Čovjek koji nam je strijeljao snove

Piše: Emilo Labudović

„Ubio sam mnoge, ubiću i tebe i Pukanića“! Na prvi pogled, samo jedna prosta rečenica, prosta po formi, prostačka po sadržini, ali zlokobno istinita po posledicama.

Rečenica poput one: „Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo“, koja je ozvaničila najuzvišeniju epohu u razvoju ljudske civilizacije. Ali, samo po formi i pravilima sintakse ova rečenica se može svrstati u one koje govore malo, a kažu sve.

Da je ova rečenica saopštena u iole normalnim državama, država bi već bila na nogama, a autor iza rešetaka. Ali, avaj… Čak ni to što nije izgovorena šapatom i na nekom tajnovitom mjestu, već glasno i na televiziji, ni to što nije izgovorena od bilo koga već od čovjeka u čiju se upućenost i obaviještenost ne bi smjelo sumnjati, (nije kum dugme!) nije bilo dovoljno da izazove makar „najudaljeniju sumnju na moguće izvršenje krivičnog djela“, što bi rekao tajnovidac iz Barjamovice, i da alarmira tužilaštva, obična i specijalna. Ne, zakon Omerte, one njene najnečasnije verzije, i dalje caruje carstvom organizovane kriminalne države koja samo što nije u Evropi. Ali, čini mi se, cvrc, Milojka!!!

Ovu rečenicu je izgovorio čovjek dovoljno bezočan ne samo da kaže već i da uradi. I uradio je. Doduše, kum je još među živima, a Pukanić, Duško Jovanović i mnogi, mnogi prije i poslije njih, još uvijek trunu u grobovima, znanim i neznanim, i u prašini zaborava koja sipi po tužilačkim dosijeima. A stigao je sa oreolom Mesije, mlad i u džemperu, i obećanjima da će da promijeni istoriju. Ali, nije! Samo ju je prepakovao i na paket udario lični pečat. Bio sam i sam među onima koji su se nadali, mada sam uvijek imao razlog za izvjestan idejni i lični otklon. Stalno mi je bilo na umu to kako se obračunao sa tadašnjim partijskim istomišljenicima koji su ga lansirali u sam vrh CKSK, kako je, nakon zaklinjanja da dijeli ideje tadašnjeg prvog čovjeka omladine Crne Gore, Svetoara Marovića, i da će za njih zaginuti, već na prvi oštar pogled pokojnog Anđelka Kovačevića, Velikog inkvizitora iz CK SK, podvio rep i Sveta pustio niz vodu. Sve što je potom dolazilo samo je potvrđivalo da se iza lika reformatora i demokrate „evropskijeh shvatanja“ krije satrap i diktator staljinističkog tipa. Samodržac kojem, osim sebe i najuže familije, ništa nije bilo sveto: od Sveta (onda) pa sve do Sveta (danas).

Ne volim da pišem o njemu. Ni da mislim, jer me sve u vezi sa njim vraća mraku, jadu i bijedi. Zlu u svim mogućim varijantama. U godine „koje su pojeli skakavci“. U vrijeme Golog otoka bez Golog otoka (Grmožur je srećom, već bio toliko devastiran da nije bio za tu upotrebu). U vrijeme kada su nad Crnom Gorom, usred podne, kružile aveti mraka. Kad su zločini svakojake vrste bili do te mjere odomaćeni da više nikoga nijesu čudili. U vrijeme kada je apsolutno gazdovao našim životima i kada nas je, po kafićima i raznim „Torinama“, prodavao kao da smo telad. A, makar mi se naljutili mnogi, telad smo i bili, pri čemu tom beslovesnom stadu priključujem i sebe. Mada sumnjam da bi čak i telad tri decenije trpjela taj teror i poniženja.

Kažem, ne volim ni ime da mu pomenem, mada se, liše ovog dragocjenog mi slova E, ono ugnijezdilo u mom. Ne volim, kao što ni pokojna mi baba nije dozvoljavla da bilo ko, makar i ovlaš, u kući pomene Sotonu. Ali, sve sam već oprostio (blesavi svepraštajući Srbin), čak i pola godine Spuža bez krivice, i majčine suze, i očevo beskrajno ćutanje i nesanicu, i dječje krike usred noći i… ma sve, jer granice našeg (pa i mog) praštanja se graniče sa ludilom, ali jedno ne mogu, pa ne mogu. Ne mogu da mu oprostim što nam je strijeljao snove, što nam je oblatio budućnost, što nam se uneredio u porodice, što nam se kamenom bacio na Crkvu, što nas je po svijetu prokazao i označio žigom vucibatina sa dna kace. To što je jedan častan i pošten narod, slobodoljubiv i istnoljubiv, sveo na nivo puzigaća i izmećara gorih od njega. To što je zakrvio braću, što nas je posvađao sa onima sa kojima nikada nijesmo bili u svađi, a zbratimio sa krvnicima čije noževe još i danas osjećamo pod grlom. Sve to ne može i neće, čak ni na silu, da stane u ovo hrišćansko, pravoslavo i srpsko more praštanja i samozaborava. Pregolemo je čak i za tri buduća vijeka.

Bog i Sud možda mogu i da mu oproste, ja ne!