Đukić za IN4S: Moralna korupcija vuče Crnu Goru na dno

Politički analitičar Stefan Đukić smatra da budućnost Crne Gore nije u spomenicima, već u ekonomskom napretku, dodajući da je moralna korupcija veći problem od organizovanog kriminala.

On je, u intervju za IN4S, kazao da je vrijeme pokazalo da je članstvo u NATO bilo nepotrebno i da samo predstavlja doadtni finansijski trošak za ionako osiromašeni budžet Crne Gore.

-Mi smo, suočeni sa autokratijom DPS-a, tamo gdje su neki evropski narodi bili početkom devetnaestog vijeka, ali ne možemo zbog toga očajavati, takav nam je istorijski usud. Naveo je Đukić.

Svjedoci smo inflacije podjela u Crnoj Gori. Istovremeno, zatvaraju se fabrike, a otvaraju spomenici. Kakva je onda budućnost Crne Gore?

-Budućnost Crne Gore je, ako je sudeći po 2018 godinu, neprestano pozivanje na prošlost. Onaj ko se krije u prošlosti očigledno nema šta da ponudi za budućnost. Otkrivanje spomenika nije ništa neobično ni za jedno društvo. Ali, ako su spomenici jedino što je „otvoreno“ ove godine, ako te svečanosti predstavljaju najveća dostignuća jedne države, onda nešto duboko nije u redu sa političkim i ekonomskim zdravljem države. Negativni ekonomski rezultati, greške oko autoputa, novi krediti, niži životni standard mogu istina biti zaglušeni mermernim tablama i statuama, ali ni to ne može trajati dovijeka. Marija Antoaneta nije rekla „neka jedu kolače“ ali čini se da nam naši vlastodršci govore – jedite spomenike i skupštinske rezolucije.

Kako se boriti protiv moralne korupcije i da li ona predstavlja veću opasnost po Crnu Goru od organizovanog kriminala?

–Naravno da je moralna korupcija veći problem od organizovanog kriminala, jer organizovanog kriminala ne bi bilo bez korupcije. On je na svim nivoima, od ministra i premijera do najnižeg činovnika. Ovo je boljka koju vučemo iz komunističkih vremena (a možda i od ranije) koja je sad metastazirala. Partitokratija je način našeg vladanja i partije su (one vlasti i opozicije takođe) preduzeća koja služe da zaposle svoje članove, a ne da budu predstavnici građana koji su ih birali. Naravno, nisu svi podjednako korumpirani, već zavisno od toga ko ima kolike mogućnosti.

Smatram da je greška što mi ovom problemu pristupamo partikularno, na pojedinačnom nivou – šta je korupcija među ljekarima recimo. Problem je što mi nismo svjesni šta je korupcija uopšte, šta su partije uopšte, šta je politika. Mi nismo savladali osnove političkog društva, a pokušavamo da riješimo pojedinosti. Zato je edukacija ono što je neophodno, i ta edukacija mora da počne od temelja političke teorije, koliko god je to moguće približiti običnom čovjeku, kako bi uopšte mogli da sanjamo o građanskom društvu.

Politička kriza u Crnoj Gori je trajna kategorija. Smatrate li da opozicija treba da učestvuje u radu parlamenta, odnosno uzme učešća u radnoj grupi za poboljšanje izbornih zakona?

-Opozicija je morala da istraje u bojkotu, ne samo parlamenta, već svih njenih instuticija imajući u vidu da su poslednji parlamentarni izbori održani u atmosferi vanrednog stanja. Bilo da je teza o pokušaju državnog udara tačna ili iskonstruisana, niko ne može reći da je izborni dan koji je protekao u takvoj atmosferi legitiman, da su rezultati takvih izbora legitimni. Opozicija je imala moralnu i političku prednost dok se držala bojkota i da je u njemu istrajala, mogla je ostvariti određenu političku korist. Ali, prvim izlaskom na izbore (lokalni u Herceg Novom) te onda ulaskom u parlament oko pojedinačnih pitanja (prvo SDP oko glasanja za NATO, onda DF za pitanja koja su oni smatrali važnim) opozicija je izgubila legimitet bojkota jer je princip podredila nekom partikularnom interesu – ne može parlament biti nelegitiman za sve, sem za glasanje o NATO savezu, ne mogu lokalni izbori biti legitimni ako je parlament nelegitiman. Šansa za ovaj vid političke borbe je propuštena još početkom 2017 godine i sada govoriti o bojkotu je izlišno. S druge strane, veliko je pitanje šta opozicija postiže ulaskom u „radne grupe“ – ona je tamo uvijek u manjini je više je dekor za odluke koje će vlast donijeti po svom nahođenju u svakom smislu. Ali, ako je pristala da učestvuje na izborima u atmosferi kakvu imamo u Crnoj Gori (kojeg god nivoa da su izbori), onda ne može da se žali na svoje rezultate niti da izbjegava ono što su preuzete obaveze.

Crna Gora je za 120 godina imala samo tri „gospodara“ Kralja Nikolu, Tita i Mila Đukanović. Kako tumačite ovaj fenomen nesmjenjivosti vlasti

-Kao sudionici istorije, mi političku istoriju nismo stvarali, već uvozili (ili su nam je drugi izvozili) i samim tim ni promjene koje su nas zadesile nisu bile „događanje naroda“ već sticaj okolnosti u Evropi (dva svjetska rata i pad Berlinskog zida). Mi smo, suočeni sa autokratijom DPS-a, tamo gdje su neki evropski narodi bili početkom devetnaestog vijeka, ali ne možemo zbog toga očajavati, takav nam je istorijski usud. Ali moramo biti svjesni tog usuda, da shvatimo da, i time se vraćam na odgovor na drugo pitanje, mi nismo spremni da se bavimo pojedinostima evropskog liberalizma s prelaza iz dvadesetog u dvadeset i prvi vijek, kada još ne znamo šta je predstavnička demokratija.

Mi nismo savladali Džona Loka, a želimo da se bavimo Nozikom i Džudit Batler. I ako me pitate šta običnog čovjeka briga za te intelektualce, akademike, filozofe, mogu vam reći da se oko njih nije mnogo opterećivao narod Francuske ili Velike Britanije, ali jeste politička i intelektualna elita, a oni su nosili pozitivne promjene. Problem je što kod nas ta elita još nije ni u začetku i nema dovoljno onih koji bi nametali takve teme i unosili taj tip promjene.

Kako sada stvari Crna Gora od članstva u NATO jedino ima povećanje troškova za naoružavanje i slanje vojnika u misije u Avganistanu, Letoniji, na Kosmetu, te potencijalno u Iraku. Ne čini li vam s eda su Crnogorci postali NATO „topovsko moso“?

-Topovsko meso je zasad prejak izraz, imajući u vidu zaista mali broj pripadnika crnogorske vojske u NATO misija. Ali, imajući u vidu najavu američkog predsjednika Trampa o povlačenju iz Sirije i Avganistana, nije nemoguće da se i od nas, kao i od drugih NATO članica, zatraži da povećamo svoje prisustvo u raznovrsnim misijama. NATO je svakako teret za naš budžet, najavljeno je da će sledeće godine on biti skoro 3% BDP-a dok je do prije samo dvije godine bio 1.47%. Za budžet 2018. godine smo morali da pozajmimo 400 miliona evra ili trećinu novca. Takvo rasipništvo za jedan vojni savez koji nam nije potreban i dovođenje zemlje u situaciju dužničkog ropstva predstavlja jednu duboko neodgovornu i opasnu politiku koja će opet pasti na leđa nas, malih poreskih obveznika. Paralelno sa ulaskom u NATO su išli povećanje PDV-a i akciza na akciznu robu. Bojim se da će se ovaj trend finansiranja vojne industrije „naših saveznika“ preko osiromašenja crnogorskih građana nastaviti.

Kako gledate na činjenicu da vlast u Crnoj Gori svoje viđenje istorije pokušava da kaznama nametne svim građanima?

-Ono što je potencijalno najopasnije dešavanje ove godine je predlog zakona o javnom redu i miru. Taj zakon, ne samo da želi da ukine bilo kakvu građansku neposlušnost, već pokušava da nametne „zlomisao“ nalik na 1984. Džordža Orvela. Koliko god nam se ne sviđalo to što neko neće da ustane na himnu, njegovo neustajanje mora biti pravo na slobodu govora, iz kojeg god razloga ga ta osoba praktikovala. S druge strane, to što je nekome palo na pamet da uopšte predlloži da će se sankcionisati oni koji „netačno iznose jasno utvrđene činjenice“ ili koji iznose „činjenice kojima se narušava teritorijalni integritet“ je posebno opasan, jer uvodi presedan zločina misli. Prvo, svako mora imati pravo na neznanje, makar govorio da je zemlja ravna ploča. Drugo, ovdje se ne govori o činjenicama kao istorijskim datostima tipa „bitka kod Vaterloa se održala 1815 godine“, već o stavovima o nekom istorijskom događaju. Još je Mišel Fuko utvrdio da se istorijske paradigme mijenjaju i da naše tumačenje nekih događaja može promjeniti us pomoć novih saznanja ili jednostavno promjenom vrednosnog aparata koji imamo – istorija nije završena knjiga i karakter određene istorijske ličnosti, države ili epohe se može mijenjati zavisno od toga kako se mijenjaju nastupajuće konsekvence. Pretendujući na apsolutno znanje o bilo kom istorijskom događaju i zatvarajući ga za debatu mi činimo zločin prema nauci, a pogotovo pravimo presedan da u budućnosti bilo kakvo mišljenje koje se suprotstavlja dominantnom narativu može nositi sa sobom prekršajnu prijavu i kaznu.