Fenomen junaka Vuleta Đaletića: Leleču mediji, kukaju partije

Piše: Vojin Grubač

Ovih dana je bjelopavlićka i opštecrnogorska narodna junačka pjesma o znamenitom glavosjeku Vulu Nikovom Đaletiću, koja je nastala u drugoj polovini 19. vijeka, postala takav političko-medijski hit da se slobodno može kandidovati za pjesmu Evrovizije ispred Crne Gore jer joj nema konkurencije „po popularnosti“.

Elem, legenda kaže da je u bojevima sa spuškim Turcima čuveni junak Vule Đaletić odsjekao nekih šezdeset turskih glava ali ipak, nažalost, nije dočekao oslobođenje.

Naime, postoje svjedočanstva da je čuveni Vule Đaletić poginuo u okršaju s Turcima1872. godine, dok je Spuž oslobođen tek 8. februara 1879. godine, poslije nešto više od 400 godina otomanske okupacije.

Da, dobro ste čuli, u „vječno slobodnoj Crnoj Gori“ Spuž, kao i Podgorica i Nikšić su oslobođeni poslije četiri vijeka ropstva pod Turcima, što je duplo više nego u slučaju „vječno slobodnog“ Cetinja koje je pod Otomanima bilo dva vijeka plus par desetina godina zbog nekoliko turskih pohara koje su se potom desile, od kojih je najžešća bila opširna akcija turske odmazde pod komandom Numan-paše Ćuprilića.

Kada se halucinacija želi prikazati kao realnost

Stihovi koji su izazvali buru u medijima i političkom okruženju Mila Đukanovića su bili ovi: „Leleču Turci, kukaju bule, o lele, lele eno ga Vule“, iako oni uopšte nemaju spornih momenata. Zašto?

Potpuno je jasno da je u tom vremenu svaka pojava žešćeg crnogorskog glavosjeka Vula Đaletića izazivala užas kod Turaka, a poslije boja i ritualnog odsjecanja glava, kao obaveznog trofeja što je bila norma tog vremena za obije strane, dešavao se zakonomjerni plač rodbine, prije svega žena za poginulim turskim vojnicima. Šta je tu sporno?

Osim navedenog stiha, nadobudnim, ovovremenim kritičarima pjesme je zasmetao i stih „srpstvo je naše“, koji isto nije sporan jer je srpstvo bilo državna ideologija u vrijeme crnogorskog knjaza, potom i kralja Nikole. Ili nije?

Dakle, ako ništa nije sporno u stihovima pjesme, uračunavajući da sadašnji Bošnjaci i Muslimani u Crnoj Gori nisu Turci (a nisu, čak i da znaju turski jezik, a ne znaju), postavlja se pitanje-kakve se vratolomne paralele mogu povući s ovim vremenom da bi se dotična junačka pjesma proglasila skandaloznom?! Nikakve!

Radi se o prostoj zamjeni teza i želji da se sopstvena halucinacija, konkretno Đukanovićevih medija, ideologa, političkih djelatnika, čak nekih vjerskih poglavara i satelitskih partija prikaže kao-realno stanje stvari.

To je, dakako, nemoguća misija pa zato prisustvujemo burnoj reakciji javnosti koja takve političare i ideologe: satire, urniše, kremira, razbija i „razgoni na buljuke“ svojim razumnim komentarima po društvenim mrežama.

U tom smislu, po ovom povodu, kritika gradonačelnika Nikšića doživjeće i doživljava težak poraz.

Pogotovo što rukovodstvo Nikšića, kojeg čine Marko Kovačević i Nemanja Vuković ima visoku popularnost u narodu.

Na drugoj strani, svaki pokušaj prikazivanja oslobodilačke borbe Crnogoraca, Brđana, Hercegovaca protiv Otomana i opjevavanje te borbe-kao „fašizam i mračnjaštvo“ svjedoči o gluposti i nedostatku pameti napaljenih i isfrustriranih Đukanovićevih ideoloških krugova.

Izgleda da su, poslije nekoliko teških poraza na izborima, razumu i prirodnoj logici rekli-doviđenja, zauvijek!

Šta je konačni cilj postojeće političke hajke

Ako sve to znamo, postavlja se logično pitanje-šta je konačni cilj ove medijske i političke ujdurme?

Odgovor nalazimo u sferi političke korisnosti.

Naime, Đukanovićevim krugovima su stalno potrebni povodi za hajke da bi neprestano dizali medijsku prašinu i pokazivali svoj politički značaj.

U ovom slučaju, cilj hajke je smanjenje koalicionog kapaciteta DF-a, što uspijevaju jer DF uopšte ne reaguje na ove napade.

Sledeći cilj je, ocrniti DF pred „međunarodnim faktorom“ i ambasadama Kvinte, koje već kroje narednu Vladu, te dati im dodatne argumente da se desi zabrana učešća DF-a u mnogim narednim Vladama što će, izgleda, takođe uspjeti.

I to im je dovoljno da ubilježe uspjeh.

Ako pažljivo pogledamo odnos sila u ovoj hajci na gradonačelnika Nikšića, golim okom je vidljivo da DF nema reakcije, ne preduzima nikakva politička protivdejstva povodom mnogobrojnih napada na Marka Kovačevića, a atake se smjenjuju skoro svake minute.

Ostavili su gradonačelnika Nikšića da se brani sam, baš kao što su ostavili Šavničane da se sami brane tokom prekidanja glasanja ne nedavnim lokalnim izborima.

Takvo ponašanje i nedejstvovanje je zaista nejasno, ali i sugubo-njihova stvar!

 Prigodnost pjesme kao motiv za kritiku

Ono što se možda može zamjeriti interpretaciji pjesme o Vulu Đaletiću nije u domenu stihova koji su korektni, već je moguće napraviti zamjerke po pitanju njene prigodnosti u ovom vremenu.

Na tom mjestu Đukanovićeva političko-ideološko-medijska kamarila ima takođe problem, jer na javno izvođenje pjesama neonaciste Tompsona na svojim skupovima nikada nisu reagovali, pa se s takvim „orasima u džepovima“ teško može ući u priču o „prigodnosti i politkorektnosti“ pjesme o Vulu Đaletiću.

Ipak, vrlo niski propagandni kapaciteti partija na koje se bez prestanka ostrvljuju Đukanovićevi ideološki krugovi svjedoče da je u Crnoj Gori sve moguće.

Vrlo se lako gube važne bitke u kojima ne učestvuješ, jer te nema ili-iako te nema, a to sve nosi krupne posledice, koje ne bi želio.

Uostalom, ove hajke će potrajati još nekoliko dana pa ćemo imati priliku da provjerimo političke sposobnosti „naših političkih profesionalaca“ da poraze Đukanovića bar po pitanju jedne jedine hajke. Recimo, ove!

Poslanika i medija imaju više nego dovoljno za pobjedu, pa je vjerovatno potrebno samo „pritisnuti prekidač“ da se profesionalci trznu iz sna.

Ili kako? Ili poraz kao zakonomjernost zbog vječnog, političkog „zimskog sna“ !?

U svakom slučaju, Đukanovićev ideološki bašibozuk je „izletio na zicer“ koji se ne propušta.

Javnost se pokrenula i „umlatiće“ ih, a partije neka vide svoje mjesto u ovom interesantnom slučaju.