Jelić za IN4S: Srpstvo je najveća istina Crne Gore!

Ova država je napravljena da goni slobodu i istinu. A najviše se gone najveće istine i najslobodniji ljudi. Srpstvo je najveća istina Crne Gore, a Hristova crkva najslobodnije mjesto. Oni koji su Srbi i koji su slobodni nijesu prihvatljivi, i, da se ne lažemo, nije to samo ekskluzivitet ove nesrećne države, to je balkanski, pa i evropski, trend. Biti Srbin, pa još slobodan, to je luksuz, i to se plaća debelo, kazao je naš istaknuti i nagrađivani pisac Janko Jelić u razgovoru za IN4S.

U svom pomalo satiričnom duhu i tonu, on kaže: „Zato savjetujem da prestanemo sa kukanjem i da masovno pređemo u druge nacije. Ne moramo svi ni u Crnogorce, možemo biti i Hrvati. A ne moramo, vala, ni na slobodi insistirati“

Dobitnik ste prestižne nagrade „Radoje Domanović“ za najbolje satirično djelo, i u ranijim vašim zbirkama satiričnost je prisutna, da li je to odgovor na stanje društva u kojem danas živimo?

-Ne bih to nazvao odgovorom. To je više neki dogovor. Ambijent u kome živimo je bućkuriš najrazličitijih uticaja i stremljenja od savremenog neoliberalnog kapitalizma, pseudohumanističkog globalizma, nostalgičnog kvazikomunizma, primitivnog i uvijek lažnog patriotizma, karikaturalnog jugoslovenstva i surogata pravne i građanske države. Takav bućkuriš je tragikomična agresija koja čovjeku dozvoljava jedino da se šali i da kroz šalu govori istinu. Sve mimo šale i otvorene lakrdije je unaprijed iskontrolisano i upregnuto u opšte obesmišljavanje spoljašnje slobode.

Mada, kad bolje razmislim, plašim se da i ova moja pisanija nije u istom kolu. Mi smo okupirani i kao zajednica i kao pojedinci i naši vidici su suženi tako da teško možemo ocijeniti šta pišemo i zašto pišemo. Nije to ni tako loša pozicija. Na meni je malo odgovornosti, a mogućnosti slikanja stvarnosti koja je sama po sebi avetluk su ogromne.

Smatrate li da pisci i kulturni radnici svojim pisanjem i radom mogu da utiču na procese i promjene u društvu?

-Za divno čudo mogu. Ali, njihov uticaj je uglavnom neka odložena radnja. Ono što danas pišemo može da valja, ako valja, tek za koju deceniju. A nama je to danas neprihvatljivo. Zato nam se čini da su pisci i knjige beznačajni. Tu se ne može ništa promijeniti. Pisac nije tu da misli o sopstvenom uticaju. Kad počne otome da duma onda prestaje da piše, prestaje da biva umjetnik.

Koliko je to teško, ako ste u današnjoj Crnoj Gori srpski pisac, kada znamo da se afirmišu samo oni umjetnici koji odgovaraju režimu?

-Nas je Bog blagoslovio time što nas je ovaj režim marginalizovao. Mi bi trebalo da mu se zahvalimo. Kad bi ovaj režim bio pametan i kad bi želio da nas uništi trebalo bi samo da nas zaspe privilegijama i priznanjima, satro bi nas. Ovako nam čini uslugu. U komforu nema ideja, to nije moja misao.

Druga je stvar što smo mi raslabljeni pa kukamo i koevitezamo, a kad god nam se ukaže prilika sami sebi pravimo lažni komfor i dijelimo lente, odlikovanja i sebi samima pričamo kako smo stradalnici. Time se unižavamo, ali nije to od juče i danas. Jednostavno i pisci su ljudi. Nekad veoma slabašni ljudi. I ja sam takav. Sve u svemu, pravom srpskom piscu u Crnoj Gori danas je dobro.

Vaše mišljenje o stanju u crnogorskom društvu i odnos prema Srbima u svim oblastima, posebno odnos prema SPC?

-Nema tu mnogo da se priča. Ova država je napravljena da goni slobodu i istinu. A najviše se gone najveće istine i najslobodniji ljudi. Srpstvo je najveća istina Crne Gore, a Hristova crkva najslobodnije mjesto. Oni koji su Srbi i koji su slobodni nijesu prihvatljivi, i, da se ne lažemo, nije to samo ekskluzivitet ove nesrećne države, to je balkanski, pa i evropski, trend. Biti Srbin, pa još slobodan, to je luksuz, i to se plaća debelo. Zato savjetujem da prestanemo sa kukanjem i da masovno pređemo u druge nacije. Ne moramo svi ni u Crnogorce, možemo biti i Hrvati. A ne moramo, vala, ni na slobodi insistirati. Da se ne lažemo, ima i naših Srba kojima nije loše. Šalim se malo, a možda se i ne šalim. Ipak, nervira me naše čuđenje što nam je ovako kako nam je. Ovdje je sve napravljeno da bi bilo baš ovako, prvo nama, a onda i ovima ostalima koji se ubiše da dokažu da nijesu mi, Srbi.

Šta za vas predstavlja 1918. godina, i komentar na plakate mržnje kojima su bili oblijepljeni pojedini gradovi?

-Jugoslavija je, koliko god to nekome smetalo, bila civilizacijski napredak svih jugoslovenskih naroda. Njeno razaranje je po prirodi stvari ozbiljno nazadovanje. Naravno, nas Srbe su za to optužili i ako je u nečemu bio u pravu patrijarh Irinej kada je rekao da naš položaj podsjeća na položaj Srba u NDH, onda je tu pogodio. Ali ne zbog toga što nas gone i što nas se na izvjestan način gade, već zbog toga što je i u NDH tridesetih godina prošlog vijeka išla ista propaganda pod osnovnom tezom da su Srbi krivi za sve. Ipak, malo su zakasnili poustašeni elementi u crnogorskom društvu, jer ih onaj toliko voljeni, pa onda gonjeni, Marks podsjeća da se istorija vraća uvijek kao farsa. Da, upravo kao farsa djeluju sve ove aktivnosti vezane za pokušaj falsifikovanja istine o 1918. godini. Kad čujem ove blese da mlate o nekakvoj srpskoj okupaciji uvijek se sjetim kako danas na JUTJUB kanalu postoje filmovi o tome kako Zemlja nije okrugla već ravna ploča. U tim filmovima ćete naći i nekakve fakte koji to dokazuju, naravno, nećete naći nijedan koji ukazuje na ono što je ozbiljna nauka odavno dokazala. Ali, tragedija, ili komedija, ljudskog roda je u tome što te filmove gledaju milioni ljudi, a i milioni im vjeruju. To je usud slobode koji, osim pameti, daje prostora i ljudskoj gluposti, kompleksima i pizmi. Taman kako neko tvrdi da je 1918. Crna Gora nasilno okupirana tako može da tvrdi i da je naša planeta ravna ploča.  E, sad, kako to sve može da se okonča, Bog zna. Ja se ipak nadam da će se sve završiti po onoj Marksovoj, kao jedna velika sprdnja.