Kad vjera iznevjeri

Piše: Emilo Labudović

I bi Nikšić. Bi i završi se. Talasalo se i tamburalo, navodno bilo prepuno baruta a fitilji paljeni sa svih strana, čekalo se i strepjelo kad će da pukne, i… ništa. Ako se izuzme par incidenata tako svojstvenih našem izbornom folkloru, sve je bilo u granicama prihvatljivog. Stradale su jedino antiepidemijske mjere, ali one su ionako žrtva u manje – više svim sredinama Crne nam Gore i ni najmanje ne zavise od izbora. Žrtvovane mjere zaštite, naravno, svoje nepoštovanje, žestoko i sa kamatom, naplaćuju u žrtvama, ali to je već neka druga priča.

Naravno, osnovna svrha svih izbora, pa i nikšićkih, jeste odmjeravanje političkih snaga i uticaja. Doduše, ovim nikšićkim je, kao i svima prije njih, pridodat i značaj odbrane države i državnosti, tradicije i budućnosti, nezavisnosti od svega i svakoga, od pameti pogotovo, i tako dalje, i tako bliže. Mjera tog odmjeravanja je sadržana u izlaznosti i prebrojanim glasovima. Rezultati ovih nikšićkih su već i prije nego su listići prebrojani do zadnjeg, po analitičarima, takvi da su svi dobili, s tim da je, liše SDP koji je definitivno u Nikšiću utulio lampu, vrlo teško definisati „pobjednike“‘ i „gubitnike“. Ako je suditi po sveznajućem, unjkavom i ležernom analitičaru Zlatku Vujoviću, izbore su izgubili samo Aleksandar Vučić i Demokratski front. Po njemu, čak je i konačno razvlašćeni DPS pobijedio jer je, eto, „namakao“ nekih hiljadu glasova više nego na parlamentarnim. (A kako se namicalo uvjerili su se građani nikšićkog predgrađa, Ćemenaca, gledajući svojim očima kako, u kafani nekog Blečića na Duklu, Brano Mićunović čitav dan plaća što lične karte, što glasove, ne pitajući za cijenu.

Ništa novo, reklo bi se). Blagoglagoljivog, unjkavog i ležernog analitičara, Zlatka, u suprotno nije mogla da uvjeri čak ni zadihana čelnica DPS (pobjedničke) liste, dr Sanja Damjanović koja je, valjda od pobjedničke sreće i euforije, jedva izgovorila onih nekoliko za njene glasače utješnih fraza da bi, potom, onaj mlađani Miloš najavio čak i mogućnost formiranja vlasti sa „tamo nekim nedefinisanim snagama“ jer nesrećni Drago Đurović više ne stanuje u politici.

Zlatkovu „analizu“ podržavaju i pothranjuju sa skoro svih adresa, ne krijući trijumfalistički pristup činjenici da je koalicija „Za budućnost Nikšića“, u odnosu na parlamentarne, na nikšićkim izborima „pala“ za nešto više od 5 hiljada glasova. A to je, i po Zlatku i mimo njega, istina od koje se niti može niti smije pobjeći. Za očekivati je da će i neki drugi, objektivni i manje objektivni, dobronamjerni ili manje dobronamjerni, analitičari dokonati istinu i razloge ovoga pada, ali šta god da „otkriju“ teško da će dati precizan odgovor na pitanje svih pitanja: ko je i zašto „prevjerio“ u tolikom broju i za nešto više od pola godine iznevjerio sebe ili koaliciju – svejedno? Šta se to dramatično desilo u tako kratkom periodu pa da toliki broj Nikšićana „prelomi u mozgu“ i prevrne „ćurak naopako? Da su ovi iz koalicije učestvovali u državnoj vlasti – nijesu; da su je sve do sad podržavali – jesu. Da su izigrani – jesu; da su se svetili (osim verbalno) – za sada nijesu. Pa šta je onda toliko razočaralo dojučerašnje sljedbenike i glasače koalicije i motivisalo ih da u tolikom broju emigriraju u suprotne tabore? Je li došlo do nekog dramatičnijeg zaokreta u politici i retorici koalicije od onog pravca i one platforme na kojoj su u tolikom broju zadobili povjerenje na parlamentarnim izborima? Reklo bi se da nije.

Naravno, ako se izuzme ne baš, ni politički ni ljudski gledano, džentlmenski postupak premijera koji je, poput pileta kukavice iz gnijezda u koje je podmetnuto, „izgurao“ one koji su ga „izlegli“. Gdje je u svemu tome bila Crkva? Da li je i u kojoj mjeri, nakon što je prethodno rečenom metodom „izlegla“ svog premijera i svoju Vladu, odgurnula „gnijezdo“ i okrenula se drugima? Koliko god ovo pitanje bilo škakljivo i mnogima jeretičko, bez pravog odgovora na njega neće biti ni poštene i objektivne analize. Isto tako, nužan je i odgovor na pitanje da li su predsjednik države, predsjednik Parlamenta i premijer predsjednici „svih nas“ ili su samo prve trube svojih „orkestara za svadbe i sahrane“? Ali, da ne zavaravam ni sebe ni druge, do ovih odgovora je daleko taman koliko i do „murava“, što bi rekli mi staropodgoričani.

Dakle, bi Nikšić i bi šta bi. Jedno je nesporno, Milo i njegov karusel nezaustavljivo se tociljaju niz Pišine strane (opet staropodorički), a sve drugo valja sjesti pa pošteno rastumačiti. Ne da se traži opravdanje što je najnoviji nikšićki izborni proces bio više unutaropozicioni razračun a manje konačni razlaz sa DPS tiranijom, već da se, jednom za svagda, razjasni ko je ko, ko je za šta i ko je sa kim na političkoj sceni Crne Gore. Da onda birači definitivno znaju šta im se nudi: od političkih programa, obećanja svega i svačega, do one Branove jednokratne isplate. Pa ko šta voli i ko šta cijeni.