Dr Stanko Korać: Vratiti Njegoševu kapelu na njeno mjesto

Književni kritičar dr Stanko Korać (Čemernica, Kordun 1929 – Beograd, 1994) bio je ideolog srpskog nacionalnog pokreta u Hrvatskoj u teškom vremenu od 1969. do 1989, sve dok na čelo masovnog srpskog političkog buđenja u Hrvatskoj nije izbio akademik dr Jovan Rašković. Kao ratno siroče bez uže porodice, posvetio se učenju. Diplomirao je, a već 1961. i doktorirao  na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; bio je profesor i direktor Pedagoške akademije u Karlovcu. Kada 1969. godine nije uspjela namjera političkog vrha Hrvatske da ga uklone sa mjesta direktora Pedagoške akademije u Karlovcu, nađeno je drugo rješenje: ukinuta je ta pedagoška ustanova. A on se tada angažovao još jače, preuzevši mjesto sekretara Srpskog kulturnog društva (SKD) Prosvjeta za Hrvatsku.

U teškoj borbi sa nabujalim „Hrvatskim proljećem“ (poznato i kao „Masovni pokret“ – MASPOK), u periodu 1969 – 1971. radio je strpljivo na jačanju SKD Prosvjete kao centra odbrane. U to vrijeme je, održavajući vezu sa svojim studentskim drugovima iz Crne Gore, književnicima Momirom Vojvodićem i Svetozarem Piletićem, učestvovao i u otporu varvarskom rušenju grobnog mjesta Njegoševog na Lovćenu. Ne znam da li je i pok. Stanko Korać starinom bio rodom sa područja Crne Gore, kao i mnoge srpske porodice koje su do 1941. i 1995. živjele na Kordunu (to se vidi i po prezimenima, i po jeziku), ali je to vjerovatno.

I nakon neformalne zabrane rada SKD Prosvjete, krajem 1971, nastavio je sa radom na okupljanju srpskih rodoljuba u Hrvatskoj. Kada je, maja 1980, Brozova smrt iskorištena i za formalnu zabranu SKD Prosvjete u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, zaposlio se kao urednik u izdavačkom preduzeću Prosvjeta, objavivši nekoliko knjiga kapitalnih za kulturu Srba u Hrvatskoj. Početkom 1990. obnovio je rad SKD Prosvjete, koju je vodio, mada je formalno bio na mjestu sekretara.

Kao svjedok prevare u Drugom svjetskom ratu, nije imao iluzija: čitava Stankova porodica, osim njega samog, poginula je u genocidu nad njegovim narodom. U njihovoj kući u Čemernici je bilo sjedište partizanske obavještajne službe za Kordun. I dogodilo se, da je iz Karlovca poletio ustaški avion, preletio čitav Kordun ne ispalivši ni metka, doletio do njihove kuće i baš na nju bacio bombe, sravnivši ju. Zato mi je, nemajući iluzija da će Jugoslavija opstati, sredinom 80-ih godina, jednom u Zagrebu mirno rekao: „Kada do toga dođe, nadam se da će sve biti civilizirano i da ću moći mirno da spakujem kofere i pređem u Banjaluku“. Prevario se, nažalost: kada mu je pretresen stan u Zagrebu zbog „traženja oružja“, organizovao sam, septembra 1991, njegovo prebacivanje za Beograd, preko Slovenije i Klagenfurta. Fizički načetog zdravlja, i tužan zbog žalosne sudbine Srba u Hrvatskoj, umro je prerano, 13. oktobra 1994.

U intenzivnoj društvenoj borbi za političku ravnopravnost Srba u Hrvatskoj, sa S. Koraćem nisam razgovarao o duhovnosti. Imali smo tada, osamdestih godina 20. vijeka, dobre odnose sa sveštenstvom i sa počivšim mitropolitom zagrebačko-ljubljanski Jovanom Pavlovićem, ali i tu su dnevne teme bile vezane za opstanak naroda i crkve na tim prostorima. Tek sada, ponovnim iščitavanjem ovog kratkog članka, zapazih koliko je S. Korać, ratno siroče iz partizanske porodice, odgajan po duhovno pustim titoističkim internatima i školama, otišao daleko u poimanju hrišćanske pravoslavne vjere, koliko je i u tome bio velik.

Godinu dana uoči njegove smrti predložio sam Stanku da pokrenemo jedan časopis – almanah, pod nazivom „Nova stvarnost“. Dao mi je tada nekoliko tekstova za objavljivanje, između ostalog članak „Miodragu Bulatoviću, u spomen,“ i ovaj članak o Njegoševoj kapeli na Lovćenu (već štampan u „Pobjedi“, posebno izdanje, 1989. godine). I rekao je, kao zavještanje mlađim: „Pazite, da se nakon raspada Jugoslavije, ne suzi prostor srpske pisane riječi. To je važno“.  Neka je vječni pomen i umom, i radom, i čestitošću velikom dr. Stanku Koraću!

Nikola Milovančev

Vratiti Njegoševu kapelu na njeno mjesto

Svi razlozi da se ne ruši Njegoševa kapela izneseni su na vrijeme, razlozi duboki i ozbiljni, ali za onu vlast koja je tada sudila, a to znači prije dvadeset i više godina, udruženi glas ozbiljnih ljudi koji su imali znanje, moral, i koji su poštovali zavjet, grob, tradiciju – nije, na žalost, ništa vredio, jer onaj ko je odlučio bio je jači od svih glasova i od svega moralnog rasuđivanja – i kapela je morala pasti. Sada moramo da iznesemo, nadam se, samo želju da se spomen-kapela vrati, ali sa izvjesnim osjećanjem krivice što se ipak sve to desilo, dio srama pada i na nas.

Na početku Gorskog vijenca Obrad kaže:

Viđeste li čudo i znamenje

Kâ se dvije munje prekrstiše?

Jedna sinu od Koma k Lovćenu,

Druga sinu od Skadra k Ostrogu

Krst od ognja živa napraviše.

Ognjeni krst iznad Crne Gore bio je hrišćansko znamenja i vladika Petar II borio se pod tim krstom i želio je da pod njim počiva na vrhu Lovćena. U Luči mikrokozma pjeva vladika o beskrajnim prostorima u kojima su okeani svjetla i okeani mraka. I na zemlji je vidio ogromne prostore mraka, ali i prostore svjetla i vjerovao je da će iznad njegove Crne Gore jednom svjetlo nadjačati mrak, i zato je želio da počiva na vrhu planine koji dotiče onaj svjetlosti krst munje. Ali došli su neki kojima svjetlo ne treba, ni krst im ne treba, ne treba im ni Njegoš pa su ga oborili sa planine i tu onda podigli tamno zdanje koje nije moglo biti Njegoševo jer nema krsta pod kojim se borio protiv mraka.

Boreći se za svjetlo, žali se: „Mjesec mi je sunce zastupio”. On dobro zna da je mrak Satanino carstvo i zato pjeva „luču”, pjeva svjetlo i malog i velikog svijeta da bi razgonio mrak. Dvaput mračne sile zavladaše planinom 1916. i 1971. i baciše pjesnika nekud na niže prostore gdje nema doticaja sa svjetlećom munjom koja obrazuje krst.

Vratimo pjesnika do njegovih munja i do njegovog krsta odakle se vide daljine i nadaleko odjekuju glasovi. Mrak je samo za lelek.

Uvijek sam osjećao da je centralni stih Gorskog vijenca:

„Čujem lelek đe gore prolama.”

Vodila se borba na život i smrt i poslije nje se čuo lelek, jer ga mora pustiti i tirtejska poezija… Predugo je vladao mrak u našem istorijskom pamćenju, htjeli smo vjerovati da dolazi svjetlo, ali rušenje spomenika vratilo nas je u tamu. I stajali smo ponovo u poniženju, u naporu, u bolu. Sad izlazimo na svjetlo sa željom da se održi naša vjera da je svjetlo realnoga svijeta – istinito. Ne smijemo se ponašati kako se ponašaju Platonovi ljudi u pećini koji su mogli da vide samo sjenke.

Ipak moramo imati na umu da je naše vrijeme prepuno tvrdih i oporih činjenica, da nas one mogu zapljusnuti odnekud sa strane. Jedan mudar Englez kaže da je „… dvadeseti vijek doveo pjesnike u dodir sa činjenicama daleko surovijim od onih koje su poznavali njihovi neposredni prethodnici”.

Njegoš se nije plašio suočavanja sa surovim činjenicama, borio se i za sitne stvari, što se jasno vidi iz njegove prepiske, ali borba protiv opšteg zla i tiranije bila mu je važnija od svega. Bez Njegoša ne bismo saznali za mnogu čovjekovu muku, od onoga pitanja upućenog stricu Petru I koji je umirao: „A šta ću ja sada?”, pa do odlučne borbe protiv poturica, kad se nije moglo drugačije – zato treba da ga vratimo na njegovo sveto mjesto.

Stanko Korać

/objavljeno u „Pobjedi” 1989, u separatu u kojem je štampano 60 izjava povodom inicijative da se obnovi Njegoševa kapela na Lovćenu/

Napomena priređivača članka: separat „Pobjede“ iz 1989. o rušenju odnosno o potrebi obnove Njegoševe kapele na Lovćenu bi svakako trebalo ponovno štampati; isto tako bi trebalo početi sa internetnim objavljivanjem pojedinih članaka iz tog izdanja.

Pročitajte JOŠ: