Kad dupe glavu vodi

Piše: Emilo Labudović

„Sve je prolazno, samo su interesi vječni“, jedna je od istina koja najbolje objašnjava tokove istorije, društvene mijene i skretanja sa decenijskih kurseva. Ovo pravilo posebno važi za međunarodne i međudržavne odnose, gdje ne postoji „ljubav“, istorijska i civilizacijska bliskost dovoljno jaka da neku državu i neki narod vječno zadržava na istom kursu i u istoj „porodici“.

Ali, normalna i „pametna“, društva prije svakog skretanja u ovom ili onom pravcu, pažljivo vagaju težinu interesa, njegovu dugoročnost, moguće negativne posledice, i, tek kad sve saberu i oduzmu, kreću određenim istorijskim tokom i u novu, izabranu, državnu „družinu“. I pri tome se strogo vodi računa da se vrata kroz koja se izlazi u novo okruženje nikad ne zatvaraju dupetom jer, ko zna šta sve vrijeme može donijeti. Ali, rekoh, tako rade normalna i pametna društva i države.

Crna Gora je, evo neko vrijeme, napravila snažan i dubok zaokret sa svoje istorijske putanje. Prvo je napustila civilizacijski krug kojem je, od nastanka, pripadala i samoproglasila se dijelom „zapadne civilizacije“. Pri tome je to uradila tako nesmotreno, radikalno i bez ostatka, što bi se reklo: iz korijena, zaboravljajući na istinu, staru koliko i čovječanstvo, da je drvo bez korijena – običan balvan!

Odričući se istočnog civilizacijskog kruga, Crna Gora se, bezočno i bezdušno, odrekla i tradicionalnih prijatelja koji mu pripadaju, i iz svega izašla snažno zalupivši vrata. Dupetom. I ne samo što ih je zalupila, već je „ostavljene“ optužila za sva svoja zla i nevolje, i skoro da nema dana a da im prstom ne ubode u oko. Jer, onaj ko jednom izda i ostavi „svoje“, mora dovijeka da se dodvorava i ulizuje novoj „familiji“. I kad ona to traži, ali i kad ne traži.

Tako se ovih dana crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova istrčalo da prije mnogih, pozvanijih i zainteresovanijih, osudi Rusiju za zločin nad civilima u Ukrajini. Reklo bi se: opravdano, jer civili su nedužni i izvan svih ciljeva ratnog sukoba, bez obzira kojeg inteziteta. Međutim, njih uglavnom ubrajaju u ratni „kolateral“. Ali, činjenica je da ne padaju i nijesu padale civilne žrtve samo u Ukrajini, i „ubice“ nijesu bili samo Rusi. Međutim, u diplomatskim, a to će reći i u državnim, krugovima Crne Gore odavno su zaboravljene adrese „izvođača kolateralnih radova“ u Grdeličkoj klisuri, Aleksincu, Nišu, Banjskoj, ulici Vase Miskina, pijaci na Markalama, na Petrovačkoj cesti…i, iznad svega i prije svega – na murinskom mostu. I ne sjećam se da je MVP Crne Gore ikada prozvalo dželate i „zaprijetilo“ im Međunarodnim sudom pravde. Jer, „zločinci“ su samo Rusi i Srbi, svi drugi su samo utjerivači pravde i zaštitnici demokratije. Od SRJ, Etiopije, Libije, Iraka… sve do Nagorno Karabaha.

Nesporno je da Crna Gora, kad je već duboko zastranila Rankovim i Milovim „makadamom“ prema Zapadu, ima neku vrstu obaveze da igra po pravilima te družine. Ali, niko, pa čak i oni, ne insistira da u tome prednjači i da se češe tamo gdje je baš i ne svrbi. A sve u korist svoje štete, gubeći ne samo prijatelje već i ono, što je sa stanovišta interesa najvažnije – tržište. Taj gubitak se već i te kako osjeća, u turizmu pogotovo, ali njega neće platiti novostečeni prijatelji već građani Crne Gore. A sve to za malo tapšanja po ramenu od kojekakvih fićfirića iz Vašingtona i Brisela. Ali, tako je to kad dupe glavu vodi.
Teško zemlji koja sebe nema!!!