Istorijske “slučajnosti” (Dražen i Darko)

Piše: Stefan Grloman

Dražen

Pominjanje istorije daje mi za obavezu da na samom početku budem oprezan i kažem da priča nema za namjeru da dira u emocije ljudi sa tla košarke, da tako nazovem cijelu bivšu zemlju ma kolika bila i kako se zvala. Zapravo, želim probuditi neka pozitivna razmišljanja.

Ako bi, hipotetički izbrisali jedan dobar dio istorije jugoslovenske košarke i za početak joj objavili Bormio 1987-e i od tada mjerili naše “košarkaško vrijeme”, stigli bi do tragičnih i simboličkih parlaele. Tada je rođena jedna vanserijske generacije koja je igrala “totalnu košarku”, nešto fascinantno, neuhvatljivo, makar 20 godina ispred svoga vremena….

Hvala Bogu, većina tih ljudi je i danas sa nama, ta generacija nije umrla – pojedinačno, ali jeste kao grupa, kao tim, kao san – jer upravo oni su bili tim snova – dream tream iz Jugoslavije. Ekspresno su juniorske plave dresove zamijenili seniorskim iste – plave boje. Od 1987. do 1991. u tih nekoliko godina kao juniori i seniori uzeli su i evropska i svjetska zlata, “ubijajući” svakog protivnika bez milosti od Zagreba, preko Buenos Airesa, do Rima. Upravo u Draženovom domu bio je i čin prezentacije domaćoj publici te generacije. U Zagrebu 1991-e, Jugoslavija je igrala košarku, igrala se košarke… Košarka je miroljubiva, avangardna – gospodska. Nezamislivo je bilo u doba početka opšte histerije i rađanja mržnje da mi “narodi” okolni možemo bilo što još zajedno činiti. E pa mogli smo se igrati košarke. Demonstracije nadmoći se događala u Zagrebu, perijanica je bio košarkaški Mozzart – Dražen Petrović. Nazvati ga prvim među jednakima u tom timu je veliki kompliment… Prvi među Zdovcem, Rađom, Kukočem, Divcem, Paspaljem…

Jugoslavija je na ovim prvenstvima, postajalo je to jasno zapravo “trenirala” za ono pravo, susret sa američkim “dream team-om” koji je MORAO nastati zbog prijetnje da će košarka sa one strane Atlantika izgubiti dominaciju zbog košarkaša sa Save, Dunava, sa Alpa, Jadrana, Durmitora…

Nastavak priče moramo dosanjati… Stvarnost su zaposjele neke druge stvari, košarka je izgubila utakmicu van parketa. Na OI 1992 u Barseloni zacrvenili su se plavi… Zacrvenili smo se svi od sramotne naše stvarnosti. Hrvatski tim bio je toliko jak da gotovo bez problema dostigne finale. Finale sa “onim” američkim dream team-om. Najboljim svih vremena. Vanvremenskom meču falila je nebeska boja – plava. Falila je Jugoslavija. Dražen vs Jordan, bilo je zanimljivo 1 na 1, Hrvatska vs USA, nije bilo zanimljivo… Laka i ubedljiva pobjeda ujedinjenih protiv razjedinjenih.

A onda mrak… 1993-a, Draženova tragična smrt. Nakon Jugoslavije umro je i najveći košarkaš Jugoslavije svih vremena… Ne kažem da bi u Barseloni pobijedili originalni dream team, ali 1994-e u Torontu na SP pobijedili bi onaj drugi – da su poživjeli Dražen i Jugoslavija. Pobijedili bi sa sigurnošću. Pobijedili bi svi, pobijedila bi košarka i mir.

Darko

Kada su se moćnici konačno smilovali i dali mogućnost “maloj” SRJ da se i ona okuša, kao “ostatak” Jugoslavije – i ono što je bitno, onaj dio nje koji se nije “otcijepio” – dakle legitimni naslijednik trofeja, a kasniji rezultati će potvrditi i stvarni naslijednik stare škole košarke, SRJ je furiozno uzimala trofeje.

Od 1995. do 1998. svjetsko i dva evropska zlata… Onda danas je opet smrt omela – bombardovanje 1999-e i “samo” srebro na EP. Oporavak je trajao jednu sušnu godinu, a onda duble duble Svetislava Pešića, zlato na EP na tlu Turske – “nadolazećeg” domaćina u finalu smo spuštili na zemlju. A onda odložena bajka iz 1994-e, finale na tlu Amerike, Indianapolis 2002-e, noć je duboka bila u maloj zemlji košakre, tri sata izjutra, dubok san se odvijao… Najljepši ikada, Amerika je savladana u četvrtfinalu. Dobiti kasnije Novi Zeland i u finalu Argentinu nije bilo lako, ali je ostvareno i zlato je donešeno u Beograd, na čuveni “balkon” savezne skupštine.

Isti taj balkon koji je sasvim spontano 1995-e postao “presto” košarkašima koji su vratili osmijeh ovoj naciji i sa koga su slavili sa nikad brojnijim skupom u Beogradu, postao je mjesto “demokratskih promjena”. Iz savezne skupštine kuljao je dim, iznosile su se fotelje, skupocene slike a sa našeg balkona slavdobitno urlala je masa u trenerkama… Nije bilo više košarkaša na njemu…
Ponor na EP 2005-e, kada smo bili domaćini, sabrali “na papiru” strašan tim, a naša mala zemlja dobili smiješno ime i sa njime najavu tragične sudbine – SCG (ma što to značilo). Odnosi u timu, kao i odnosi u političkom vrhu – konfuzni, lažni, licemjerni. Rezultat – raspad! I zemlje i košarke.

Darko Miličić je naživjeo ovu “državu”, a postoje još uvijek i Srbija i Crna Gora, postoji za razliku od Dražena i Darko – ali se razdružio sa košarkom. Šteta. Znate li ko je Darko? Naravno, vi koji volite košarku znate. Čovjek zbog koga su u NBA (to su oni vlasnici dream team-a), pomjerali granice na draftu, najveći talenat ikad, šesnaestogodišnjak koji je igrao seniorsko finale Hemofarm – Partizan, ljevak nevjerovatne tehnike za svoju visinu (2.16 m.). Osjećaj za šut, skok… Budući najbolji centar sa ovih prostora… Međutim, ništa od toga…

Ostala je Srbija. Srebrna Srbija sa OI 2016-e, i srebrna sa SP 2014-e…
No, čini mi se kako se rodila jedna zlatna generacija u Srbiji… Čekamo Peking.

Na Istoku se lijepo sanja… Ako nas ne probude sa nekim novim ratom… košarkaški pozdrav.