Kecmanović: Otkuda strah od raspakivanja Dejtona?

Malo, malo pa Srbima sa Zapada zaprijete raspakivanjem Dejtona. Kada god je RS najavljivala referendumske korake da vrati neka od nekoliko desetina otetih nadležnostih ili ukine bilo koji od brojnih nametnutih zakona, odnosno kada god je preduzimala konkretne poteze da vrati na snagu Ustav BiH iliti Aneks 4 izvornog Dejtonskog sporazuma, od v.p.-a i PIK-a, iz Brisela i Vašingtona stizale su prijeteća upozorenja da će time izazvati „raspakivanje Dejtona“.

Iako je Srpska jedina branila izvorni Dejtonski sporazum, a SAD i EU bile te koje su ga godinama, sistematski raspakivale, sada, eto raspakivači upravo njoj prijete raspakivanjem. Kako objasniti ovaj paradoks?

Vrlo jednostavno! „Međunarodna zajednica“ hoće da kaže: „Ovo što smo vam do sada oteli i nametnuli još nije sve i ako budete pokušavali da taj proces zaustavite, i pogotovo da vratite izvorni Dejton, pojačaćemo tempo raspakivanja Dejtonskog sporazuma sve do posljednjeg slova i dok ga ne pretvorimo u nevidljivi „duh Dejtona“. Odnosno, budete li organizovali referendume protiv otetog i nametnutog, prećićemo sa metoda „kuvanja žabe“, iliti doziranog političkog i pravnog nasilja, na metode ogoljene sile – rušenja poretka, hapšenja lidera, izazivanja međuentitetskog rata, bombardovanja itd. Uostalom nismo li vam već pokazali šta sve možemo samo kada hoćemo?“

Dakle, oni nam prijete da će učiniti ono što su već učinili i što čine, ali sada posredstvom Suda i Tužilaštva BiH, a ne kao ranije posredstvom visokog predstavnika i „bonskih ovlašćenja“. I, pri svemu tome, Srbi će biti optuženi da su sami izazvali raspakivanje Dejtona. U čemu je težina takve prijetnje? S jedne strane, u američkoj navici da poslije pada Berlinskog zida ureduje po svijetu kako im se ćefne, a s druge, u ranim srpskim traumama s početka ’90-ih, kada su SAD, na vrhuncu moći, predvodile međunarodno priznanje secesije BiH. Srbi u BiH, koje o tome niko ništa nije pitao, imali su priliku da zabezeknuti prate tv prenos svečanosti u UN, gdje je tada „najmlađu državu“ predstavljao u domovini potpuno nepoznati Nedžib Šaćirbegović. Kasnije se saznalo da je to bio najbrži prijem u istoriji UN, a da je dr Nedžib, u stvari, američki ljekar koga je depešom imenovao Alija Izetbegović kao svog starog mladomuslimanskog saborca iz BiH. Poslije je došla satanizacija srpskog naroda kao genocidnog, bombardovanje srpskih položaja, smjene i hapšenja srpskih političara, haška suđenja i umiranja u Ševeningenu.

Tako su Srbi dobili bolnu lekciju o tome šta znači „američka izuzetnost“, o kojoj je kliktala Medlin Olbrajt u prijateljskom okruženju porodice Klinton. Iako su, uprkos svemu tome, napravili Srpsku, traume iz vremena rane mladosti Republike i danas kao noćna mora pritišću svijest srpskog naroda. Skače im pritisak na svako pominjanje raspakivanja Dejtonskog sporazuma, kojim je napokon međunarodno priznata Srpska, jer strahuju da bez tog sporazuma nema ni Republike. A šta bi se stvarno desilo kada bi Dejton bio zaista potpuno raspakovan, odnosno poništen?

BiH bi se vratila na preddejtonsko stanje, tj. na Vašingtonski sporazum, po kome je formirana bošnjačko-hrvatska Federacija, a Srpskoj ostavljena mogućnost da joj se pridruži. Novi dogovor o BiH ili o razlazu, ovoga puta ne bi vodili Milošević, Tuđman i stari Izetbegović, od kojih je samo ovaj posljednji bio „bosanski Bošnjak“, dok su prva dvojica bili ovlašćeni predsjednici „matica“ Srbije i Hrvatske, a sva trojica bili u Holbrukovom karantinu dok ne postignu dogovor. Danas bi pregovore vodili Dodik, Čović i mladi Izetbegović – političari iz BiH, i to u mirnodopskoj situaciji, i negdje u Evropi, i bez ultimativnih spoljnih pritisaka.

Čović bi prvi ponovio nedavni ultimatum „ili treći entitet ili povratak na Vašingtonski sporazum?!“, aludirajući na činjenicu da je tim sporazumom za Hrvate u BiH, u zamjenu za Herceg-Bosnu, bila predviđena konfederacija (entiteta) Federacija BiH sa (državom) Hrvatskom. Bakir Izetbegović ne bi pristao na obnovu Herceg-Bosne i razbijanje Federacije, a na konfederaciju, koju je potpisao njegov otac – ni on ni Kolinda. Eventualni pregovori Čavić-Izetbegović bi se razvukli u nedogled. Uzdrmali bi ionako labilni „veći entitet“, i vjerovatno bi, uz pritisak Angele Merkel i Vatikana, završili nekom vrstom autonomije združenih kantona sa hrvatskom većinom, koja se formalno ne bi zvala entitet.

Dodik bi bio u najpovoljnijoj situaciji. Mogao bi da pozdravi odlazak FBiH u konfederaciju sa Hrvatskom. Mogao bi, takođe, strateški da podrži treći entitet, odnosno realnu uniju tri nacionalne republike, kao najstabilnije rješenje za BiH. Najzad, mogao bi i da se ne miješa u komšijske (ne)sporazume.

Ako na terenu ima išta stabilno što bi ostalo nakon raspakivanja Dejtona, onda to nije ni BiH ni FBiH, nego neosporno upravo RS. Za razliku od ’90-ih, kada je i Rusija sa Jeljcinom i Kozirjevim slijedila diktat Vašingtona, Putinova vaskrsnula Rusija predstavlja snažan oslonac Dodikovoj politici, a ekonomske investicije Kine u srpske zemlje imaju i svoj politički ekvivalent. Postoji, naravno, varijanta da šahovnica i polumjesec obnove savez protiv Srpske i da uzajamnu tjeskobu pokušaju da riješe na račun njene teritorije, ali aktuelna garnitura na vlasti u „manjem entitetu“ već je pokazala da ne samo da nije spremna da popušta no da je i kadra da se bori da vrati ono što joj po Dejtonu pripada.

Promjene spoljnog, kao i unutrašnjeg konteksta, neće ići u prilog Bakiru Izetbegoviću. Pad američke globalne moći je evidentan, ali će biti postepen, i SAD će još relativno dugo biti jedina supersila koja će, međutim, morati da se dogovara sa Kinom, Rusijom i drugim regionalnim silama multipolarnog svijeta. A okretanjem od Evrope ka Pacifiku tim više će evropsko dvorište prepuštati sve manje vazalnom Briselu. Bošnjački entitet sa vehabijama, paradžematima, Bočinjom i Maočom, Turcima i Arapima, nije dobrodošao u EU ni Njemačkoj ni Francuskoj, a to su poslije Bregzita glavni igrači u Briselu. Najzad, nisu u Istočnom Sarajevu slučajno izvodili manifestacije podrške Trampu, a ni u „bliskoistočnom“ – Hilari Klinton. Ovi drugi su znali da prepoznaju svoje stare prijatelje, a oni prvi ko im barem nije neprijatelj.

Nema ništa od raspakivanja Dejtona, jer niko nema drugo rješenje koje bi bilo prihvatljivo za sve tri lokalne strane. Spoljni krug podrške svakoj od njih (Rusija, Njemačka, Turska) nalaziće se u ravnoteži i baviće se širim odnosima sa Trampovim SAD. A „prelazak BiH iz dejtonske u briselsku fazu“ toliko je dug i neizvjestan da ga praktičnopolitički ne treba uzimati u obzir. Ukratko, besmisleno je Srpskoj prijetiti raspakivanjem, ali zato i Srbi tu prijetnju treba da shvate kao „mahanje mečki zvečkom“. Nije li to referendum jasno pokazao? Svi silni pritisci i prijetnje, pored ostalog i „raspakivanjem Dejtona“ sa visokih instanci, ostali su pričam ti priču, jer svi oni znaju šta piše u originalu Dejtonskog sporazuma.

Naravno, Srpskoj odgovara Dejtonski sporazum, ali samo izvorni koji se odavno bar 30 odsto ne primjenjuje i koji konačno treba početi nazivati pravim imenom – Pariški sporazum. Ne radi se samo o formi. U Dejtonu su bili aktivno prisutni samo Ričard Holbruk i drugi niže rangirani američki diplomatski službenici, a povremeno je navraćao državni sekretar Voren Kristofer da bi otkrio da „Srbi nisu u Bosnu stigli iz Srbije, nego da su starosjedilački narod“. Međutim, u Parizu se tek pojavio i sam Bil Klinton, ali samo kao bar formalno jednak drugim supotpisnicima – Kolu, Mejdžoru, Černomirdinu, Širaku i Gonzalesu. Tada je američki projekat, koji su u Dejtonu neformalno prihvatile tri strane u BiH, postao i međunarodni sporazum koji su garantovale i Rusija i zemlje EU. Zato, kada neko ponovo zaprijeti raspakivanjem Dejtona treba ga upitati da li su konsultovali i Trampa i Putina i EU. A prije svega: „Imate li da kao zamjenu ponudite nešto što bi Srpskoj više odgovaralo?“

U krajnjoj liniji, zašto da Srpska na ucjenjivačke prijetnje raspakivanjem Dejtona jednom ne odgovori: „Samo izvolite, nemamo ništa protiv?“. Ne samo da bi onda prestale prijetnje, nego bi Bošnjaci i njihovi zapadni patroni počeli da brane Dejtonski sporazum. A imali bi i zašto. Njima je mnogo više stalo do opstanka BiH, a bez Dejtona ni nje neće biti. Srpska bi postala nezavisna i mogla bi da se pridruži Srbiji, kako je i htjela prije nego što je, teška srca, prihvatila dejtonski kompromis.

(Autor: Nenad Kecmanović; izvor: Forum strateške kulture)