Kako je Juda od materijaliste postao „nacionalista“

Piše: O. Darko Đogo

U vremenu u kome je sve podložno preispitivanju sama ideja „skrivene istorije“, „crkvene zavjere“ i „oklevetanog pozitivca“ djeluje privlačno čovjeku koji u zdrobljenoj stvarnosti gleda ostatke „velikih narativa“. Ipak, rijetko ko bi očekivao da bi jedno takvo gledište moglo da bude široko prihvaćeno u bogoslovskom obrazovanju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. A čitava pokoljenja naših teologa odrasla su u ubjeđenju da – iako Juda jeste Juda, izdajnik Hristov – njegovi motivi nisu bili oni koje jevanđelja navode već sasvim drugi. Oni su izloženi u često navođenom i s vremenom normativizovanom članku Pantelije Kalaidzidisa „Iskušenje Judino“.

Kalaidzidisov ideološki uradak oslanja se na ranije istraživanja jednog od značajnijih istraživača Novog Zavjeta u HH vijeku – njemačko-francuskog luteranskog teologa Oskara Kulmana (najpoznatijeg po vrlo uticajnoj i fascinantnoj knjizi „Hristos i vrijeme“ iz 1946). Iako izvan svake sumnje veliko ime novozavjetnih studija, i Kulman je imao svoje promašaje i slabe argumentacije.

Istražujući odnos rimske države prema Hristu i Hrista prema rimskoj državi, Kulman se poduhvatio i pitanja odnosa Isusa prema onovremenskim pokretima otpora u rimskoj provinciji Palestini.

Na tragu suprotnosti između Hristovog (i hrišćanskog) shvatanja „Carstva Božijeg“ i iščekivanja jevrejskog naroda dolaska Mesije koji će biti „politički“ oslobodilac od Rima i vladar „Carstva Izrailjevog“ na zemlji, Kulman je razvio teoriju prema kojoj je Juda Iskariotski bio dominantno motivisan razočaranjem u Hristovu nevoljnost ili nesposobnost da pokrene takvo  ovosvjetsko  („političko“) oslobođenje Izrailja od Rima prilikom izdaje svoga Učitelja. „Judin ulazak u krug učenika bi počivao na izvesnom nerazumevanju namere koju je Isus sprovodio“, kaže Kulman.

Argumentacija koju on predlaže, a Kalaidzidis prihvata, za takav stav polazi od filološkog tumačenja naziva „Iskariotski“ za koji po njima treba dovesti u vezu sa riječju sicarius, od latinskog sica – „bodež“, što jeste jedan od naziva ondašnjih jevrejskih gerilskih boraca protiv Rima.

U prilog stavu da je to tumačenje moguće, Kulman navodi da znamo da je bar jedan učenik iz Hristovog kruga dvanaestorice pripadao „zilotima“ – Simon Zilot ili Kananit (ovdje je etimologija nesumnjiva: „kana“ je aramejski naziv za istu pojavu – „zilote“, „revnitenje“, pristalice gerilske borbe protiv Rima kako bi se pojavio Mesija – konačni osloboditelj od okupacije neznabožaca).

Međutim, ako su i Simon i Juda bili „ziloti“ – zašto je samo jedan od njih dvojice prepoznat kao „Zilot“, dok drugi zadržava naziv nesigurne ali sa sicarius podjednako nedovodive etimologije?

Crkvena teologija nam ništa ne govori o Judinom „nacionalizmu“ niti o „nacionalnom razočaranju“ kao bilo kakvom motivu za njegovo djelovanje. Štaviše, jevanđelja se slažu da je jedini motiv izdaje bilo – srebroljublje (Mt 26,15).

Jovanovo jevanđelje daje nam sliku Jude koji se i prije izdaje naročito fiksira na novac, čak i kada „brine za siromašne“ (up Jn 12,5-6). U izvjesnom smislu, Juda kao neko ko se buni zbog Martinog pomazanja nogu Hristovim skupocjenim mirom („zašto se ovo miro ne prodade za trista dinara i ne podade siromasima?“ Jn 12,5) najviše podsjeća na „ekološki“ manir savremene „ljevice“ koja se, i sama do guše u konzumerizmu, neprekidno brine za globalne siromaštvo.

Luka (22,3) Judinovo izdajničko ponašanje objašnjava „ulaskom Satane“ u njega. Dakle, ako za jevanđelja postoji „iskušenje Judino“, onda je ono „srebroljublje“ (ništa manje zahtijevno za unutrašnju borbu sa njim, izvan svake sumnje), a ne „razočarenje u politička očekivanja“ i sigurno ne „nacionalizam“.

Kulmanove teze počivaju na elementarnoj pretpostavci savremene zapadne teologije – onoj o saznajnoj nadmoćnosti današnjeg tumača nad biblijskim piscem. Današnji teolog „zna“ tj. u stanju je da raskrije ono što je i samom „autoru Jevanđelja“ bilo „nepoznato“.

Današnji biblista (a i autor ovih redova je profesor Novog Zavjeta) uglavnom živi u iluziji da može da više kaže o Novom Zavjetu nego sam Novi Zavjet – ta vrsta osjećaja nadmoćnosti ključna je „sposobnost“ neophodna u procesu pravljenja jednog „Isusa“, jedne „Crkve“ i jednog „Jude kakav je zaista bio“ . A kada god se pravi „Juda kakav je bio“ to znači samo da se iznova konstruiše Juda po mjeri ideologija nezadovoljnih Jevanđeljem.

Kome je jedan „nacionalistički Juda“ potreban da bi svako rodoljublje bilo trajno satanizovano kao „iskušenje Judino“?

Odgovor ne moramo daleko da potražimo. Kalaidzidisov članak jasno odslikava svoje porijeklo u propagandi onoga što Slobodan Vladušić naziva Megalopolisom.

Naime, iako osloljen na Kulmana, helenofoni teolog Megalopolisa će dopisati svoju „argumentaciju“. Po njemu, suma koju Jevanđelja daju kao Judin jedini motiv (poslovičnih „trideset srebrnjaka“) i „nije bila značajna suma“.

Iako svjestan da Oci Crkve i himnografija Velikog Petka ističu upravo opsjednutost novcem kao iskušenje Iskariotskog, Kalaidzidis svjesno odbacuje takvo gledište: njegova izdaja je plod „duhovnog putovanja“, potresa, sumnje, razočarenja. Umjesto srebroljublja – koje je za Megalopolis zapravo poželjno, kao preduslov čovjekove fiksacije na brend i potrošnju – konstruiše se „politička teologija teokratskog sadržaja“, „nacionalizam“ i „etnofiletizam“ (još u antici!) kao „istinsko“ „iskušenje Judino“.

Da Kalaidzidis jeste svjestan razoružavajućeg potencijala svoga konstrukta pokazuje negativna usmjerenost koja se od samih početaka do kraja njegovog teksta podjednako fokusira na jevrejske „zilote“ Hristovog vremena koliko i na helenske ustanike iz 1821. godine.

Kalaidzidis „čisti svoje dvorište“ ne za račun svepravoslavnog razumijevanja i saradnje suverenih, zavjetnih i otpornih naroda već za račun defamacije i okrivljivanja bilo kakvog otpora (pa i helenskog) Megalopolisu.

A kako je Megalopolis sklon da afirmiše i prihvati globalne i regionalne identitete, „ekonomske“ i ekološke brige, retoriku borbe protiv nasilja i vladavinu silom, biopolitiku masovnog ubijanja i retoriku sveopšte ljubavi, jedini registar stvarnosti koji ostaje kao utočište otporu jeste rodoljubiv i slobodan čovjek jasnih i vrjednosnih vidika, posvećena porodica i zavjetno usmjeren narod.

„Helenizam“ protiv koga se Megalopolis bori u liku ustanika iz 1821. bio je san o Konstantinopolju, zavjetno pamćenje konstantno brisano helenskom narodu kroz HH vijek i zamjenjivano „neovizantinizmom“ u kome se umjesto svepravoslavnog pokreta ka Carigradu sanjala hegemonija Fanara nad pravoslavnom dijasporom, a, po mogućnosti, i u pravoslavnim zemljama.

Fanarski „nadnacionalizam“ će, kao eksponent Megalopolisa, ako treba ratovati i sa „helenizmom“ kako bi nas ubijedio da je u stanju da „ispravlja i svoje“ dok konstruše teološke mentalitete u kojima je bilo kakav otpor Vlastima ovog svijeta – „antihrišćanski čin“.

Biti hrišćaninom znači pružiti otpor „knezovima ovog svijeta“. Hristos jeste propovijedao Carstvo Božije koje „nije od ovog svijeta“ (Jn 18,36) i koje je „unutra u vama“ (Lk 17,20-21) ali koje je istovremeno i stvarnost koja će biti i te kako vidljiva i koja će izazvati „političke“ posljedice (up. čitavu gl. 24 Matejevog jevanđelja). Uvijek smo pozvani da taj otpor bude žrtva, a ponekad  – poput 1389, 1453, 1804. ili 1821. – da bude i mačem i stradanjem.

U starom svijetu, prije teologije Megalopolisa, znali smo da je naš zadatak da budemo na strani Zavjeta, a ne na strani izdajnika. Onda se u našim školama pojavio Kalaidzidis i kalaidzidisi da nam objasne da je Juda „nacionalista“, a „etnofiletizam“ (tj. rodoljublje) „iskušenje Judino“ – što, valjda, znači, da je izdaja svog naroda i njegovog otpora – „istinsko hrišćanstvo“.

Orvel se nije mnogo bavio teologijom. Zato su tu Kalaidzidis i ostali teolozi Megalopolisa da nam objasne da je „rat“ zapravo „mir“, „laž“ – „istina“ a otpor Megalopolisu – „izdaja Hrista“.

Nemojte mi uzeti za zlo ako se ipak budem držao onoga što piše u Jevanđeljima.

Izvor: RT Balkan