Crnogorsko surovo pozorište

Piše: Ranko Rajković

Ljeta Gospodnjeg 2020. godine  Crna Gora je smogla snage da nakon 30 godina uzdrma NADDRŽAVNI  STATUS DEMOKRATSKE PARTIJE SOCIJALISTA. Prvi čovjek Partije i Države nije uspio preko svoga DPS-a produžiti mandat svojoj diktaturi. Istrgle su mu se iz ruku Zakonodavna i Izvršna vlast. Ili smo se mi tome prerano obradovali.

Njegov gubitak ni izdaleka nije značio da ćemo mi biti na dobitku.

Avgustovsko osvajanje vlasti i vraćanje Crne Gore narodu dogodilo se samo na simboličnoj, pozorišnoj ravni. Izborili smo se tek za još jednu političku predstavu. Pozvani smo na premijeru slobode. Saopštena su nam imena novih glumaca. Novi glumci su nas obavijestili da će odigrati predstavu na sprženoj zemlji. Znali smo za sprženu zemlju iako je to bila strogo čuvana državna tajna, a njeno odavanje kažnjivo po zakonu.

Jedva smo čekali da se podigne zavjesa i otpočne predstava. Nadali smo se da ćemo barem u pozorištu doživjeti oporavak tek oslobođene zemlje. Željeli smo je vidjeti bezbjedniju, ljepšu, mentalno zdraviju, srodniju, povezaniju sa pravdom i zakonom.  Očekivali smo da nas obraduju situacije u kojima će dobro pobjeđivati zlo. Nijesmo ih doživjeli.

Na samom početku predstave došlo je do žagora u publici. Čula su se dobacivanja, klicanja i zvižduci. Podigle su se tenzije, nastupile zađevice. Glumce niko nije ni gledao. Ubrzo se smutnja iz publike preselila na daske koje život znače, a potom i iza scene. Tamo je došlo do svađe među glumcima. U tom trenutku neko je primijetio kako je iz dubine pozorišnog mraka izmigoljio poraženi DPS i počeo se šunjati prema stepeništu kojim se izlazi na scenu. Negodovali smo. Protestovali. Psovali. Bijesnili, sve dok se nijesu upalila svijetla i najavljena pauza.

Obavijestili su nas da je glavni glumac povučen iz predstave zajedno sa cjelokupnim ansamblom. Pozvali su nas da budemo strpljivi dok uprava ne obezbijedi alternativne glumce. Obećali su da  će se predstava nastaviti sa još više žara jer novi režiser voli dinamiku.  Podsjetili su nas da je pozorište hram kulture.  Jedan dio publike ponašao se kao da je u hramu, drugi kao da je u kafani. Krajičkom oka i jedni i drugi zablenuto su piljili u zavjesu. Jedni su smatrali da je zavjesa spuštena jer se predstava završila. Drugi su očekivali da se zavjesa podigne i predstava nastavi.

Dok čekamo možda ćemo shvatiti da nijesmo zreli ni za predstavu o slobodi, kamoli za slobodu.

Pročitajte JOŠ:

Nedopustiva je partijska trgovina ugovorom sa Srpskom pravoslavnom crkvom