Kajgana Svetog Petra

Piše: Emilo Labudović

Etnolozi i istraživači biblijskih vremena nijesu (još) definitivno utvrdili niti se složili oko toga kada je i kojim povodom nastala čuvena sintagma da je nešto „koštalo kao Svetoga Petra kajgana“, ali su svi nepodijeljeno složni u tumačenju njene poruke i oko toga da su to najskuplja jaja u istoriji hrišćanske civilizacije. Jaja su, sama po sebi i sama za sebe, kroz istoriju bila i još uvijek jesu pojam između višeznačnog simbola i tvari u svakodnevnoj upotrebi u ljudskoj ishrani. Simbolizovala su od izvora života i njegovog embrionalnog začetka pa sve do iskaza nadnaravne muškosti, snage i odvažnosti, a u praktičnoj upotrebi su korišćena, zavisno od recepta i umješnosti kuvara, u najrazličitijim oblicima i kombinacijama, najčešće tvrdo kuvana i u kajgani. Vrijeme je, u međuvremenu, jajima dodalo još jednu, simboličko značenje i praktičnu primjenu: izraz neslaganja, protesta, prezira i nipodaštavanja.

Biti gađan jajima postalo je izraz, najčešće političkog, protesta i neslaganja sa nekim i sa nečim. Mnogo je odijela i haljina od listera, buklea, svile i kašmira „stradalo“ pod paljbom bilo nezadovoljnog pojedinca bilo razjarene mase, pri čemu je snaga simbola bila u obrnutoj srazmjeri u odnosu na štetu. Ali, jaja su sa istim ciljem „ispaljivana“ i na predmete: izloge, slike, zidove… Takvu sudbinu je juče doživio i jedan zid u Njegoševoj ulici u Beogradu, s tim da je efekat jaja pojačan i bijelom farbom. Razlog – na njemu je bio naslikan mural posvećen ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, Ratku Mladiću.

Nije svrha ovih redova ni napad ni odbrana Ratka Mladića kao i još desetina i desetina Srba osuđenih i anatemisanih kletvom presuda Haškog trubunala. Vrijeme presuda i osuda je vrijeme pobjednika, vrijeme sadašnje; vrijeme odbrane i istine  je vrijeme nekih drugih i vrijeme buduće. Ali i danas, dok još sve traje i dok „rade“ presude, rezolucije, prijetnje i jaja, živi i traje istina koju ne mogu da prekreče ni mnogo efikasnija sredstva od onih kojima je treturan mural u Njegoševoj. Istina da su Mladić, Lazarević, Tepić i čitava plejada srpskih vojskovođa na stubu srama samo zbog toga što su bili faktički pobjednici u ogledanju sa elitom stratega i generala školovanih na najprestižnijim zapadnim vojnim akademijama, od Vest Pointa do Sen Sira. Oni koji su, uprkos apsolutnoj premoći u ljudstvu i naoružanju, ne samo poraženi u strategiji i taktici već često bili prosto ismijani, „osvetili“ su se manirom ispod svake vojničke časti: presudama i dugogodišnjom robijom za nikad dokazane zločine. Tako su, snagom topuza za kojim se širi smrad nečovještva, časni oficiri pretvarani u monstrume i moralne nakaze koje pale, ubijaju, siluju i ruše sve pred sobom.

Istina, ona prava, nepatvorena i nekalemljena, o tome šta se zapravo dešavalo u mraku i mulju nametnutog građanskog, nacionalnog i vjerskog obračuna nekad „zbratimljenih naroda i narodnosti“ pripada budućnosti i na nju mora da se pričeka. Sa jajima je, međutim, drugačije. Što duže traju, sve su kvarnija. Sve mućak do mućka. I kao takva, bolje prijanjaju na lica, odijela, izloge i zidove. Na murale posebno. Ono što kod primjene jaja u ove svrhe pada u oči jeste činjenica da se njih prije svih i najlakše laćaju oni kojima ona nedostaju među nogama. U bukvalnom i simboličkom smislu. Na generala su prvo nasrnule Aida i Jelena, onda nekakve „žene u crnom“ čija crnina traje evo toliko da nadmašuje onu koju majke nose za jedincima, onda neizbježna Nataša Kandić, zatim neki Žujović, a ranije ga je „bombardovala“ neka Čankova stokupljevina pod firmom „mlada Vojvodina“ i čitava bulumenta što NVO plaćenika što onih našmrkanih i fensi pojedinaca zaslijepljenih fatamorganom o „obećanoj zemlji“ tamo gdje sunce zalazi. O doprinosu medija koji su infiltrirani kao glasnogovornici „pobjednika“, plaćeni da emituju i šire samoptužujuću elegiju o srpskoj krivici za sva balkanska zla, suvišno je govoriti. Ali, nema tih jaja, pogotovo ne onih kojima se gađaju neki Žujovići i njima slični, bez jaja među koljenima, koja mogu da prekriju istinu da je prekrečeni general kriv samo zato što je „krivica“ evo više od stotinu godina unaprijed rezervisana za narod kojem pripada. Narod čija je kajgana uvijek bila skuplja i od one Svetoga Petra. A to ne samo što nije ništa novo nego je skoro pa prirodno. Oni koji su toliko puta, od 1914, preko 1941, 1991. zatim  1999, od Principa do Mladića, slomili zube i spoznali da „tvrd je orah voćka čudnovata“ koriste i koristiće svaku priliku za kolektivnu i pojedinačnu osvetu. Ali, ono što je za duboku analizu stručnjaka za kolektivnu psihologiju jeste pitanje otkuda u narodu koji je nebrojeno puta dokazao da ima jaja, toliko onih koji ih jedino mogu nabaviti u samoposlugama, po sniženoj cijeni zbog isteka roka trajanja.in

Mrak se odavno spustio na božjom rukom oslikan mural iza prozora i prekrio ga neprozirnom zavjesom bezmjesečne noći. Mrak u kojem se, kao pod snopom reflektora, vide sav naš jad, bijeda i moralni pad. A ispod naslaga pokvarenih jaja  kojima smo odasvud zasuti, kao neonska reklama, blješti ona Bećkovićeva žaoka „neka je prokleta zemlja u kojoj su paščad puštena a kamenje svezano“!