Милановић: Наставићемо да помажемо Хрватима у Црној Гори
Хрватски премијер Зоран Милановић састао се у Загребу са представницима хрватске мањине у Црној Гори и поручио да ће Влада Хрватске наставити да им помаже.
Представници црногорских Хрвата упознали су Милановића са својим активностима и отвореним питањима, пренијела је Хина.
Посебно су нагласили важност оснивања Државне канцеларије за Хрвате ван Хрватске, као централног тијела за бригу о Хрватима који не живе у домовини.
Састанку у Банским дворима присуствовали су предсједница Хрватске грађанске иницијативе ХГИ и министарка без портфеља у црногорској влади Марија Вучиновић, посланик у Скупштини Црне Горе Љерка Драгићевић и предсједник Хрватског националног вијећа Црне Горе Звонимир Дековић.
Придружите нам се на Вајберу и Телеграму:
Kad bi razgraničenje između Srba i Hrvata imalo da se izvede konačno i stvarno (mislimo, sa praktičnim posljedicama), trebalo bi imati na umu da Boka pretstavlja jedinu vrijednu luku na Jadranu, prema kojoj gravitira srpski dio naše države. Stoga bi, prilikom takvog razgraničenja, trebalo povesti računa o prirodnoj potrebi izlaska na more za taj dio države. Sve kad Boka, inače, po svom nacionalnom karakteru, ne bi pripadala tome dijelu; što, srećom, nije slučaj.
U Boki, neosporno, ima znatan broj stanovništva koje je katoličko i koje se osjeća hrvatskim. Ono se, gotovo isključivo nalazi, u onim mjestima Boke koja su nekada bila pod mletačkom vlašću. Pojava značajna, kojoj ćemo kasnije dati objašnjenje. Ali među bokeljskim katolicima ima i onih koji se smatraju Srbima (ranije ih je bilo još više), dok mislimo da tu nema nijednog pravoslavca koji bi se smatrao Hrvatom.
Napokon, Boka, kao rijetko koji drugi kraj, pretstavlja jednu i nedijeljivu geografsku cjelinu. A katolici, opet gotovo isključivo, žive u centru te cjeline, sa sviju strana okruženi srpskim elementom. Okolnost, razumljivo, vrlo važna, kad je riječ o njihovom eventualnom pripojenju Banovini Hrvatskoj. Jer je to pripojenje, već iz toga razloga, tehnički neizvodljivo.
Ovoga je, očevidno, bio svjestan i sušački list. On je stoga istaknuo da bokeljski Hrvati sa Banovinom Hrvatskom imaju dodir „uz more“ (htio je, svakako, kazati morem). Takav dodir imaju oni i sa Amerikom…!
II
ovako je u zoru Drugoig svjetskog rata pisao jedan Rimokatolicki svestenik,pa nebi bilo lose ovu knjigu procitati koju mozete naci na portalu Rastko Boka pod tacku povijest.
To sto dans Rimokatolici koji pojedini kao gospodja Vucenovic ako je tacna dolazi iz Hrvatske predstavljau narod Boke koji se sada izjasnjava kao Hrvati je samo jedna od posledica svojatanja Boke i njenog kulturnog nasledja,ako ne vjeruje izvorima iz arhiva neka bar procita ovu knjigu,sto sam siguran, nece uradit.
Da su Hrvati iz Boke svi listom glasali na referendumu za nezavisnu Crnu Goru se zna i za one dvije dumne iz Gornje Lastve koje ni prije ni poslije tog referenduma nikada nijesu izasle na izborima.
Zbog cega takva homogenizacija i zasto,ko je to i kada istoriski ugrozavao Rimokatolike ili ako vam je draze Hrvate na ovim prostorima.
Necu da kazem da poneko nije izrekao neku losu rijec ,ali o tome necu da govorim nego organizovanom i politickom progonjenu Rimokatolika-Hrvata sa ovih prostora.Kada mislim na progon mislim od nas Srba,pa neka gospodja i li neki gospodin to postave na uvid ,ali ne rekla cula kazal nego stvarno istoriski.
Homogenizacija nacionalni Crnogoraca i navodno ugrozenih Hrvata Boke je dovela da Boka polako ali sigurno postaje prostor u kojemu se lagodno osjecaju samo uljezi kojima nije ni duh ni vjera nije svojstvena ovome kraju cime se razlikovao od ostalog dijela bivs Jugoslavije bilo prvo ili neznam koje kasnije,
Da dodam nastankom sadasnje Crne Gore vrsi se homogenizacija po nekom nacionalnom smilu ,zasto,cemu to sluzi,od koga su to Hrvati u Boki ugrozeni ,od starosjedeoca vecinskih Srba ili nekog drugog.poznato je i to da su Rimokatolici istoriski u Boki imali dobre i covjecne svecenike koji su ovdje poznati ,ali kod sadasnjih Hrvata nijesu na cijenu,nego se ide u izolaciju ,zasto?
Ako INA Zagreb otvara punpnu stanicu i treba primiti neki kadar koji religiozno ne pripada njihovoj rimoktolickoj Crkvi mora se dobiti odobrenje od biskupa,cemu to vodi pobogu.
Nijesm cuo da neko iz Srbije ako otvara preduzece ide kod bilo koga i pita ga za nacionalnost i vjeru ,ako takvih slucajeva ima neka se to iznese.
Eto i Niksentred kupuje mlijeko iz Srbije a prodaje ga kao Njeguski sir,nijesam cuo da se neko zbog toga buni,jedino nijesm siguran u ispravnost tog mlijeka i narvno „domaceg“ Njeguskog sira.
Zato dragi moji sto idete prema Hrvatskoj i Zagrebu je normalna stvar,medjuti zastitu traziti od drzave koja ve zastupa pred svijetom od drzave koju ste zdusno podrzali ,govri samo o licnostima koje vas predstavljau ili dvolicnostima ,ja to tako shvatam,javno recite u Parlamentu Crne Gore opstinama Tivat Kotor Budva Hrceg Novi ko Vas to ugrozava i mozda i progoni,Srbi ili Crnogorci ,ili je ovo nesto trece!
Potsjećamo samo na list „Hrvatska Gruda“ od 15 oktobra 1940. Navodi i tvrđenja koja je tu iznio neki tobožnji Bokelj, kod svjesnog i pravog Bokelja mogu, više nego revolt ili stid, da izazovu potsmjeh. Tako, naprimjer, njegovo tvrđenje da su „najveći i najznačajniji spomenici Boke, crkve“ (misli, svakako, katoličke, koje bi imale da svjedoče o njezinom hrvatstvu). Kao da te crkve, drukčije nego gđe drugo, postoje u mjestima u kojima nema katolika i koje ne služe katoličkim potrebama! – Ili njegovo tvrđenje da „mnogi spomenici Boke, koji su danas u prilog Srba, nisu njihovi (srpski), već naši – hrvatski“. Bez da za ovo navede bar jedan primjer; kao što ćemo ih mi navesti u daljim člancima, ali u obratnom smislu! – Ili njegov sofistički navod, da Boku od Srbije dijeli Crna Gora, pa da Srbi stoga uopšte nemaju mora. Kao da Crnogorci, pored „hrvatske“ i „srpske“, sačinjavaju treću „narodnost“! – Ili, napokon, njegovo pretstavljanje da je čak i Stjepan Ljubiša bio, valjda, Hrvat, zato što je, za ustuk ondašnjem autonomaškom pokretu, pledirao za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Jer on (pisac dotičnog članka) nije u stanju da razumije veličinu slavenske duše nekadašnjih „narodnjaka“, pošto je ogrezao u uskogrudnosti nekih njihovih današnjih epigona!
O nacionalnom karakteru Boke Kotorske u sadašnjosti, sa uobičajenog gledišta, ukoliko ono, naime, dolazi do izražaja u narodnom jeziku i drugim osobinama koje sačinjavaju nacionalni karakter uopšte, nije potrebno govoriti. Njezin slavenski, odnosno, tačnije, jugoslavenski, što znači srpsko hrvatski karakter je izvan diskusije. Jer, valjda, na cijelom slavenskom jugu nema kraja koji je u tolikoj mjeri, a u tome smislu, sačuvao sve rasne i narodne vrijednosti, koliko Boka.
Pobuda za našu raspravu potiče iz pitanja: da li je Boka srpska ili hrvatska. Pitanje koje je donedavno smatrano plemenskim, a koje je, nažalost, sa izvjesnih strana sada nazvano narodnosnim.
U tom pogledu značajno je dvoje: da je to pitanje, naročito izrazito, postavljeno prije, približno, godinu dana, nekako odmah poslije „narodnog sporazuma“ i, manje-više, baš u vezi s njim; zatim da je ono (apstrahujuć od „furtim“ izvedenih peticija i deputacija) u mnogo većoj mjeri pokretano izvan granica Boke, nego li iz njezine sredine.
Za onoga koji poznaje nacionalne osjećaje Boke, ovo drugo je razumljivo. Tolerantnost u gledanju na srpstvo i hrvatstvo u Boki je tradicionalna i poslovična. A i prirodna, s obzirom na razvoj ovih dviju plemenskih oznaka u ovom kraju. Ovdje, naime, za odvajanje tih oznaka, ne može da posluži čak ni onaj jedini kriterij, koji se u tu svrhu primjenjuje u nekim drugim krajevima našeg naroda, t. j. vjera, odnosno pravoslavlje i katolicizam. Jer su pretci (nekih i ne baš davno) mnogih ovdašnjih katolika, kao pravoslavci, u Boku doselili iz susjedne, eminentno pravoslavne Crne Gore. Osim što je trag o tome, pored ostalog, održan i u još sačuvanim njihovim starim porodičnim imenima, istovjetnim sa onim u ranijoj postojbini, svijest o tome je naročito izražena u činjenici da ovdašnji katolički starosjedioci, svi od reda i danas drže tipično srpski običaj, krsnu slavu.
Da je pitanje, da li je Boka srpska ili hrvatska, bilo postavljeno sa čisto akademskog stanovišta, ne bi, s obzirom na stvarne prilike, uopšte bilo vrijedno truda da se nanj reagira. Ali to pitanje je sa izvjesnih strana pokrenuto i podržavano sa vrlo praktičnim ciljem, da bi se opravdalo traženje da se Boka pripoji Banovini Hrvatskoj.
Nikola J. Jurić
Prilog raspravi o nacionalnom karakteru Boke Kotorske u sadašnjosti i prošlosti
1941
od naslovom „Nacionalni karakter Boke u sadašnjosti i prošlosti“, tri prva od ovih sedam članaka bili su otštampani u brojevima 396-398 „Glasa Boke“. Objavljivanje ostalih je ovaj list potom najednom odbio.
Razlog tome nije nam tačno poznat, ali ga naslućujemo. On je, po našem mišljenju, u pritisku koji je, u vezi s tim, na redakciju lista bio izvršen sa one iste strane koja je svojim ranijim šovinističko-separatističkim publikacijama izazvala ove naše članke.
Krugovi, od kojih je došao taj pritisak, pribjegli su, dakle, staroj metodi – zagušivanju istine.
To im, razumije se, neće pomoći. Jer sunce se ne da dlanom pokriti, a zemlja se je okretala i kad je Galilej bio zatvoren!
Verzija, da bi dalje objavljivanje naših članaka bilo obustavljeno zbog suprotnosti između njihove tendencije i jugoslovenske ideologije „Glasa Boke“, očevidno je neosnovana. Jer mi u njima zastupamo baš tu ideologiju. Dabome, pravilno shvaćenu!
Ne manje od ma koga drugog, mi smo svjesni da je u toj ideologiji izražena naučno utvrđena stvarnost.