Grom iz vedra neba i naši anđeli čuvari

piše: Gojko Perović

 Između straha i nade

Između straha i nade živi čovjek. Čovjek je ono biće koje nema izvor života u sebi. On je biće koje ne može samom sebi da obezbjedi postojanje, nego je svjesno da postoje zakoni, stvarnosti, bića… viša od njega samog. Zakoni i stvarnosti koji upravljaju svijetom, događajima, pa i njegovom sudbinom. Čovjek je svjestan da mu život i postojanje dolaze od Boga. Samo, ima među ljudima onih koji toga Boga priznaju i poznaju, i zovu ga pravim imenom, a ima i onih koji umjesto Boga vide „više božanstava“, neke „više sile“, koji ga miješaju sa „prirodom i njenim zakonima“, dok neki Boga doživljavaju više kao neki „sticaj okolnosti“, „splet različitih slučajnosti“…itd. U svim tim opcijama ( poznavanja, nepoznavanja, naslućivanja ili pak odbacivanja Boga ), čovjek priznaje postojanje Nečeg Drugog ili Većeg – što upravlja njegovom sudbinom i što je njega ( tako malog i nestabilnog ) donijelo na ovaj svijet. Kada mu ide dobro, i kad se stvari odvijaju po njegovim željama, taj isti čovjek osjeća neku silu i moć u sebi, pa pod određenim okolnostima, on biva ubijeđen kako je on sam – mali bog ( gospodar života i sudbina ); a nekada, kada ništa ne ide kako treba, – čovjek se pita da li je njegov život vrjedniji i smisleniji od života nekog mrava. To su neke dvije – negativne – krajnosti našeg shvatanja života.

Grom iz vedra neba

Kad već tako stoje stvari, kad ne upravljamo svojom sudbinom, – a imamo ugrađenu želju i potrebu da upravljamo ( to je valjda jedna od razlika između čovjeka i ostalog živog svijeta, ta sposobnost i taj poriv da se život organizuje, obezbjedi i, na neki način – vodi ) … onda su strah i nada logična i očekivana stanja u kojima se često nalazimo. Pojam „groma iz vedrog neba“, koji označava krajnje neočekivanu, i često negativnu, neprijatnu situaciju – tako je ljudski, da se teško može zamisliti nešto što više pripada čovjekovom svjetonazoru, od toga. Tu imamo „vedro nebo“ kao simbol dobrog ( povoljnog i prijatnog stanja ) u kome se nalazi stvarnost koja nas okružuje. Vedro nebo je istovremeno i otvoreno nebo…otvorena komunikacija sa „Onim što je iznad nas“. Vedro nebo je asocijacija na dan, na osvjetljenost, na dobru vidljivost, na manjak „nepoznanica“. Konačno, vedro nebo ukazuje na odsustvo nepogoda, neprijatnosti koje dolaze „odozgo“. Sve ukupno, to je slika onog za čim čeznemo, onoga što nam treba…vidljiva, prijatna situacija koju možemo kontrolisati ( makar donekle ). E sad, kolike su naše kontrolne moći, – najbolje pokazuje taj „grom“, koji je neočekivan, i koji nije došao da uljepša sliku, nego da je potpuno izobliči.

Glavobolja, zubobolja, neprijatna vijest, skok cijena, izdaja prijatelja, propali poslovni ugovor, neočekivana slabost i bolest, i konačno smrt. To su sve one stvari o kojima imamo pojma, o kojima smo čitali i za koje znamo da se dešavaju drugima, – ali ih nikako ne očekujemo u našem intimnom vidokrugu.  Neprijatnost i bol su stvari koje bi valjalo da očekujemo, ali nas, po našoj slabosti, one uvjek iznenade – jer nam podsvijest spava i drijema u nekom djetinjem osjećaju zaštićenosti i potrebe da nam život bude ugodan. Zato nam je život, kao kod male djece – pun straha. Strah od nepoznatog, i strah od bolnog i neprijatnog, koje slutimo i kojih se bojimo u toj nepoznanici. Mi se smijemo i odmahujemo rukom prema dječijim strahovima, ali će iskusan psiholog pronaći u našim sadašnjim strahovima ostatke onih dječijih, a iskusan duhovnik će vidjeti da zrela osoba, ma kako bila razumna i svjesna, – u odnosu na istine života i kosmosa, ne stoji u boljem položaju od djeteta kome je nepoznat svijet odraslih. ( Pred činjenicom kretanja naše planete kroz beskraj tamnog vasionskog prostranstva, ja danas stojim kao nekada što sam stajao pred ulazom u jednu šumu, šumu moga djetinjstva, koja mi je izgledala ujedno i veličanstvena i tajanstvena, lijepa i zastrašujuća. )

Anđeli čuvari

Drugi pojam koji stoji nasuprot ovom „iznenadnom gromu“, a koji je isto tako duboko ljudski, i koji je utkan u same osnove ljudske svijeti jeste predstava o „anđelu čuvaru“. To je personifikacija Božije brige o nama i zaštite koju Božija ljubav pruža našim nesigurnim i neizvjesnim ljudskim sudbama. Onoliko koliko je logično i očekivano da se mi bojimo naše neistražene i često opasne okoline, toliko je imanentno ljudskoj prirodi da računa sa zaštitom Onoga koji nas je stvorio, i čijih smo ruku mi djelo. Predstva o neposrednoj Božijoj brizi nad ljudima je stara koliko i čovječanstvo. Ima je i u paganskim religijama prethrišćanskog svijeta, u starozavjetnoj duhovnosti, a najviše dolazi do izražaja u novozavjetnom hrišćanskom viđenju svijeta. Ta briga Svevišnjeg je toliko prisna i „detaljna“, da vjerujemo kako postoje naročita duhovna bića ( golom oku nevidljiva ), koja brinu o svakom čovjeku pojedinačno ( u nekim predstavama oni nas prate od samog rođenja, a u crkvenom učenju kaže se da nas oni čuvaju od momenta krštenja ). Ta bića, biblijskim jezikom, zovemo anđelima.

Ono najutješnije i najoptimističnije u vjerovanju u anđele čuvare, jeste predstava o neprestanoj pažnji i potpunoj požrtvovanosti ovih bića. Oni ne odustaju od nas, i onda kada najviše potonemo u beznađe, oni vjeruju u naš dobar ishod više i od nas samih…zato prosto što, iako ni oni ne znaju sve i nijesu svemogući, vide svakako više od nas, i mnogo su bliži znanju ili naslućivanju Božije volje o svijetu i o nama samima. Crkva vjeruje kako anđeli nemaju moć prisile nad nama. Oni ne utiču, protiv naše volje, na kretanje našega života…ali čak i kad mi griješimo, i kad odstupimo od Boga, oni su „tu negdje“, „u blizini“…pate i plaču zbog naših promašaja i mole se Bogu za nas. Tako anđele čuvare ne treba zamišljati kao neke Božije „policajce“ ili „saobraćajce“ naših života, nego prije kao „dobre savjetnike“, „duhovnu braću“ koji nas vole, i čija je moć djelovanja najveća onda kada je mi sami tražimo, kada im se obratimo. Zato u svakodnevnom molitvenom pravilu Crkve, u jutarnjim i večernjim molitvama koje izgovara svaki hrišćanin, – postoje molitve „anđelu čuvaru“, koje spadaju u red osnovnih hrišćanskih molitava.

Bog je stvorio ovaj svijet, i nas u njemu, kao jednu nikada do kraja istraženu pučinu, punu raznih prijatnih i neprijatnih iznenađenja…i tu leže razlozi našeg straha, ali je usadio u nas, i postavio oko nas razloge velike nade, koji stanuju u evidentnoj činjenici da nas Bog voli i brine o nama.

„Prolazi obličje ovoga svijeta…“

Treba ipak zaključiti da se mi, ni u kom slučaju, ne nalazimo zarobljeni između „straha i nade“, da to nije nikakva bezizlazna pozicija. Ono, u smislu – sa jedne strane razlozi za strah, a sa druge strane razlozi za nadu, a mi – ni tamo ni ovamo. Ne. Naša situacija je dosta aktivna, naša je pozicija stvaralačka, kreativna. Jer – vrijeme je na našoj strani.

Samo prividno, vrijeme radi protiv nas. Nekadašnje mladiće vrijeme čini starcima, nekadašnje dobitnike – gubitnicima, bogataše – siromasima, a žive – mrtvima. Međutim, to je samo jedna epizoda velike priče, samo dio cjelokupne istine. A po toj istini, cio vremenski tok se kreće ka Svaršenstvu, ka Punoći…koja ne stanuje u ovom vijeku, u ovom svijetu, nego u izvjesnoj i skoroj stvarnosti Budućeg Vijeka.

Stvarnost Budućeg vijeka nije „priča za malu djecu“, nije „šarena laža“, nije „utjeha za slabe i poražene“ i nije omalovažavanje sadašnjeg trenutka. Naša vjera jeste Put, i to je jedno od prvih i izvornih imena za hrišćanstvo. ( Vidi knjigu „Djela Apostolska“ ) Naši najbolji oci i pastiri jesu putnici ( Sv. Nikola, Sv. Sava, Sv. Vasilije Ostroški, Sv. Petar Cetinjski ). Sve u svijetu i oko nas svedoči neprestano kretanje, putovanje…pri kome su stajanje u jednom mjestu i zatvaranje u sebe, skoro pa „smrtni grijesi“. Novi Zavjet je pun pouka koje su slične onoj: „Ko (ljubomorno i sebično) čuva život svoj ( ko panično i bez nade o njemu brine ) taj će ga izgubiti, a ko ga izgubi ( brinući o Bogu i drugim ljudima oko sebe ), taj će ga sačuvati“. U tom smislu je i ona druga Božija pouka da se ne valja „okretati unazad“, i ona treća, rečena kroz usta apostola Pavla: „Što je za mnom – zaboravljam, trčim – za onim što je ispred mene“. Zato su naši svetitelji oni na kojima se ispunila Božija riječ „da ima među nama onih koji neće vidjeti smrti dok ne vide da je došlo Carstvo nebesko“. A ti Svetitelji nijesu neki ljudi koji su se sklonili od života, koji su negdje u prikrajku čekali budući život, nijesu neki koji su bježali od problema i izazova zemaljskog vijeka… nego, pogledajte i pročitajte, to su najhrabriji, najzdraviji i najangažovaniji ljudi u svom pokoljenju.

To „okretanje ka budućem“ i „zaboravljanje prošlog“, nije samo motiv koji nas vodi ka zagrobnom životu i Carstvu Nebeskom, nego je to nešto sa čim i ovaj život postaje kvalitatniji i smisleniji. Kad bismo jedni drugima išta oprostili, ako bismo se stalno okretali unazad i prebirali po tome „šta si mi rekao“, „šta sam ti uradio“…Čovjek okrenut budućem trenutku vidi smisao sadašnjem momentu, jer – bez budućnosti, sadašnja sreća je besmislena, pošto mora proći, a trenutna muka je neizdrživa, jer djeluje da nikad neće proći. Sama etimologija riječi čovjek ( čelo – vijek ), odnosi se na biće, na onog, koji je čelom ( licem ) okrenut ka vječnosti.

Naša vjera je vjera koja je svjesna straha, koja se suočava sa uzrocima tog straha – a oni su vidljivi svuda oko nas. Međutim, ona se, oslonjena na Vječnoga i Vaskrsloga, uspinje nadom do onoga nevidljivog. Nevidljivog i nepromjenjivog, a ništa manje istinitog od ovog što se sada trenutno vidi. A to što se trenutno vidi, to baš prolazi i to se nepovratno mijenja.