Knežević: Oni koji kažu da je Milo sačuvao Crnu Goru 1999. godine su sišli s uma (VIDEO)

Ja sam rođen 24. marta, tako da sam istovremeno obilježio i rođendan i bombardovanje domovine, tim prije što sam ja blizu Aerodroma Golubovci, a prve bombe koje su pale, iako to crnogorski režim ne priznaje, pale su na Crnu Goru, pale su na Golubovce, na kasarnu u Danilovgradu, a prva žrtva je bio vojnik Saša Stajić koji je poginuo u toj kasarni, kazao je Milan Knežević, predsjednik Demokratske narodne partije i jedan od lidera DF-a za RTS, za magazin Oko.

On je istakao, da je tada postojala Savezna republika Jugoslavija, u kojoj jedna članica koja nije poštovala zakone savezne države, koju je formirala 1992. godine.

Ali ja moram reći da je borbeni duh i moral crnogorskog naroda bio je na nivou, da je čak postojao i jedan grafit u Nikšiću – bombadujte i nas, nijesmo ni mi gubavi, podsjetio je Knežević i dodao:

Pokušavali smo na svaki način da pružimo ne samo solidarnost i neku vrstu podrške, nego i da pružimo otpor koliko je to bilo moguće imajući u vidu naše vojne potencijale i kapacitete.

Knežević je takođe istakao da su tada postojali gradovi u Crnoj Gori u kojima nije bila poželjna Vojska SRJ, vođene su različite vrste opstrukcija, neki predstavnici režima su pozivali da se ukine voda i struja u kasarnama Vojske Jugoslavije, pozivali na određenu vrstu bojkota i opstrukcije, i tada je ustvari i otpočela ta antisrpska politika u Crnoj Gori, koja je svoju kulminaciju doživjela 2006. godine.

Da je Vojska Jugoslavije, htjela da uvede vojnu upravu, to bi završila za pet sati, a ne za pet mjeseci, ili pet godina, i to nije bio nikakav problem za našu vojsku, ali je tada jedan zdrav razum preovladao i sa jedne i sa druge strane, i mi smo imali tu dekalraciju o miru u Crnoj Gori, kako bi se izbjegle te podjele, koje su mogle da rasparčaju Crnu Goru, i to mogu da zahvale tadašnjem rukovodstvu SNP-a, Predragu Bulatoviću, Momiru Bulatoviću i naravno vojsci, ocijenio je predsjednik DNP-a.

Knežević podjseća da je tada na Cetinju tada postojala jedna kako kaže grupa zaluđenika koja je u potpunosti opravdavala NATO bombardovanje, koja nije željela da se tamo pojavljuje vojska Jugoslavije, tamo je i bilo incidenata, naravno vojsci, posebnom Sedmom bataljonu, niko nije mogao zabraniti da se pojave na Cetinju.

Cetinje je jedan od interesantih fenomena sociologije i mentalnog profila crnogorskog naroda, naglasio je. 

1992. godine kada je Crna Gora trebala da odluči na referendumu, da li da bude sa Srbijom u SRJ, 10 000 Cetinjana je glasalo da treba da bude, a 1 000 ih je glasalo da bude nezavisna, a 2006. godine 10 000 je glasalo da bude nezavisna, a 1 000 protiv.

Dok napominje u Rožajama, gdje je većinsko stanovništvo muslimansko odnosno bošnjačko, imamo identične rezultate i 1992. i 2006. godine, a to je da je 20 000 Bošnjaka glasa da Crna Gora treba da bude nezavisna, i to je još jedan od pokazatelja raspolućenosti Crne Gore.

Dolazimo do paradoksalne i šizofrene situacije, da država koju je silovalo 28 država članica, odlučuje da se dobrovoljno uda za svih 28 država, i sada nam govore o benefitima NATO integracija.

Oni koji smatraju da je Milo sačuvao Crnu Goru su sišli sa uma, kazao je Knežević jer procentualno, najveći broj bombi je pao na Crnu Goru, a procentualno i po žrtvama Crna Gora je stradala više nego Srbija, poručio je on.