Carsko selo – nekad simbol imperije, a danas preporoda moderne Rusije

Priredila: Tamara Ćalasan

Svi ideali Zapada preuski su za slovensku dušu, kazao je jedan od najvećih rođenih Rusa Fjodor Dostojevski.

I zaista, ta velika, grandiozna zemlja, ne može da stane ni u jedan okvir, knjigu, prikaz, a kamoli u par tekstova. Njenu punoću i širinu možda su djelom uspjeli da prikažu oni koji su proslavili rusku i svjetsku književnost i umjetnost, a samo da njih pobrojimo ne bi stalo u jedan tekst.

Niko nema tako bogatu kulturu i duhovnost poput naše jednovjerne braće i naše vjekovne zaštitnice – Rusije.

Sva punoća, sjaj i veličina, istorija i snaga, preporod, ogleda se u velelepnom Katarininom dvorcu u Carskom selu nadomak Sankt Peterburga.

Carsko selo ili Puškinovo, je imanje i kompleks rezidencija ruske carske porodice nastalo u XVIII vijeku, nalazi se 26 kilometara južno od Sankt Peterburga.

Ono što ga čini posebno poznatim je impresivna barokna palata, ljetnja rezidencija carice Katarine Velike, gdje je ona često boravila, kao i okruženju sa velikim vrtovima i uređenim parkovima.

To je spomenik arhitekture, ali i hortikulture zbog nestvarno lijepo uređenih parkova, vrtova. Ona se danas nalazi na Uneskovoj listi.

Mjesto na kojem se nalazi Carsko selo, prvobitno vlasništvo švedskog plemstva je ruski car Petar Veliki poklonio svojoj budućoj supruzi Katarini I 1708. godine. Originalni naziv, Carsko selo, mjesto je dobilo po palati i parkovima koje je izgradila carica Katarina I, druga žena Petra Velikog i kasnije velika ruska imperatorka Katarina Velika.

U komunističkoj eri mjesto je dobilo ime po čuvenom ruskom pjesniku Aleksandru Sergejeviču Puškinu, koji je ovdje studirao na Liceju početkom XIX vijeka, a kasnije sagradio i kuću. Iako je mjestu kasnije vraćeno predrevolucionarno ime, i dalje se često zove Puškinovo.

Originalnu palatu koju je Petar Veliki poklonio svojoj supruzi Katarini I srušila je njihova kćerka carica Jelisaveta, koja je na tom mjestu, uz pomoć arhitekte Bartolomeja Rastrelija, izgradila i srušila još dvije palate, jer joj se nisu dopadale. Sadašnja palata je četvrta po redu sagrađena na tom mjestu.

Ova raskošna carska palata je izgrađena 1717. godine po nacrtu čuvenog italijanskog arhitekte Bartolomeja Rastrelija, koji će kasnije dizajnirati i zimski dvorac u Sankt Peterburgu.

Kada zakoračite u Katarinin dvorac, obuzme vas jedinstven osjećaj ali i strah da li će se oči moći svega ovog nagledati, tog luksuza u kojima se gube čula, te istorije pred kojom drhtite i želje da sve vidite i upijete.

Dvorac sadrži brojne povezane prostorije koje odišu luksuzom, od bogatih parketa, svilom prekrivenih zidova, do oslikanih i pozlaćenih plafona. Skoro sve prostorije su ukrašene bogatim draguljima i vrijednim umjetničkim djelima. Na nekima su prikazane ruske vojne pobjede i dostignuća u nauci i umjetnosti.

Možda najimpresivnija je i velika dvorana za balove oivičena sa dva nivoa prozora sa prošaranim ogledalima. Kada sunce sija, kao tog dana kada smo bili, dvorana blista sa refleksijama ogledala. Kako je kazala divna Katja naš vodič kror Peterburg, bila je savršena za balove tokom ljetnjih noći i famoznih bijelih petrogradskih noći.

Pored ove balske dvorane, posebno je impresivna i ćilibarska soba, koju nije dozvoljeno fotografisati, koja je cijela od ćilibara, ćilibarskih mozaika, i koju je carica naredila da se prenese iz zimskog dvorca te su je radnici bukvalno fizički prenosili da bi krasila ljetnju rezidenciju.

Čak su i boljševici, koji su došli na vlast posle revolucije 1917. godine, shvatali umjetničku vrijednost Carskog sela, i iako su zatvarali crkve i ostale carske palate, ovde su otvorili muzej.

Ipak, velika katastrofa zadesila je ovo mjesto tokom Drugog svjetskog rata, kada su fašisti zauzeli dvorac opustošili i uništili sve što su mogli. Spalili su i drveće i minirali cijelo mjesto. To će u istoriji ostati upamćeno kao najveće varvarstvo fašista.

Početkom septembra 1941. godine započela je okupacija tadašnjeg Lenjingrada i svih okolnih mjesta, i godine takozvane blokade, a 15. septembra dolazi do prvog artiljerijskog bombardovanja dvorca koje je izbilo prozore, oštetilo zidove kao i dvije prostorije.

Od tada pa do kraja rata sprovodilo se stalno bombardovanje cijele okoline, a kao posledica uništeno je svih pedeset sedam prostorija u dvorcu.

Tek u njih 16 pronađeni su fragmenti originalnih enterijera, što je pripomoglo u njihovoj rekonstrukciji i biranju materijala, dok su druge prostorije uništene. Ono što je i ostalo sačuvano, izgorelo je u velikom požaru nakon oslobođenja dvorca od fašista početkom februara 1944. godine.

Dio kolekcije slika i namještaja poslato je za Novosibirsk i Sarapul, ali zbog veličine ili kompleksnosti rastavljanja i manjka stručnjaka dosta je toga ostalo u dvorcu na nemilost fašističkog okupatora.

Restauratori i građevinari, koji su došli odmah posle oslobođenja, izveli su nezamislivo složene radove i Carsko selo je ušlo u istoriju 20. vijeka kao simbol preporoda Rusije.

Što se tiče početaka rekonstrukcijsko-restauratoskih zahvata na dvorcu, oni započinju već u zimu 1944. godine, odmah nakon oslobođenja od fašista. Dvorac je prvo očišćen od nakupljenog smeća i preostalih bombi, koje su težile i do tonu, pa je postavljeno privremeno skrovište i prozori kako bi se spriječilo dalje propadanje usled hladne zime.

I pored brojnih stručnjaka koji su dolazili da pomognu, ipak ta restauracija nije bila zadovoljavajuća, te se čeka nekih desetak godina, kako bi se započela i konačna restauracija koja i danas traje.

Stvarna obnova započinje tek 1957. godine, kada se konačno riješilo pitanje uprave i finansiranja, pa iz ruku Uprave ratne mornarice prelazi pod okrilje Ministarstva kulture.
Već 1980. godine obnovljen je cijeli niz paradnih prostorija sjevernog dijela, a nakon četrnaest godina dovršena je i Velika dvorana.

Početkom 2000. kreće se u obnovu najzahtjevnijih prostorija, predsoblja i privatnih odaja Katarine Velike.

Restauracija još uvijek traje, i veliki broj odaja i prostorija još uvijek nije otvoren za turiste, ali kako se čini i to će se uskoro desiti.

Iz pepela i fašističkog divljanja uzdigao se Katarinin dvorac, i povratio duh vremena u kom je nastao, poput Rusije, koja se iz svih nedaća koje su je snalazile, izdizala još veća i snažnija, kakva je danas.

Rusija, zemlja koju od malena volim, valjda usađena u kodu i korijenu, zemlja koju osjećam kao svoju, pokazala mi je da taj osjećaj je opravdan, primila me i zauvijek vezala za sebe, i sada kad me pitaju, kako ti je bilo u Rusiji, skoro da se naljutim, pa kažem, još sam tamo, nisam se vratila.. 

Svega sedam dana bilo je dovoljno da zauvijek tamo ostanem, makar djelom duše.

Napomena: Tekst je objavljen na portalu IN4S, u maju 2019. godine