Mitropolitska intronizacija i diktatorska detronizacija
1 min read
Mitropolit Joanikije i Milo Đukanović; foto: Informer
Piše: doc. dr Dušan Krcunović/Plenum 083
Način na koji djeluju crnogorski mediji i dio ovdašnje političke garniture, odavno je opisan u čuvenoj knjizi Edvarda Hermana i Noama Čomskog, pod naslovom Proizvodnja saglasnosti (Manufacturing Consent). Ovaj svjetski poznati autorski dvojac demaskirao je propagandistički diskurs novinara i političara u liberalnim društvima, nastalim hibridizacijom demokratije i diktature. Suština tog diskursa je u tome da se političke i društvene rasprave moraju odvijati u zadatom ideološkom okviru. Svi stavovi koji su izvan tog okvira žigošu se kao ekstremni, ekscentrični, tenzični, provokativni…
Propagandistički diskurs tog tipa danima opsjeda javni prostor u Crnoj Gori i van nje, u nastojanju da se stvori „ravnoteža“ između ultraviolentnog „komitskog“ (čitaj, šovinističko-kriminalnog) pokreta i Mitropolije crnogorsko-primorske, između sumanutih izjava „predsjednika“ Crne Gore i jevanđelskih poruka mitropolita Joanikija. I umjesto da javnosti pruže činjeničke informacije o samom činu ustoličenja, njegovom istorijskom utemeljenju i njegovoj savremenoj ustavno-pravnoj poziciji, mejnstrim mediji insinuiraju da se radi o „dvije strane“ koje se nalaze u nepomirljivom ideološkom sukobu i kojima je ekstremizam zajedničko obilježje. Stavovi kojima se argumentovano zastupa čin ustoličenja mitropolita na Cetinju izlaze izvan ideoloških parametara propagandističkih medija, zbog čega se proglašavaju smišljenom provokacijom i namjernim izazivanjem društveno-političke napetosti.
Shodno tome, legitimnim se smatraju samo oni stavovi koji zastupaju izmiještanje ustoličenja 41. crnogorskog Mitropolita sa Cetinja, uz „milosrdnu“ preporuku da se ta svečana duhovna ceremonija održi negdje drugo, dovoljno daleko od „doline bogova“ čije bi stanovništvo tada moglo da i dalje nesmetano bogovski uživa u „nektaru i ambrosiji“ koje im je priuštio vrhovnik panteona političke stupidnosti.
Ali, stanovište kojim se suspenduju ustavom zagarantovana vjerska prava i daju nedopustive koncesije sprezi šovinizma i kriminala, postavlja u istu ravan sve protivnike ustoličenja na Cetinju: mejnstrim medije, „intelektualce“ džepnog formata, dio vladajuće većine i NVO sektor čiji eksponenti više ne mogu da ukrivaju svoju fašistoidnost pod maskom građanske finoće.
Izlazeći izvan pravnog, ali i moralnog okvira, upravo se svi oni pozicioniraju kao ekstremistički polovi koji daju svoj doprinos društvenom radikalizmu, ugrožavanju mira i zajedničkog života u Crnoj Gori. Ne preza se ni od toga da se izmještanje ustoličenja uslovljava tipičnom mafijaškom ucjenom. Ustoličenje crnogorskog Mitropolita oni doživljavaju kao detronizaciju i slom besprizornog sistema ekonomske i etničke segregacije u kome su lagodno živjeli bez griže savjesti.
Budući da će se ustoličenje mitropolita Joanikija održati u Cetinjskom manastiru, bez svenarodnog sabranja i u policijskom obruču koji će obezbjeđivati bogosluženje, valjalo bi zapitati se neće li cetinjska „eksteritorijalnost“ postati pravilo koje bi se moglo slijediti i u drugim dijelovima Crne Gore, sa drugačijim identitetskim predznakom?
Ukoliko 5. septembra čin ustoličenja mitropolita Joanikija protekne u skladu sa bona fide očekivanjima, možemo li, nakon višednevnih izliva mržnje i neprijateljstva prema Crkvi, očekivati recipročne mjere samoorganizovanja građana u gradovima u kojima će pojedinci i grupe biti nepoželjni? Takav scenario ne treba isključiti, kao ni njegovu radikalizaciju u vidu zahtijeva za „samoopredjeljenjem do otcjepljenja“. U svakom slučaju, cetinjski izuzetak pokazuje da ustavno-pravni poredak Crne Gore ne važi na cijeloj njenoj teritoriji i da ne važi za sve.
Šta bi onda bio odgovor na prijetnju ovog, možda i projektovanog efekta „povratnog udara“? Pođimo od pretpostavke da će jedni ovdje uvijek biti više naklonjeni partikularizmu državne tradicije, dok će drugi više preferirati integralizam crkvene tradicije koji je obuhvatniji i izvorniji od one prve. Posmatrana iz tih različitih perspektiva, ispada da je Crna Gora istovremeno i manja i veća od same sebe.
Ali, crkveno-narodno jedinstvo i kultura koju je utemeljila Srpska pravoslavna crkva i kontinuitet između svetosavske Episkopije zetske i Mitropolije crnogorsko-primorske, jedini su garant cjelovitosti Crne Gore. To nepobitno potvrđuju istorijske činjenice i gotovo apsolutni društveni konsenzus među crnogorskim građanima koji njeguju pravoslavnu vjersku kulturu i običaje, obzire i moral.
Napokon, litije su dokaz da duhovne vrijednosti Crkve imaju kontinuitet sa građanskim vrijednostima i sposobnost da oslobode demokratski potencijal društva. Svemu tome su suprotnost komitski skupovi koje sami organizatori imenuju kao antilitije, jer su i sami svjesni da njima oslobađaju samo rušilačke potencijale mržnje i bijesa.
Na tu trunku ljudske svijesti računao je i mitropolit Joanikije kada je izjavio da se on njih, uprkos svemu, ne može odreći.
Pročitajte još:
Vraćaš se na početak. Crveno kod banke, ko nema oteće tvoje, kao što si ti oteo i podelio preivredu CG i svojim prijateljima koji ti to više nisu. Ima Boga proći ćeš po zasluzi, LOŠE naravno.
Milo ce da napravi haos samo da bi sacuvao pokradeno od naroda crne gore jer zna da ceka spuz
Makav blam.OVO NEMA NIDJE U SVIJETU. SVE NESPOSOBNI LJUDI.
Odličan tekst! Srbima trebaju novi ljudi u politici, a ne partitokratski klijenti, firmini lojalisti, makar bili i crkveni. Više rodoljublja, trezvenosti, okupljanja oko interesa srpske zajednice u CG. Mnogo imamo neprijatelja, a najveći neprijatelj je glupost, ograničenost kvazi-elita, koja samo olakšavaju neprijateljima Srpstva. Treba nam prava elita sa srpskim predznakom. Srpstvo mora doći ispred svega – iuspred države, religije, ideologije i partije.
Ovaj intelektualac par exellence je na naucni nacin objasnio kako kod nas funkcionise nametnut sistem projektovane „istine“ koja od prave istine nema ni slova I. Cijelu ovu igru kojui DPS jsamo igra kao izvodjac radova je osmislio neko mnogo pametniji van Crne Gore, i taj im iz vana pise scenario, pruza logistiku i usmjerava ih. Bilo bi dobro da ovaj vrsni naucnik dr. Krcunovic izanalizira sve sto se u Crnoj Gori do sad desavalo u zadnjih godinu dana, a u reziji DPS, pa ce se vidjet da se nista nije slucajno i spontano desilo vec da cijelu situaciju planski vode i usmjeravaju pojedine strane obavjestajne sluzbe, a svi znamo koje. Sve te novoformirane „komite“ koje su izazivale provokacije po raznim gradovima neko je morao da organizuje i poveze medjusobno, i da finansira njihove akcije kako bi imali materijalnog interesa da sve to rade. I kad su narusavali javni red i mir, i kad su mirno protestvovali sve su radili po diktatu i scenariju a ne spontano. Veliki je novac u pitanju i i sigurno je da sve ovo ne finansira samo Milo i njegovi ljudi. Eto recimo onaj juceranji divljacki upad onih zena u Cetinjski manastir je bio ocigledno generalna proba i „probni balon“ inostranih scenarista kako bi vidjeli kako bi crkva i policija reagovale ako bi doslo do stvarnog upada „komita“ i pokusaja da zauzmu manastir. Po onome snimku vidjelo se da policija nije dobro reagovala ili mozda to nije ni htjela, pa su djelovali jako zbunjeno i pogubljeno, sto se policiji nikada ne smije desiti. Zato su oni i pustili zene ispred jer znaju da ni policija ni ljudi unutar manastira nece moci grublje da postupe prema zenama sto god one lose cinile. Ovo je ista taktika koje su koristili Siptari na Kosovu do 1999. Uvjek su u demonstracijama protiv drzave u prve redove ispred policije isturali zene, starce i djecu. Ocigledno je da je i kod nas „rukopis“ tj.scenario isti samo su glumci drugi.
Odličan komentar.
Ovaj intelektualac bi trebao pod prvo da nauči lingvistiku. U svom životu sticajem okolnosti, da bi održao goli život u svetu koji nije onaj za koga su moji predci ginuli, bio sam prinuđen da učim engleski. Iz toga je prioiszeklo da napišem nekoliko naučnih radova na istom ponajviše u formi opisa patenata, a onda da na istom ispisujem pazetne zahteve. Na srpskom sam ispisao dosta književnih dela koja ću sakupiti u jednu zbirku pa ih objaviti. Napisao sam i nekoliko pesama, i po proceni mnogih a naročito moje pokojne nastavnice srpskog jezika iz osnovne škole su dela ravna Dučiću i Jesenjinu.
Kada bi „intelektualcu“ podmetnuo potntne opise, (naravno na engleskom) možda bi se i nekako snašao. Ali kada bih mu stavio pod nos samo jedan Patentni Zahtev, ne verujem da bi i jednu rečenicu iz njega razumeo. Toliko o njegovom vladanju engleskom. Koji i pored svega smatram da i sam nisam savladao kako treba, ali jesam sigurno više od „intelektualca.“
To je ono što meni govori o njegovim opštim kvalitetima. Odmah i na samom početku „intelektualac“ sredstva javnog informisanja krsti sa „meni starom medija.“ Sačuvaj bože i ovakve kovanice. Zatim „intelektualac“ negde u tekstu umesto glupo ili glupost koristi izraz „stupidno“ i tako redom.
Nije jedini koji tako postpa. Kakve sve izraze sa ovog krutog i nakaradnog jezia nalazim ubačene u tekstove koji više ne liče ni na šta, pošto, niti su pisani na stranom jeziku a niti na srpskom. Bolno je to sve. Bolno do te mere da recimo taj isti „intelektualac’ ako pretenduje da bude intelektualac bi trebao da zna da je u Kanadskoj provinciji Kvebek donet zakon o zaštiti Francuskog jezika pa ako neko u tekst, reklamu, ili bilo gde na javnom mestu pokuša da anglosaksonizuje francuske izraze plaća minimalnu kaznu od $5,000.
Mi Srbi smo platili veliku „ksznu’ za sopstvenu glupost nametanja nam 1945, jajarskih granica, i nametanja jajarske SFRJ, zbog čega smo pedeset godina kasnije preživeli bombardovanje od Anglosaksonske koalicije, i sada naši „intelektualaci“ brbljaju izopačeni srpski u koji umeću reči iz jezika oglašeog neprijatelja, sasvim bespotrebno kako bi sebe istakli. Istakli, ali čime ordinarnom glupošću. Je li tako danas treba da izgleda savremeni srpski intelektualac?
Iz ličnog zadovoljstva posle čitanja iz obavezne literature romana „Na Drini Ćuprija“ pročitao sam ga mnogo godina kasnije na engleskom takođe. Andrić je bio izuzetan lingvista. Vladao je jednako kako srpskim tako i nemačkim, pa se nigde u ovome i u drugim svojim delima nije koristio ubacivanjem nemačkog u srpski. Umeo je pametno da narodske turcizme koristi ali to je nešto sasvim drugo.
To jest kao lingvista znao je da u sklopu rečenice, ako se ubacuje strani izraz, on mora da bude usklađen ne samo u smislu melodičnsti već i u smislu harmonije. U protivnom Andrić i drugi njemu slični su znali da ako ova pravila nisu zadovoljena ne samo da rečenica zvuči glupo i nelogično, nego to i njih takvima pravi. Ubacivanje i odomaćivanje stranih izraza u domaći??? To je jedino rade oni koji su ispod proseka i nivoa.
Odomaćivanje stranih izraza u lingvistici moguće je onda kada su jezici rečnički i kodifikovano slični. Znači da su fonetski i melodični. Odomaćivanje grčkih i latinskih izraza, koji proističu iz grčkog i latinskog i drugih jezika koji su proistekli iz njih je moguće, a nekada je to i potreba. Engleski, sam od sebe je grub, krut, siromašan, ne-melodičan, i po vrh svega primitivan jezik koji se ne samo lingvistički već i rečnički ni u jedan drugi jezik i rečnik ne može uklopiti i prilagoditi.
Treba napomenuti i nikako se ni to ne sme smetnuti s uma da ne samo Andrić nego ni Dositej, ni Rakić, ni Petković, ni Veselinović, pa na kraju ni ukleta Desanka nisu postupali kao ovi današnji „intelektualci“ koji im se ne mogu ni uz skut prikačiti. I upravo iz velikog poštovanja prema njima, iz uspomene na Desanku i njenu Krvavu Bajku i onoga po njoj jezika koji miriše na travu sa pašnjaka njiima posvetio sam ove redove.
Odličan tekst. Nije mi jasno zašto ovakvi ljudi kod nas ostaju u zapećku i oglase se tek povremeno.
Utemeljeniju, tačniju i pismeniju analizu savremenog neofašizma kroz crnogorski primer nisam pročitao. Ovaj čovek zlata vredi. Takvi moraju da dođu u prvi plan umesto sitnih mešetara, inteligenata i priučenih šegrta klijentelističke kvazielite koja nam samo unazađuje društva. Spas nam leži isključivo u vraćanju sebi i onome što nas je odežalo kroz vekove kao narod i kao ljude.
Jošua Frank indoktrinirao katolike Hrvatske i Slavonije u srbomržnji i hajci, sada to rade jevrejski mediji u CG sa potkupljenim političarima, novinarima i ruljom. Ista hajka je od istih neljudi bila sa Isusom i sada Joanikijem. I sa bezbroj hrišćanskih mučenika kroz istoriju.
Molim urednistvo da objasni sta znaci ‘intronozacija’ i ako postoji rec na Srbskom ili Staroslovenskom da nam je ukaze.
Ustoličenje, dolazak na tron…
Intronizacija znači: Stupanje (ili podizanje) na presto; svečano ustoličavanje novoposvećenog patrijarha, vladike (! – naš slučaj), biskupa, ili pape u glavnoj (stolnoj) crkvi, itd. biskupa ili pape u glavnoj (stolnoj) crkvi; itd.
Detronizacija znači: Lišavanje prestola, svrgavanje (ili zbacivanje) sa prestola.
Jasno, suštinski i sažeto opisana crnogorska stvarnost. Dobili smo, na javnoj sceni, još jednog elitnog srpskog intelektualca, uz dr Bogoljuba Šijakovića. Čiji glas se čuje.
Baštinici “ crnogorskog građanskog nacionalizma“, izraza koji je prvi upotrijebio otac Darko Ćogo, imaju “ veličine“ poput Ljuba Filipovića i Mika Živkovića.
Dovoljno za poređenje.
Kako je Milo zao covjek. Na licu mu se vidi.
Sjajan tekst. Dakle, sve što izlazi izvan okvira „istine“ koju su projektovali nevidljivi centri moći, proglašava se ekstremizmom i fašizmom, a nakon toga se istinski ekstremne i kriminalne reakcije opravdavaju navodnom borbom protiv „tog zla“. Što bi naš patrijarh rekao “ radi se o savremenoj zameni teza“.