Matuška

Pišem ti noćas Matuška,
drhtavom rukom pismo,
bludni sin tvoj, klonuo,
zdrobljen, u vihoru sudbe zle,
bez zagrljaja tvoga mila,
odveć obezboženi mi smo,
a na talasima drevnog Dnjepra
tvoj porod iznova mre…

Snova te pohode zle horde,
kidišu na tebe bez broja,
iskeženih očnjaka reže
iz Pakla pušteni psi,
stoljećima im nepregledna smetaš, s
veta ikono moja,
dok krv Zaparožja i Dona,
prolivena nad tobom vri.

Vaskršću nove Pilate,
oduvijek s’ Luciferovog trona,
ognjene nam sipaju kiše
na Donjeck i Lugansk,
al’ Rusko srce je Matuška
veće no sva Vasiona,
a oštre kozačke sablje,
brane Krematorsk i Slavjansk.

I opet ti jecaju djeca, drhte,
usnula u Anđela Aleji,
dok zlotvor krvave kandže oštri
o tvoje majčinske skute,
htjeli bi da te razapnu,
na krstu, k’o Hrista u Judeji,
ali tvoj se porod budi
i kuje mačeve ljute…

Pišem ti presveta Mati,
daragaja, primi mi pismo,
sa lednom suzom što kaplje,
nemoćnog sina tvog,
i znaj da još riječi pamtim,
iako zajedno nismo,
“ Ne možeš ubiti Rusiju
u kojoj stoluje Bog…“.

Piše: Saša N. Radenović