Dvije godine od upokojenja našeg barda Ranka Jovovića: Ne okreći oči od mene, Gospode!

Bogić I. Bulatović

Pazi na zapete i tačke, na svaku ciglu, cijev i čiviju. Oni što dolaze, davno nakon nas, iskopavaće naša zlodjela, ali i naše nevine stihove i suditi našem vremenu. Možda i skinu kapu i poklon načine, možda zaključe da više smo vjerovali u Boga nego nam se čini, ili da ljubili smo faraona protiv koga smo demonstritali. Da bili smo poslušniji nego zaista pokazujemo da jesmo i da smo znali zaista kuda idemo, kao što nismo…

„Ne okreći oči od mene, Gospode!“, možda je najnepatvoreniji, najiskreniji i najzvučniji krik srpske poezije uopšte! I ta molitva izgovorena iz kostiju, kako se samo dijačka molitva isihazma izgovara, pa i „iza stakla mutne gradske pivnice“ – kada je Podgorica bila Dablin i Ranko Jejts, o kojem je najsadržajnije pisao Milovan Danojlić, dobitnik iste one Izviiskre Njegoševe koju je nagradio Ranko Milošev…danas zvuči, sa onoga svijeta i iz zagrljaja u krilu Gospodnjem: Ne zaboravi me rode i nikada ne zaboravi Onoga kome su te hitnuli svi sveti tvoji, od Svetoga Save do Svetoga Lazara, Svetoga Nikolaja, Justina, Lovćenskog Tajnovidca, Vukašina iz Klepaca, Haritona Bistričkoga i Dječaka iz Morače.

Profesor Jovan Delić sažima Rankovu nesažetnu, neobuzdanu i nepokornu riječ, sažima stihom – uzdahom: „Šta bih ja bez užasa ovoga svijeta?“, kojom se hrani Njegova poezija!!! Aždahe se hrane Ljepotom i Stidom i Skromnošću ovoga svijeta, Ignjatijem Bogonoscem, za sobom ostavljajući smrad. Apostoli, Svete Duše, Pesnici Proroci, hrane se užasima, otpadom civilizacije koja je mašina što taj otpad reciklira u otpad drugog i trećega reda kao novu, nakaznu vrednotu. Na usnama Rankovim, nakon te hrane užasa, osjeća se miris tamjana i bosioka i predokus onoga Boljega svijeta, kako je znao da kaže!!!

Šta bih ja bez užasa ovoga svijeta?!

U to vrijeme bili su u modi Ljermontov, Puškin, Sirano…dvoboji i časno nadmetanje. Izlazio je i Ranko. Rado i vrlo uspješno. Bacao je rukavice i plemićkim žilama i koščicama pesničio – pesničio i pjesničio. Volio je raspjevanost, lepršavost i eksploziju kad „rasprskavaju se zvezde kao metafore“. Volio da je lak na nogama. I da je lijep i da je ubojit, da je uredan, ali i razoran! Da tih je, ali kad već mora, da su to „Munje i Molitve“.

Želio je da se bije za riječ, želio je za riječ pravu i da bude odstrijeljen. Izistinski isprebijan dok ne proklija istinska riječ bola koja ozdravljuje, ili nadmoć Boga u zlikovcu. Da Ga više nema, ako je već trebalo da bude pokoren. Da bude tučen do smrti, ako je već trebalo sa poniženjem da kalkuliše. Volio je naročito da brani Očinstvo!!!

U vrijeme Čitakovića i momaka gorštaka koji fuzionisali su na Ušću, sa ostatkom monarhističkog plemstva, kraj Save i Dunava, opijao se boemijom i nadahnjivao Poezijom i duh i tijelo. Bodren Mandušićem, otišao u Zvezdu. Kao velteraš. Vitki i sapeti mladić, sa muskulaturom koju su studenički freskopisci već opisali na slavnim Raspelima. Gorštački žilav, sa vidljivim rebrima, ali i izrezbarenim trbuhom – sa kosim, bočnim crtama, ali i vodoravnim, poprečnim izmedju njih. Na kraju treninga valjalo se istuširati hladnom vodom. I to bila je elegija. Stati ispod hladnog tuša na Karaburmi. Vratiti se u Kosić, na Zetu…

Sve je mogao da podijeli. Ali kako će Plemić podijeliti peškir, salvetu, ispljuvak..? Plemić to ne može. Ni kasnije, nikada to nije mogao, ni u srednjim ni u poznim godinama kada idealizmi jenjavaju – u Njemu se još više razgorijevao. Peškire pjesničke, političke, ubjeđenja, ličnu emotivnost – kako to može čovjek da dijeli i sa kim?! To može rulja, gomila, mase, to mogu čopori i kamarile u nekim masovnim scenama bezličja.

Peškir nikada nije bačen u njegov ring! Predaje nije bilo nikada, ali zbog zajedničkog peškira, budući Šampion je napustio boks. Zbog peškira, čistog, samo Njegovog, nije postao ni gangster. Nije mu dozvoljavao onaj mirisni, čisti, bijeli koji nikada nije zastava – samo Njegov peškir: „Da budem gangster, smetala mi je etika koju sam naslijdio od predaka. Po nesreći, rođen sam da razmišljam o srpskim stradanjima, otadžbini kojoj tamni svijet dušu uzima…“!

Postoje ljudi nakon čijeg zemaljskog hoda, ni mape više nisu iste. Neke rijeke, gradovi i putevi blijede, a neki novi izranjaju i nameću se pogledu putnika. Tako je danas sa Kosićem, Zetom, Neosvojivom Trojom, ili sa putem od Vezirovog do Zidanog Mosta!