Grehovi predaka i danas nad potomstvom: Za kosti ni suza nema

Piše: Ivan Milošević

Iako je prije osam mjeseci tekst o masovnoj grobnici u okolini Nikšića uzburkao javnost i bio šansa da se pokrene žalosna priča o nesrećnom građanskom ratu, do danas se ništa nije desilo. „Dan“ koji je pokrenuo tu priču danas je objavio da se niko ne okreće na pronađene kosti u nikšićkoj jami i da čak sudije nijesu izašle na teren da vide o čemu se radi. Jednostavnije rečeno aktuelnom režimu ne odgovara da otvara te priče, jer rasvjetljavanje tog tragičnog kola zaigranog tokom Drugog svjetskog rata pokrenulo bi mnoga pitanja i možda bi se javno otkrilo ono što se tajno zna, odnosno da su razmjere komunističkih zločina tolike da bi i danas neko od toga mogao da ima velike štete. 

Pošto svjedoci kažu da su u nikšićkoj jami uglvnom završavali mještani koji nijesu obožavali komuniste i imali drugačija opredjeljenja, jasno je da ona još uvijek krije pristalice bivše Kraljevine Jugoslavije i njene vojske. A to je još uvijek tabu tema u Crnoj Gori i po tome ova država spada među rijetke koje nijesu raskrstile sa svojom komunističkom prošlošću i nijesu osudili zločine te ideologije. Istina, to smo znali i prije otkrivanja pomenute jame, ali nakon javnog pisanja o stradalima od komunista čije kosti još uvijek kriju nikšićki bezdani, jasno je da još nije došlo vrijeme da se Crna Gora suoči sa svojim gresima, a posebno onima koji padaju na dušu komunistima. I dok se svake godine obilježava strijeljanje komunističke omladine u Lazinama, o žrtvama komunističke ruke i dalje se javno ćuti, a iza leđa ti zločini se žele opet zataškati i prepustiti zaboravu. Nesumnjivo je i da ovaj primjer svjedoči da je današnja Crna Gora još uvijek negdje zastala u 1945, 46 ili 47 godini i da od tada tapka u mjestu. A kada je već tako džaba svi ostali uspjesi sa kojim se i danas hvali crnogorski premijer, odnosno da je rast ekonomije u Crnoj Gori među pet najvećih u Evropi. Može da bude i prvi, ali ni to neće promijeniti ništa radikalno u Crnoj Gori, dok se vlast i opozicija, a i obični ljudi, već jednom ne okrenu iza sebe, prihvate grehove svojih predaka, pokaju se z njih i onda sa pomirenim narodom krenu u neko bolje vrijeme. 

A da suočavanje sa prošlošću iz tog doba teško ide na državnom nivou nije teško zaključiti, ali je još tragičnije da od toga suočavanja bježe i obični ljudi, pa čak i čitava bratstva. A kako to izgleda imao sam prilike da se i sam nedavno uvjerim. Na jednom bratstveničkom skupu pokrenuo sam priču o stradalim Miloševićima u Sloveniji koji su bili pripadnici jedinica Pavla Đurišića i koji su brutalno i bez iakvog suda strijeljani i bačeni u jame na Zidanom Mostu, Kočevskom rogu i ostalim stratištima. Predložio sam da ne smijemo da ih zaboravimo i da stoga budu dio knjige o našem bratstvu. Očekivao sam jednoglasnu podršku tom predlogu, a dobio sam jednoglasno okretanje leđa. Revoltiran napustio sam taj skup ne vjerujući da direktni potomci nevino ubijenih vojnika u Sloveniji o tome ni nakon 73 godina ne žele da pričaju.

Neki od bratstvenika koji su slušali priče o tom vremenu od svojih starih objasnili su mi da se o svemu što se dešavalo u tom vremenu sve zna, ali da je bolje da se ne zna. Ukoliko bi se počelo razmrsavati to vrzino kolo bratoubilaštva i nevino prolivene krvi za koju su najodgovorniji čak i članovi iste porodice, mnoga nepočinstva izašla bi na vidjelo i ko zna gdje bi sve to odvelo. Potomci dželata i žrtvi iz istih porodica teško bi mogli da sve to prihvate i da nastave da žive kao i do sada. I negdje i razumijem takvo objašnjenje, jer živi moraju da nastave žive, a mrtve ni istinom ne možemo vaskrsnuti. Ipak i to je dovoljno da se nasluti kolike su razmjere komunističkog zločina i kakav su duboki trag ostavili u najobičnijim ljudima. I gdje ćemo onda mi takvi i ko će nas takve prihvatiti, kada ni sami sebe nećemo i ne umijemo da oprostimo.