Kvisling

Kroz nasleđe vjekovne borbe za slobodu našeg naroda, teško će se naći neka kuća u Crnoj Gori u kojoj se ne ispredaju priče o junaštvu djedova i pradjedova i dizanju prkosnog glasa u najtežim trenucima ropstva i okupacije.

Čak i onda kada je Evropa bila igralište kajzera ili pod čizmom Trećeg Rajha, naši preci su činili „mala“ čuda u onim ratnim okolnostima koje bi, možda, i neke veće i prosvećenije nacije smatrale beznadežnim. A mi smo pobjeđivali. Mislilo se tada, bez sumnje, na vitešku čast, obraz i baštinu svih onih koji su svoje živote položili u toj svetoj borbi, dok oni koji su bili skloni šurovanju sa svakom vojskom koja protutnji ovim prostorima više misliše na ovčetinu i najniže porive.

Tako su i današnji vlastodršci u Crnoj Gori uspjeli da svoje fiziološke potrebe izdignu iznad razuma i smisla, pa su zemlju predali NATO-u na aneksiju, van volje naroda za koji vele da je neznaven da shvati značaj atlantskih integracija. Jeste, to je onaj vojni savez koji je sijao smrt i kontaminirao zemlju uranijumom, a da za to niko još nije odgovarao.

Valjda je nekako taj preskok prosječnog domaćeg kvislinga sa popare na konjski biftek dovoljno prosvetiteljski da olako shvatite kako je kockanje sa zemljom legitiman hobi, a Alijansa će već lako objasniti, preko svojih dežurnih nadničara, kojim se regulama vodi kada, nelegalno, zaspe ovaj narod radioaktivnim otpadom, a deklarativno sebe, između ostalog, predstavlja kao nosioca legaliteta i demokratskih vrijednosti. Mislim da nema poučnije lekcije iz demokratije od Narodne skupštine održane u Murinu gdje je donešena odluka da jedino referendum i narodna volja mogu da odlučuju o pitanju NATO-a u Crnoj Gori.

Termin kvisling dolazi od imena Vidkuna Kvislinga, norveškog premijera za vrijeme Drugog svjetskog rata koji je šurovao sa nacistima. Eto, sudbina je tako htjela, ponio je titulu oca riječi koja je sinonim za saradnika okupatora i izdajnika. Međutim, kvislinzi crnogorskog režima su specifičnija vrsta, ukoliko bi ih poredili sa primjerom Vidkuna. Stepen njihove izdaje i sposobnosti da bace dostojanstvo pod noge je endemska vrsta poltronstva na planeti Zemlji.

Naravno, svi mi znamo koliko su spremni „progutati“ da bi sačuvali kriminalom stečeni kapital, ali ni jedan kvislinški režim nije bio spreman da pokuša tako primitivno zatirati, i ne tako davnu, prošlost. Osjetilo se to i na obilježavanju godišnjice NATO agresije na SRJ, kada delegacijama Nove srpske demokratije i Udruženja boraca nije dozvoljeno da polože vijence u kasarnama u Danilovgradu i Podgorici i time se poklone nevinim žrtvama, a vladin ministar odbrane, u prilog Dana NATO-a, groteskno diže njihovu zastavu i egzibicionizmom pamfletista iz Trećeg svijeta odaje poštu okupatoru. Vojska Crne Gore, koja više liči na gorsku službu, sadiće drvo po svakom dolasku generalnog sekretara Alijanse jer za druge stvari mogućnosti i nema.

Vidkun Kvisling je, za vrijeme prisutnosti Hitlerovih snaga u njegovoj zemlji, navodno pokušavao da vodi produktivnu socijalnu politiku u Norveškoj, što se u Crnoj Gori nikako ne može reći u skladu sa maćehinskim odnosom DPS kvislinga prema građanima i njihovim osnovnim potrebama, a krajnji produkt su nepotizam i javašluk.

Kažu da ovaj norveški premijer nije živio u luksuzu i da nije bio opterećen materijalnim, dok bogatstvo Mila Đukanovića i klanova oko njega valja mjeriti milijardama. Nije ni čudo, kada njihova nezajažljiva potreba za otimanjem narodnog novca vuče za sobom i nemar prema svemu što predstavlja uređenu i stabilnu državu koja je servis svojih građana. Kraljevina Norveška, ova današnja, makar zna o čemu govorim.

Početak korišćenja Kvislingovog prezimena, kao termina za kolaboraciju sa okupatorom, vezuje se za londonski list „The Times” u kome je 1940. godine, u jeku ratnih događanja, izašao tekst pod naslovom „Kvislinzi su svuda“. Danas u Crnoj Gori su kvislinzi na vlasti, a svuda je nezaposlenost, (ne)maskirana nemaština, loša socijalna slika i nezadovoljstvo. Kako je u Norveškoj?