Koliko je smisleno partijsko „preuzimanje mjesta po dubini“

`OĆU MAJKO `OĆU, U GRADSKU ČISTOĆU!

Piše: Milan Knežević, Pljevlja

Šta je stvarna depolitizacija tj. profesionalizacija državne uprave i podrazumijeva li potpunu kadrovsku distancu partija na vlasti od odgovornih mjesta u državnom aparatu?

Treba li partije da kadruju (da kadriraju svakako ne jer ovaj film nije pravi), kad je jedino moguća ekspertska Vlada, kad se podrazumijeva stručna uprava, kad nas mogu izvući samo profesionalni menadžeri. Podrazumijevaju se administrativni kapaciteti, radno iskustvo i, da ne zaboravim, poznavanje stranih jezika (ruski nije opcija).

Šta bi tu trebalo da traže i čime da se bave – političari?
Trenutkom izlaska u javnost navodnog spiska funkcionerskih mjesta koje će partije vlasti podijeliti „po dubini“, nastala je svojevrsna utrka, prije svega u NVO sektoru i među „nezavisnim“ stručnjacima i novinarima, ko će oštrije i beskompromisnije osuditi nastavak prakse partizacije državnog aparata, uz nužne opaske da, eto:
– … nova vlast, po uzoru na DPS, nastavlja sa praksom partijskog zapošljavanja… iznevjerena su predizborna obećanja da više neće biti zapošljavanja po partijskoj knjižici… a konkursi će biti unaprijed obemišljeni.
Tačku na I stavio je Ministar ……..:
– Raspodjela funkcija koju sam vidio u medijima mi liči na račun bez krčmara. Ipak sam ja krčmar u resoru koji pokrivam, svidjelo se to kome ili ne!
Ostavićemo ministra da se nosi sa mukom koja ga je zapala, nadamo se da će se makar s vremena na vrijeme sjetiti da je krčma rentirana, te ako najam ne namiri moglo bi se desiti da krčmu preuzmu oni kojima je prvobitno namijenio ulogu konobara…
Šalu na stranu, koliko su ovakve isključivosti saopštene u formi ozbiljnih tvrdnji uopšte smislene u jednom društvu kao što je crnogorsko, a država Crna Gora dobro je ako ima malo preko 400 hiljada onih koji u njoj stalno i stvarno žive? Koliko su smislene ako se sa neveselom računicom nastavi, te dođe do podataka koliko u ukupnom broju stalno naseljenih ima radno sposobnih, koliko među radno sposobnima onih sa odgovarajućim znanjima, koliko među onima koji imaju „kapacitet“ podobnih, jer obećanje o donošenju zakona o lustraciji važi? Ili je puj-pike?
Bojim se da bi doslednom primjenom trenutno stidljivih ali sve glasnijih zahtjeva za isključivom primjenom „meritokratskih principa“ došli do de facto stanja u kom bi Država bila ne samo najveći već i najozbiljniji poslodavac u Državi!

Mašala, iz jedne nenormalnosti, koja je trajala nekoliko decenija, u drugu. Podrazumijeva se da novi stručni kadrovi kad za veću platu pređu u „realni“ tj. privatni sektor neće koristiti svoja ranija (sa)znanja i veze iz državne uprave…
Mi, tako mali, insuficijentni za bilo šta krupno sem krupnih riječi, moramo da imamo ekspertsku Vladu, treba da stvorimo nezavisan pravosudni sistem, profesionalizujemo državnu upravu i lokalne samouprave, omogućimo nastanak nezavisnih menadžerskih i upravljačkih struktura u javnom sektoru… uz apsolutno poželjno držanje političara na pristojnoj distanci. Pri tom se pod političarima podrazumijevaju članovi partija, možda i simpatizeri, kao i rodbina po babinoj liniji do nekog koljena. Samo tako razlikovaćemo se od DPS-a, samo tako približićemo se modernim demokratskim društvima.
Nije nego.
Ako u zemljama koje postavljaju obrasce demokratskih procedura, poput npr. Amerike, više od 90% medijskog prostora pripada medijima koji su partijski, čak i uskosvojinski, profilisani do otvorene cenzure, i gdje je neozbiljno govoriti o tome da svako ključno mjesto u administraciji nije pod kontrolom Vlade tj. Predsjednika, gdje je tu onda obrazac na koji treba da se ugledamo?
Desetine hiljada pismenih, sposobnih, pa i obrazovanih i stručnih, je van zemlje. Neće se skoro vratiti niti nasjesti na trikove četvorogodišnjih ili petogodišnjih mandata, uz uslov da im prošlost bude pretresena do „istresanja iz gaća“, a sadašnjost zapaprena dnevnim frustracijama onih kojima su „oteli“ posao.

U takvim okolnostima potpuno je neozbiljno licitirati i poigravati se sa bilo čijim dignitetom oko mjesta direktora Aerodroma Crne Gore ili Monteputa, ili nekog drugog ili trećeg monopoliste, zato što je član neke od partija vlasti. Neozbiljno je čak i pričati o profesionalizaciji na rukovodnim funkcijama u Upravi carina, Upravi za imovinu, Upravi za sport i mlade, Službenom listu, Nacionalnim parkovima, Upravi za civilno vazduhoplovstvo, Agenciji za elektronske medije i slično, ako ta profesionalizacija podrazumijeva ekskomunikaciju vlasnika bilo koje partijske knjižice (ne važi za grobare iz bivše vlasti).

Zvuči potpuno apsurdno, čak i tužno, ali je potpuno tačno da su političke partije jedini realan rezervoar kadrova u Crnoj Gori. To su mnogo puta do sada, za ovo kratko vrijeme, istakli i čelnici nove ekspertske Vlade, doduše negativno konotirajući partitokratsko crnogorsko društvo.
Kako izaći iz pomalo nategnutog rebusa partitokratija ili profesionalizacija državnog aparata nije jednostavno pitanje, ali niski startovi i uklizavanja tipa „meritokratija i tačka“(!) na relaciji Vlada – političke partije svakako nisu rješenje i nikom neće dobra donijeti. Puku ponajmanje. I priučeni znaju: društvo će prestati biti partitokratsko ne onda kada to odluči Vlada, Skupština ili političke partije, već kad politička namještenja više ne budu unosna, ili čak jedini način da se do uhljebljenja kavog-takvog dođe.
Izvjesno je da ćemo tu priliku sačekati još neko vrijeme.
Do tad ne bi bilo loše da svi kojih se to tiče, a prije svega čelnici izvršne i zakonodavne vlasti, shvate da krčma, kako stvar nazva Ministar, mora da radi. To podrazumijeva da u njoj rade i kadrovi iz URE, ali i Demokrata, Fronta, PzP-a, SNP-a…

Iskreno, malo znam onih (a svi se znamo) koji nisu sada, ili skorije nisu bili, članovi neke partije. Manje ili više istaknuti, manje ili više stručni, manje ili više tihi, odnosno glasni. A među njima, pa i među istaknutim političarima (umalo ne rekoh profesionalnim), da podsjetim, mnogo je profesora univerziteta, stručnjaka u raznim oblastima, kojima je politika „poklopila“ biografije.

Ako vjerujemo da se sve promijenilo i da narod nije tek stado, izvedeno na oskudnu pašu, onda je realno i da povjerujemo da će na prvim narednim slobodnim izborima biti nagrađenih i kažnjenih. A na izbore će izaći – političke partije i političari. Bez alternative.
Nije realno da živimo u uvjerenju da će do tada čučati sakriveni u zavjetrini i po potrebi dizati ruke.
Ili je možda neko smislio neki bolji model društvenog uređenja od parlamentarne demokratije?