Drevni srpski manastiri: Manastir Bijela

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Ovaj manastir leži na desnoj obali rijeke Bijele, koja ističe ispod planine Lole, protiče kroz veliko selo Bijelu i uliva se u rijeku Komarnicu. Ime je dobio po selu Bijeloj.

U predanju stoji, da se ovaj manastir negda zvao „Tunjemirski“, po brdu Tunjemiru, koji se nalazi u neposrednoj blizini manastira. Kotlina, kroz koju teče rijeka, duga je i razvedena i po položaju udobna za život.

Manastir je podignut na malenom brijegu, čija i jedna i druga strana padaju strmo u rijeku. Stješnjavaju ga brda s obje strane rijeke, s jedne strane Tunjemir, a s druge Veliko Ždrijelo. Odavde je pogled skučen i vidik uzak.

Vide se na daljini vrhovi Krnovske Glavice i Vojnika. Manastir okružuje gusta i stara šuma. Udaljen je od Šavnika nepun sat hoda. Ispod manastira je vrlo uska i vrlo duboka klisura, kroz koju protiče rijeka Bijela i s te strane se put penje iznad visokih stijena i preko brda Kravice. Ta teška pristupačnost davala je unekoliko manastiru nešto sigurnosti od turskih upada. Možda je njegov osnivač i tražio takvo mjesto radi veće bezbjednosti.

Manastirska crkva je bila na popustljivom terenu, pa je temelj popustio i crkva bila sklona padu. Zato je četiri puta rušena i ponovo podizana, i niko ne zna reći kakva je bila prvobitna crkva. Samo se vidi po temeljima, koji su držali čelo crkve da je svaki put pomicana naviše, da bi se našao tvrđi temelj.

Potonji put je porušena i ograđena 1887 g. Crkva je skromnih razmjera, dugačka je iznutra sa oltarom 12 a širo- ka 5 m. Građena je kao i sve seoske crkve, u vidu lađe, bez pjevnice i kubeta, a samo ima zvonik na preslicu za tri zvona, ali je zvonik nesiguran, pa zvona drže na drvenom niskom zvoniku.

Ikonostas je novije izrade, rađen je 1911 g. Crkva je popločana sa četvorougaonim pločama. Ispred oltara je amvon. Kamenje amvona je sigurno sačuvano još od najstarije crkve. Oltar je izdignut za tri stepenice. Crkva je posvećena Sv. Đorđiju. Uz crkvu je podignuta jedna kuća na sprat sa šest odjeljenja. Crkva je pokrivena daskama.

O postanku ovog manastira ne zna se ništa tačno. Ovdje su narodna predanja nesigurna, ne slažu se. Njegov postanak neki dovode u vezu sa imenom „kralja“ Vladimira, neki sa imenom kralja Milutina, a neki govore, da su kaluđeri ovog manastira dali prilog za gradnju manastira Morače, koji je podignut 1252 g. Sva su ova predanja vrlo nepouzdana. Pouzdano je to, da ga nije podigao ni kralj, ni knez vladar, jep ovaj manastir, kako po svemu izgleda, ne liči na neku kraljevsku ili vladarsku građevinu. Ovdje je uvijek bilo malo manastirskih kuća. Samo se poznaju temelji jedne skromne kuće, koja se sama srušila.

U narodu postoji i predanje da su ga podigli Vulovići iz Bijele. Ovome predanju mogla bi se pokloniti pažnja. Ako su mu udarili temelj Vulovići, nesumnjivo je, da su ih u tome pomogli i ostali seljani. Manastirska crkva je još i danas saborna crkva Bijele, koja broji poviše sela. I ako se uzme kao tačno da su manastir podigli Vulovići uz pomoć ostalih sela Bijele, onda se može pretpostavljati, da je neki Vulović nosio prilog ne za podizanje man. Morače, već za njegovo obnavljanje, jep je on stradao od Turaka i za duže vremena bio pust.

Predanju, da su Vulovići podigli ovaj manastir, ili nekoliko sela Bijele i Drobnjaka, ide u prilog i činjenica, što svi stari Drobnjaci slave Sv. Đorđiju, kome je i crkva posvećena. Vulovići su jedno od najstarijih bratstava drobnjačkih i dali su plemenu dosta kneževa, čuvenih po čojstvu i po junaštvu.

Od starina nema skoro ništa. Vrijedno je spomenuti jedno kandilo, koje je svojina manastira Podmalinskog, ranije Tušine, a koje je priložio jeromonah Filotej 1824. I drugo jedno kandilo je stare izrade, a tako i pričesna čaša i jedan krst, ali bez natpisa.

Manastir je nekada imao veliko imanje, ali ovo se postepeno krnjilo i prisvajali su ga pojedinci pa i čitavo selo. Od turskog zuluma ponekad su kaluđeri odavde bježali i ostavljali manastir, pa je manastir ostajao bez starešine, te nije imao ko paziti manastirska dobra i prikupljati prihode s njih.

U tim prilikama su čitava manastirska imanja otuđena te se tako i manastirsko imanje postepeno smanjivalo. Danas manastir ima oko 500 kosa livade i 100 rala oranice i sve je dato pod arendu i daje godišnje oko 25.000 din. prihoda. Imanje se nalazi u Krnovu, Kravici, Kruševici i Košici.

Manastir je stradao od Turaka. Kad je poginuo Smail-aga Čengić na Mljetičku 1840 g, kaluđer manastira Bijele Makarije, rodom iz Srbije, odmah je pohitao na Cetinje i odnio vladici Radu glas o tome. Kad se vratio, i kad su Turci čuli gdje je bio i zašto, dođu, opljačkaju manastir, uhvate Makarija i odvedu ga daleko od manastira i tamo ubiju. Ali niko ne zna niti je čujao da su Turci ikad palili ili razorili ovaj manastir.

Ovaj manastir ne daje lijepu sliku ni po položaju, ni po izradi, ni po stilu. Ha prvo mjesto ogleda se siromaštvo, zapuštenost. Siromašan je u knjigama i svim crkvenim utvarima. Ne priča se da je ikad bio bogat u ovim stvarima.

Zetski glasnik, V/1933, br. 42, str. 2.