Evroprajd je pleonazam

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Evroprajd se dogodio: u kom obimu, na koji način i sa kolikom prihvaćenošću ostaće još dugo da se analizira, polemiše i raspravlja. Ipak, najava pridruživanja povorci provokatora jednog rado viđenog gosta terorističke UČK bila je dovoljna da ukine igru snažne dvosmislenosti koju su nadležne vlasti igrale od početka, nadajući se da će im se neke okolnosti ipak „otvoriti“ naruku

Upravo je intervencija ambasadora dežurnog svjetskog policajca Kristofera Hila podigla srpsku policiju na noge i stavila je na odbranu neodbranjivog, čime su vlasti koje policijom raspolažu, ali i policija, kao simbolički i stvarno najviše eksponiran organ srpske države, u izvjesnom smislu samoukinuli. Pravno, politički i činjenično, Srbija i dalje ima „suverenu“ vlast i monopol moći podarene toj vlasti.

Ipak, kordon policije koji okružuje Crkvu Svetog Marka i omogućuje degutantno simboličko iživljavanje albanskih i drugih kosmopolita „drugačijeg seksualnog usmerenja“ na srpskoj svetinji ogolio je kolonijalnu prirodu današnje Srbije. Postupak ambasadora Hila samo je pokazao da je za vladanje Srbijom nakon 5. 10. 2000. ipak važnije imati na svojoj strani posuđenu moć kolonizatora nego artikulisati bilo kakvu (ponekad zaista i po sebi dvosmislenu) volju naroda. Možda u prosjeku Srbi zaista žele i evropski životni standard i rusko geostrateško opredjeljenje, možda smo kulturološki okupirani viđenjima života koje je stvorila holivudska fabrika želja i demona, ali i takvi znamo da ne želimo ruganje onim ostacima predačke savjesti koji još nisu zagušeni. Zato je snažna igra dvosmislenosti – koju vlast igra i oko Kosova, za koje, kakvi god da smo, znamo da ga se nećemo odreći – morala da dođe kraju, jer svaka takva igra mora da se okonča.

Da nije bila snažna, da nismo slušali jasne poruke i jake riječi, „kontrolisanje“ štete nakon promjene kursa bi bilo lakše a masovna sumnjičavost prema svakom budućem koraku manja. Ovako ostaje savršeno smisleno pitanje da li će se i buduće najave „nepokolebljivosti“ okončati demonstracijom pokornosti?

Međutim, podjednako važno koliko i svođenje utisaka nakon parade izrugivanja svetinjama srpskog naroda je pitanje o budućim „prajdovima“ i Evroprajdovima“. Rasprava o „prajdu“ kao elementarnom pravu građana Srbije da ispoljavaju svoju „seksualnu orijentaciju“ vodila se svake godine u našem društvu u vrijeme oko „Srbija-prajda“.

„Evropski“ karakter ovogodišnje parade poslužio je samo kao pojačivač utisaka – od notorne činjenica da se Srbija, tj. njena vlast sama prijavila da bude domaćin Evroprajda do ogoljene kolonijalne retorike i demonstracije moći SAD i 22 zemlje čiji su ambasadori pojmili da su u Srbiju došli da bi njome upravljali iz svojih poslanstava. Evroprajd ne smije da prekrije činjenicu da, i pored jakih iluzija mnogih za(o)stalih u modernističkom shvatanju Evrope kao kulturnog i civilizacijskog entiteta koji još može da bude spasen od svoje propasti (i od kontaminacije drugih svojom propašću), Evropa danas nema snage da opet bude vrjednosno važna i zdrava. Evroprajd nije složenica već svojevrstan pleonazam, ako ne i tautologija. On je samo još jedna demonstracija političke agresije kojom se nadoknađuje nedostajuća kulturna pripremljenost Srba da sami od sebe iznjendre „prajd“ i „Evropu“. Samo još jedna ofanziva u trenutku u kome nas Juronjuz svakako obavješatava i bombarduje da Ukraine siegt an allem Fronten (Ukrajina pobeđuje na svim frontovima).

Za nas same daleko veći problem predstavlja naša tvrdoglava ukorijenjenost u pogrešnim izborima HH vijeka koji su rezultovali kolonijalnim statusom. Njihovo svođenje i analiza ne mogu stati u jedan novinski tekst, ali ostaje činjenica da naš problem nisu samo ambasadori-nasilnici i njihovi domaći seoski knezovi (ne i „čestiti kneževi“). Kulturološko pokoravanje Srba je polovično neuspješno, ali polovično i uspješno.

Uzmimo za primjer samo pitanje odnosa prema seksualnosti i javnom moralu. Do sredine HH vijeka i početka seksualne revolucije kroz popularnu kulturu unutar evropskog pa i srpskog društva već se desio svojevrstan razmak između privatnog i javnog morala (da stvari nisu nikada bile idealne, može da nas podsjeti i viđenje Srba iz pera Vladike Nikolaja u danas naglašeno aktuelnom spisu „Rat i Biblija“). Ipak, tek je seksualna revolucija dovela do kulturne promjene – koju su, iako politički, navodno, odvojene, prošle i komunističke zemlje, uključujući SSSR i SFRJ. Ljudska seksualnost, u mnogo čemu na tragu rane psihoanalitike i novijih filosofskih teorija identiteta, počela je da se posmatra kao stvar isključivo subjektivna (te time lična) i eksperimentalna.

Slojevi čovjekovog identiteta još nisu bili poreknuti u cjelini, ali je rodni život – kao jedno od njegovih najvažnijih središta – bio izbačen napolje, na vjetrometinu eksperimenta, slobodnog kombinovanja, dramatičnog samouništenja koje je rokenrol kultura (i njeni derivati) neprekidno romantizovala.

Od eksperimentalne seksualnosti kao važnog dijela identiteta „evropskog“ čovjeka (a samo je homo occidentalis po shvatanju svoje kulture istiniti homo) do eksperimentalnog posmatranja svakog identiteta – samo je jedan korak. I taj korak je pređen u kolektivnom Zapadu, a on se stara da se svaki identitet uništi ne bi li se umjesto njega stvorila rasa suštinski bezidentitetskih ljudi. Jer čovjek se mijenja, a pod pritiskom se mijenja još više. Zato je potpuno besmisleno ukazivati nekome na kolektivnom Zapadu koliki je nonsens njihov neprekidni zahtijev za promjenom srpskog identiteta i nacionalnog karaktera. Najveći broj ljudi koji nam to žele i sami nemaju nijednu čvrstu uporišnu tačku u sebi već se hvataju za ono što im se kao smislotvoreće ponudi. Zato „zeleni“ aktivisti u treptaju oka šalju oružje na istočni front. Oni koji su svjesni raspada koncepta identiteta ili su zainteresovani za taj raspad ili nemoćni da ga spriječe.

Nego: gdje smo u svemu tome mi? Najbolje bi bilo da smo vitalan, jasno otporan, kosovski zavjetan narod kakvim nas Radovan Samardžić opisuje u XVI i XVII veku, u uslovima jednog starijeg ropstva. Sigurno nismo ni sasvim premljevena masa ljudi bez otpora i mogućnosti obnove. Ako pogledamo samo navedeno pitanje našeg odnosa prema seksualnosti, vidjećemo da su u većini današnji Srbi „zaostali“ ne u ranijim vijekovima već u ranijim decenijama HH vijeka. Seksualnost je masovno pojmljena kao nešto čime se „eksperimentiše“, djecu nam udžbenici i nastavnici ohrabruju da „istražuju svoje i tuđe tijelo“. I pored sveopšte (mada sve manje izražene) zabrinutosti za demografsku sliku društva, za odnos prema „porodici“ kao „osnovnoj ćeliji društva“, činjenica je da kulturna inercija HH vijeka snažno živi u srpskom društvu i obrazovnom sistemu. A oni istovremeno dvosmisleno sugerišu mladim Srbima da je „porodica osnovna ćelija društva“, ali i da je brak manje-više lako raskidiva konfederacija dvije individue koje su slobodne da pođu svojim putem kada god im se zajednički put ne dopadne.

Ako na sve to dodamo podzemni rad inostranih fondova, jasno nam je da će „Evroprajdova“ biti sve više i sve češće, mada na nekom skrivenijem nivou. Ne vjerujete? Pogledajte, recimo, samo zvaničnu informaciju sa internet-sajta MUP-a Republike Srpske („Srpske Sparte“ 2.0) o tome kako je: „U organizaciji udruženja Mreže žena MUP RS- RS WRON u Bijeljini dana 28. 7. 2021. godine održana edukacija za policijske službenike policijskih uprava Bijeljina i Zvornik na temu Senzibilizacija policijskih službenika u radu sa LGBT populacijom… Radionica se realizuje kroz projekat Promocija različitosti i jednakosti u BiH koji realizuje udruženje Mreža žena MUP RS – RS WPON uz finansijsku podršku Evropske unije i Vijeća Evrope.“

Za sada nismo vidjeli Evroprajd u Banjaluci. Onaj u Beogradu, srpskoj prestonici, namjenjen je cjelokupnom srpskom narodu.

Pečat.rs