od koga separatisat !
E zato smo mi đe smo , svako može svakakvu glupost da proturi i još da ima kao neko zvanje profesorsko .
Maśa
Zelenko,kakve veze ima gdje je neko bio nekome sa istinom,ada po vama i udisanje vazduha se mora ogranicti prema volji vasoj i vasih misljenja.Iznosenje istina i cinjencno stanje vi ne odgovra,da kazemo najostrije u ovom tekst je to zakljucak da je Sekula govno ,nije to Pedja rekao eto nego ja,a on je bio cojak kavi ste vi dvoica troica ovdje.
Zekane , koje „istine“ , pa ovaj priča o separatizmu 1851 godine ?
Od čega separatizam ?
Jedino od Turske ?
Od drugih nije moguć „separatizam“ jer jedino turci tada smatraju Crnu Goru svojom provincijom , a srbi su u kneževinu Srbiju .
Ili je ovaj umislio neku nepoznatu istoriju pa vidi neki separatizam 1851 , ali od koga je misterija ?
Možda ti Zekane znaš odgovor da nam riješiš nedoumice ?
Masja iako mi ne ulivaš povjerenje da si otvoren da se oslobodiš ovih gluposti kojima si, u prethodna dva svoja javljanja, zasuo prostor za komentare, ipak ću pokušati da ti pokažem da ta tvoja navodna utemeljnjenost u argumentima nije ništa više od najobičnije obmane.
Prvo da se osvrnem na tvoju izjavu da su u to vrijeme (1851-ve) sve današnje evropske nacije u povoju. Ta konstatacija ne može da stoji jer je opovrgava činjenica da Srpska nacija postoji već preko pola milenijuma prije pomenutog perioda. Ipak da ovdije malo zastanem i da primjetim da se, u nekoliko, sa nečim, slažem sa tobom, tj sa dijelom tvog stanovišta, a koji se odnosi na Crnogorsku naciju – ona tada ne postoji kao razvijena nacija. Dakle to ti je tačno, stim da je još tačnije da ona tada ne postoji uopšte, nije ni u povoju.
Drugo Turska nije legitimna sa svojim prisustvom na prostoru srpskih zemalja već je ona okupator i uzurpator onoga što je pripadalo Nemanjićkoj državi i što treba da pripadne državi koja će biti njen naslijednik, koja će predstavljati njenu obnovu.
Iz svega ovoga je svakome ko nema mentalne smetnje i ko nije podjarmljen lekcijama iz marksističkih udžbenika, po kojima polovinom HIH vijeka nije postojalo niti jedne nacije koja je odmakla dalje od povoja, dakle svakom takvom je jasno da je 1851-ve moglo negativnim djelovanjima stvarati klice separatizma.
Evo konačno naučno utemeljenog pristupa sa onom kritičkom distancom koja se u takvom postupku, makar i u prigodnom intervju, podrazumjeva!
Kako ovdje nije bez svakog značenja ni lično poštenje i naučni integritet g.Vukuća!
Koji o kontraverznim događajima ne govori ni sa pozicije svog nacionalnog statusa i osjećaja, niti pak robuje sumaglicama dnevno-političkog rezona i navijackim ideologijama grozno raspolućenog i podeljenog crnogorskog društva!
… Poslijen toliko vrjemena, silno me obradovao smireni akademski ton! Nenametljiva superiornost i ubedljivost naučnog stava koji nema propagndistički zadatak, koja djeluje u materiji iznutra, a ne spolja! Koja ne nudi apriori zaključak, nego onu i onakvu analizu koja širi mogućnosti daljeg preispitivanja i uravnoteženja sinteze. Bez ukopavanje u ostrašćene percepcije ideološkog i interesnog suda o istorijskoj prošlosti Crne Gore! Najbliže onoj vrsti neophodne objektivizacije koja je na svaku korist savremenom crnogorskom društvu i potrebi da razumijemo sopstvenu prošlost, kako bi smo bolje mogli da osmotrim budućnost mlade crnogorske države i ulogu pojedinca! Svakog od nas utopljenog u modernost iste one istorije koja ćetek jednog dana da se piše!
… Kako smo svi jednako odgovorni za stvarnost čiji smo protagonisti i akteri, svi zajedno. Svi zajedno, svako pred sobom!
Svaka čast, i hvala redakciji!
Predrag Vukic,dokle god ima jedan ovakv na Cetinje a nije sam nije sve izgubljeno,slabo se njemu daje prostora,zasto i kao nije mi poznato,mozda i On sam se dobrovoljno skloni sa javne scene iako radi i pise,li sta cemo takva nam je sudbina,covjek pise ne kao neki laju!
Čak i ovi Komiti nisu bili za potpuno izdvajanje Crne Gore. Osim anticrnogorca i izdajnika Sekule Drljevića i grupe okupljenih osoba oko njega.
Slusaso sam jednog u Kotor negdje krajem osamdesetih kada je pricao o ovim stvarima,da ga parafraziram. „ljudi djed mi je bio zelenas a da si mu rekao da nije Srbin glavu bi ti odsjekao.
Imamo mi u stvri Vlast pamaetnih ljudi vidi se to svaki dan ,napreduju ljudi u sluzbi,sto vise i bolje pljujes to bolji cinovnik,ili sluzbenik kao vam je volja,mada najbolje je sluga rezima.
To što ti zoveš komitama, moj Nikola, ne samo da nijesu htjeli potouno odvajanje od Srbije, nego ni bilo kakvo drugo!
Kako su oni iz svog štaba u Bajicama oglasili u najkraćem svoje zahtjeve, odnosno svoje ključne političke stavove!
Suštinski, oni su opredeljeni za federalni državnopravni okvir, i skoro da samo na tome insistiraju!
Kako se to, inače, pogrešno vjeruje, oni uopšte ne zagovaraju ultimativno povratak kralja Nikole na tron, nego to prepuštaju u ruke međudinastičkom dogovoru!!!
Dakle, jedino na čemu suštinski beskompromisno istrajavaju je da Crna Gora, kao predhodno nezavisna (srpska) država, u jugoslovensku zajednicu uđe kao federalna jedinica, na osnovu čina ujedinjenja!!!
Kako i ja od uvjek stojim u uvjerenju da je to, shodno realnosti istorijskog trenutka i državotvornog nasleđa Crne Gore, takav pristup u najmanju ruku bio pametniji, ako ne bolji!
Kako je unitarna država uvijek najbolje rješenje, alu samo onda kada nastaje na apsolutnoj saglasnosti volja!
Kako je politika Karađorđevića, dosledna sebi i svojoj apsolutnoj kratkovidosti i državotvornom dilentatizmu, i ovdje čini jednako i neoprostiva glupu grješku!!!
Karađorđevići, oni pobjedni srpski zmajevi, i ovde, kao i svijem drugim situacijama, da tako griješe, kako je to od najveće štete za srpski korpus, za cijeli u srpskog naroda.
Nesrećni Karađorđevići, sve što su junački u ratu zadobili, sve i više od toga, izgubiće u miru!???
Srpski fatum!!!
… A što se pobunjenika tiče, njihov je status za svagda definisao ishod sukoba sa državom!
Izgubili, zauvijek pobunjenici, ljudi van zakona. Među njima, na nesreću biše i onih koji su se oteli i samoj Pobuni, pa su oni ništa drugo nego obični razbojnici!
… Jadi nas, sve zajedno znali!
“Ono od čega propovjedači ove novoplasirane istorije bježe jeste da su Bar ,Ulcinj, Virpazar, Budvu i Skadar u decemburu 1918. godine bili okupirani od strane Italije.”
Nikola, Ako je ovo tacno, onda micite onu plocu iznad glavnog ulaza u Budvu jer tamo pise da je Budvu oslobodila “junacka srpska vojska poslije velikih pobjeda na austrougarskom vojskom”. Ili laze ploca ili Vukic? A ja mnim, oboje je laz?
A zelenas, politicki i diplomatski borac protiv srpske okupacije i aneksije CG, doktor filozofije (doktorirao u Svajcarskoj) Jovan Vukic (Dobrsko selo 1892-Herceg novi 1961) diplomata crnogorski u Zenevi, kasniji gimnazijski profesor, zar nije on, x puta u brojnim proglasima u egzilu zestoko osudjivao velikosrpsku agresiju na CG i aneksiju? Jeste, naravno, narocito tokom 1919 uvazeni gospodine Predraze Vukicu.