Kojim putem do ugovora Srpske pravoslavne crkve i Vlade Crne Gore
1 min read
Cetinjski manastir
Piše: Nikola Milovančev
Kao član Pravnog savjeta IN4S dužan sam da ukažem na jedan slučaj rješavanja položaja Srpske pravoslavne crkve (SPC) na području bivše Jugoslavije, koji se može porediti sa situacijom u Crnoj Gori. Riječ je o Ugovoru koji je nepoznat našoj široj javnosti a koji su 20. decembra 2002. potpisali tadašnji predsjednik vlade Republike Hrvatske (RH) Ivica Račan i blaženopočivši mitropolit zagrebačko-ljubljanski g. Jovan Pavlović, koji je zastupao pet eparhija SPC koje u potpunosti ili većinski u svom radu obuhvaaju područje Republike Hrvatske.
Odluku za zastupanje interesa SPC na području RH i potpis Ugovora, mitropolit Jovan je dobio odlukom Svetog arhijerejskog sinoda SPC od 2. decembra 2002.
Šta je značajno u Ugovoru RH i SPC u Hrvatskoj? Evo nekoliko važnih tačaka tog ugovora:
SPC je imala pravni subjektivitet i prije stupanja na snagu novog hrvatskog Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica 2002. g. (član 2. Ugovora).
Dakle: nikakvo novo registrovanje nije potrebno za SPC koja je u Hrvatskoj djelovala i vjekovima prije toga!
Republika Hrvatska jasno priznaje da je sjedište SPC u Srbiji (Beogradu) i da ima svoje eparhije na području RH. Jasno je da ni crnogorska vlast ne može da diktira odredbe u pogledu sjedišta SPC odnosno njenog dodatnog (ponovnog) registrovanja u Crnoj Gori (25. član zakona, u vezi sa 61. članom zakona).
Ukidanje i mijenjanje (granica) eparhija SPC je u nadležnosti SPC a ne hrvatske države (član 3. Ugovora Vlade RH i SPC)! Sasvim normalno: formalno, crkva i država su u RH odvojene jedna od druge (barem u pogledu SPC).
Vjerski brak sklopljen pred sveštenikom SPC ima status građanskog braka u Republici Hrvatskoj (8. član ugovora).
Pravoslavne škole sa pravom javnosti (npr. Pravoslavna gimnazija „Katarina Kantakuzina Branković“ u Zagrebu) imaju pravo na finansiranje od strane države, u skladu sa zakonima RH) – čl. 15. ugovora.
RH je vratila u vlasništvo srpskoj pravoslavnoj crkvi sve matične knjige i arhivsku građu oduzetu poslije 1945. (čl. 16. ugovora).
Za dušebrižništvo pravoslavnih pripadnika vojske i policije, lica u zatvorima, bolnicama i socijalnim ustanovama, RH izdvaja mjesečno deset bruto osnova plata javnih i državnih službenika (članovi 17. i 22. ugovora).
Za svaku postojeću parohiju SPC iznad 1.500 vjernika u gradu i iznad 500 vjernika na selu, država izdvaja mjesečno dvije bruto plate javnih i državnih službenika (čl. 23 ugovora).
Ovaj ugovor su sklopili 2002. tadašnji predsjednik hrvatske vlade i mitropolit Jovan – hvala našem počivšemu mitropolitu za to! Uz ovaj komentar prilažem i faksimil ugovora koji je avgusta 2006. objavljen u Zagrebu, u „Glasu svetih ravnoapostola Ćirila i Metodija“ (tako se zvao službeni organ Mitropolije zagrebačko-ljubljanske) br. 134-135, u službenom dijelu, str. 61-68; u „Narodnim novinama“ Republike Hrvatske je taj ugovor bio objavljen već ranije, u broju 196 za 2003. g.
To je ono što bi se moglo nazvati „evropskim standardima“ i što je bilo potpisano u vrijeme hrvatskog pristupanja Evropskoj uniji. Kada su u pitanju Srbija i Crna Gora, standardi su drugačiji. A mišljenje tzv. Venecijanske komisije? Šteta gubiti vrijeme na komentar. Šta njeni članovi znaju o istoriji SPC: o Svetom Savi, prvim episkopijama SPC, istorijskom bitisanju Pećke patrijaršije (sada SPC) na prostorima današnje Republike Crne Gore? Ako ne vjeruju srpskim dokumentima, jesu li čitali vatikanske dokumente koje je 80-ih godina prošlog vijeka objavio dr. Marko Jačov? Znaju li npr. da 1702. kotorski biskup Marin Drago naziva cetinjskog vladiku „Vescovo Serviano di Cetigne« itd. Jesu li uopšte čuli za Paštroviće, znaju li gdje oni žive, i da su Paštrovići zakonik cara Dušana upotrebljavali još vijekovima kasnije? Ne treba imati iluzija: i kad bi znali, ta karikatura tzv. „stručnih eksperata“ (koji malo znaju o onome čim se bave u Crnoj Gori) se ne bi obazirala. Oni sprovode određenu politiku, za šta su dobro finansijski stimulisani: njih istina ne interesuje jer su plaćeni da sprovedu „pacifikaciju“ srpskog naroda, crkve i države (država).
U Crnoj Gori se ni fašističko-nacistički okupator nije drznuo da 1941-1945. osporava imovinu SPC i da ju „preispituje“. Zar da sadašnja crnogorska vlada bude gora od njih? Naravno da neće. Doneseni zakon o „slobodi vjeroispovjesti“ (pišem pod navodnicima, jer je sam naziv posprdan kada se uspoređuje sa sadržajem zakonskog teksta) je neodrživ i povući ga, ako ne ova, a ono sljedeća vlada. Zatim će biti sklopljen ugovor između SPC i Vlade Crne Gore – na princima sličnim onima koji su potpisali vlada Republike Hrvatske i SPC 2002. godine.
Prema hrvatskom zakonu:
Članak 5.
(1) Vjerske zajednice koje djeluju kao pravne osobe u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Zakona (u daljnjem tekstu: postojeće vjerske zajednice) upisuju se u Evidenciju podnošenjem prijave za upis.
Dakle SPC u Hrvatskoj mora da bude registrovana.
Hrvatska je vratila vlasnistvo SPC nad maticnim knjigama ali je Hrvatska zadrzala posed nad njima (clan 16 stav 3)
Eto,braco moja,po istome principu ce i Mitropolit Crnogorsko-Primorski,i cuvar Peckoga trona, dobit blagoslov i ovlascenje od Svetog Sinoda Srpske Pvavoslavne Crkve,da u ime Mitropolije i Eparhija koje djeluju na teritoriji Crne Gore,potpise Ugovor sa drzavom Crnom Gorom,naravno tek kada drzava povuce ovaj sporni i neustavni tkz. „zakon o vjerskim slobodama“. Pa kada sve vjerske zajednice budu izjednacene i sa potpisanim ugovorima sa drzavom,onda se moze donijeti zakon,koji ce bit u dogovoru i uz saglasnost svih,i vaziti za sve vjerske zajednice. I tek tada nijedna vjera nece imati potrebe da negira taj zakon,no ce ga sve crkve i svi vjernici jednako postovati.Ali,da je vlast htjela da i sad tako bude,ne bi u gluho doba noci donosili ovi takozvani“zakon“ za pljackanje imovine.