IN4S u Riju – peti dan: Kraj košmarne sedmice srpskog sporta?!

Sinoć smo gledali, kako jedni za drugima, bivaju poraženi košarkaši od Francuza, košarkašice i odbojkašice od Amerikanki, i na kraju, nestvarno i košmarno… vaterpolisti od Brazilaca!

Ovo posljednje je, po svojoj nevjerovatnosti, prevazišlo i Novakov poraz od Del Potra. To što u Brazilu ima naturalizovanih Evropljana, što ih vodi Ratko Rudić, i to što je njihov golman „Srbin“ Soro… to ne može da objasni poraz Srbije. Poraz najbolje svjetske ekipe, koja se ove noći spremala za preokret, za buđenje iz nesigurnog početka. A nije pomoglo ni rano vođstvo 2 : 0… Ovim porazom zaboravili smo i na strijelce, i na odvažnog džudistu, i na sve prethodne neuspjehe. Jer, ako su košarkaši „možda“ kalkulisali, ako košarkašice „objektivno“ nijesu imale šanse, ako odbojkašicama nije bila od presudnog značaja baš ova utakmica protiv svjetskih prvaka… poraz vaterpolista predstavlja potpuno neobjašnjivu, pravu, pravcatu „noćnu moru“.

Da li je ovo najgora sedmica u istoriji srpskog sporta? Mislim, da bez ikakve sumnje to može da se konstatuje. Bilo je, naime, i prije raznih poraza… na raznim takmičenjima. Bolnih i neočekaivanih. Da, bilo je. Ali ovoliko različitih neuspjeha, u isto vrijeme i na istom mjestu… i to naših najboljih, među najboljima. To još nijesmo iskusili. Naravno, nigdje, osim na olimpijskim igrama, nije ni moguć ovakav istovremeni skup najboljih. Pa se sada pitamo, da li je ovako negativnih bilansa bilo i na prethodnim olimpijadama?

Već smo pisali o tome ovdje na IN4S. Srpska javnost je, kroz razne državne i reprezentativne forme, navikla na veliki broj olimpijskih medalja, između pet i deset, pa i više. Zato se sada ovdje prisjećamo Atlante, Sidneja, Atine, Pekinga i Londona. Malo medalja. U Atini – svega dvije. U Sidneju i Pekingu po 3. U Atlanti i Londonu – 4. Tamo i tada, sa tako malim brojem osvojenih medalja, – bivalo je da tokom samih igara, prođu dani i sedmice, bez uspjeha. Eto, sjetimo se Londona. Posljednje dvije medalje su došle su zadnjeg dana.

Ali… nikada nije bilo, tj. nikada nije počelo, ovako loše! Ovo kažemo iz dva razloga. Prvi je „tehničke“ prirode. Naime, i tada, kada je bilo malo medalja, uvijek bi strijelci, još u prvoj sedmici igara, donijeli makar jednu. U Pekingu – kada nije bilo streljačkih odličja – taj posao („medalje u prvoj sedmici“) su obavili Čavić i Đoković. A sada ne ide ni sa teniserima, ni sa plivačima – pa još uvijek, ni sa strijelcima. To je dakle, taj „tehnički“ razlog, koji se tiče rasporeda… i koji, donekle, objašnjava ovu „prazninu“ i ovaj „bol“ iz Rija. Drugi razlog, zbog kojeg ovu sedmicu možemo nazvati najgorom u istoriji srpskog sporta – ne tiče se rasporeda takmičenja, niti broja dana u toku igara – koje smo proveli bez medalje. Tiče se, naših predispozicija pred neko olimpijsko takmičenje. Drugim riječima, nikada, u skorijoj sportskoj istoriji, nijesmo imali jedan tako moćan olimpijski tim. Ovoliko aktuelnih svjetskih i evropskih prvaka i vicešampiona, koji sa grbom Srbije, dolaze na neke olimpijske igre ne pamtim!

Zato, ne možemo reći da su naša očekivanja bila nerealna. Ona to još uvjek nijesu! U preostalom dijelu igara, od preostalih srpskih sportista, moglo bi se očekivati, skoro sve ono o čemu smo pričali uoči početka igara u Riju. Ali sada već… niti ćemo nabrajti, niti ćemo prizivati, pojedinačne i konkretne uspjehe. Monogo nas bole prethodni dani, i plašimo se, da smo našom, sveukupnom navijačkom euforijom, uticali, da se mišice naših sportista stegnu, ukoče, parališu u jedan, do sada, neviđen grč prekomjernog opterećenja.

Zato ćutimo, i molimo se, samo jedno – da ovaj košmar prestane, i da se ova mračna sedmica, što prije završi…