Moj djed Miho Dežulović – Srbin katolik

Piše: Mihailo Rundo

Moj djed Miho Dežulović i njegov mlađi brat Nikola su mladi napustili rodnu Janjinu na Pelješcu  i otišli u Ameriku. Imali su 16 i 18 godina. Njihov otac Jozo, ploveći za Ameriku, razbolio se od upale pluća i na brodu umro. Po običaju toga vremena, morska dubina je bila njegova grobnica. Zamotan je u čaršaf, privezan mu je kamen i polako je spušten u more.

Braća su najviše boravila u Kaliforniji, u San Hozeu. U početku, nijesu mogli birati poslove! Bili su i snalažljivi, vještom trgovinom, posebno alkoholnim pićima, zaradili su i dosta novca. U međuvremenu su naučili i engleski jezik, stasali su – očvrsli su. Bili su izuzetno snažni i izdržljivi.

Otresiti, već su imali i svoje poglede na svijet i nisu nikada zaboravili svoj rodni kraj. Poslije 16 godina  rada u tuđini, vratili su se u rodnu Janjinu.

Jedna neobična ideja ih je pratila u vrijeme njihovog boravka u Americi! Znali su svoje porijeklo i da su im preci, veoma davno, pokršteni u katoličku vjeru. Donijeli su čvrstu odluku – da se ožene Srpkinjama! Pelješac je nekada bio posjed cara Dušana, a donedavno je postojao i pravoslavni manastir u Stonu, nedaleko od Janjine. Ali pravoslavnih više nije bilo na Pelješcu! U Americi, sticajem okolnosti, družili su se i radili sa pravoslavcima iz naših krajeva, najčečće sa Srbima iz Austrougarske Monarhije. Sa njima je bio i njihov bliski rođak Milan Knežević iz Popove Luke, susjednog sela na Pelješcu.

Predložio im je, da u njegovom selu, kada se vrate, sagrade pravoslavnu bogomolju! Iako u tom području nisu živjeli pravoslavci, govorio je: “Nema ih, ali će ih biti kada se mi oženimo!” Interesantno je da to selo i danas zovu – Mala Srbija!

Po povratku u rodnu Janjinu, zatekli su mnogo sirotinje, bezemljaša koji su najčešće radili  na tuđim posjedima. Većina vlasnika su živjeli van Janjine. Braća su  kupila dosta zemlje i izgradila kuće. Sirotinja je bila svuda oko njih! Djedu Mihu je majka Tereza savjetovala da i sirotinju novcem pomogne. Poslušao je svoju dobru majku! Dao je pomoć i jednoj udovici sa četvoro djece. Njen muž, bezemljaš, napoličar, bijaše umro. Pomoć je bila izdašna, tako da je,  iako samohrana, djecu mogla da pošalje u Dubrovnik u školu.

Djed je kupio i kuću u Dubrovniku – van starog grada, koja i danas postoji.To je prva kuća od stare bolnice, idući prema gradu, sa desne strane. Imala je divnu baštu (đardin!). Na tom mjestu, u bašti je nedavno izgrađen starački dom.

U Dalmaciji je u to vrijeme bilo dosta Srba – katolika, naročito u Dubrovniku! I djed se tako osjećao! Ovdje je  zatekao srpsko društvo “Slogu”, zadrugu “Srpkinja Dubrovkinja”, Sokolsko društvo “Dušan Silni”, “Srpsku štedionicu”, u koju je novac uložio, srpske novine “Dubrovnik” i Maticu srpsku.

Štampana su ćirilična izdanja knjiga i novina. Odmah se pretplatio na sva izdanja Srpske književne zadruge. Mada je većina Dubrovčana bila katoličke vjere, niko nije dovodio u sumnju svoju pripadnost srpskom narodu. Miho se rado družio sa katoličkim sveštenikom dum Ilijom Stojanovićem, piscem knjige “Historija Dubrovnika”, u kojoj je pisao o srpskom porijeklu naroda koji živi u Dubrovniku.

Taj katolički sveštenik je, takođe, bio pokatoličeni Srbin! Djed je prisustvovao otkrivanju spomenika Ivanu Gunduliću. Pjevalo je Beogradsko pjevačko društvo! Orila se i pjesma “Hej, trubaču”, koja se djedu najviše dopala! Kralj Aleksandar Obrenović poslao je svoj vijenac.

Upoznao je i moje Rišnjane, koji su, zajedno sa mnogim Bokeljima, došli u lijepim narodnim odijelima, a svaki od njih je nosio i srpsku zastavu! Ona se i vijorila na najvišem vrhu iznad Dubrovnika – Srđu! Djed je uživao, jer je najzad bio među svojima!

Desilo se i nešto nepredviđeno! Za vrijeme nastupa Beogradskog pjevačkog društva, policijski službenici  su prekinuli izvođenje – s obrazloženjem da nije dozvoljeno da se bilo šta dodaje programu! Nastup Beograđana nije bio unaprijed prijavljen vlastima! Sve je bilo uzalud, vlast je bila neumoljiva. Moj djed je odmah znao, da je to djelo nekog austrijskog moćnika.

Razočarane pjevače odveo je u novu pravoslavnu crkvu i do danas jedinu srpsku crkvu u Dubrovniku! U njoj su pjevali po svom izboru, a crkva se uskoro napunila narodom – da u njoj nije bilo dovoljno mjesta. Ljudi su i pred crkvom ostali i slušali, a djed Miho je u tom pojanju uživao – kao rijetko kad u životu! Nakon završetka pjevanja, poveo ih je na večeru i obezbijedio prenoćište u obližnjem pansionu “Sunce”, koji su držali njegovi Pelješčani. Srbi iz Dubrovnika to nisu dozvolili, zahtijevajući da oni budu gosti srpskih porodica.

Sutradan je djed brodom otputovao skupa sa gostima za Boku. U Kotoru su unajmili sve raspoložive kočije , ali kako ih nije bilo dovoljno, mlađi su pojahali i konje koji su se iznajmljivali – zajedno sa vodičem.

Na kotorskoj rivi, bilo je mnogo policajaca. Oni su pažljivo posmatrali sve što se dešava, posebno su pratili one koji su se družili s gostima, sa srpskom braćom iz Beograda. U Cetinju ih je knjaz Nikola, s nestrpljenjem, čekao, jer su srpski pjevači, prema prethodnom dogovoru, bili važni učesnici velike proslave, a koju je knjaz bio organizovao u čast 400 godina štampanja “Oktoiha”. Ovoj proslavi su prisustvovali mnogi ugledni ljudi iz slavenskog svijeta. Čitava godina je u Cetinju proticala u znaku velikog jubileja.

Dugačka kolona kočija, praćena konjanicima, zastala je na graničnom prelazu iznad brda Mirac, kod velikog graničnog kamena. Na njemu je pisalo – “Knjaževina Crna Gora”.  Svi su izašli iz kočija, a i konjanici su sjahali. Kršni Crnogorac, kojeg je knjaz njima u susret poslao, uzviknuo je:

 ”Vi sada ulazite u drugu slobodnu srpsku zemlju. Ovdje počinje knjaževina Crna Gora! Došli nam u dobri čas!”

Svi su kape poskidali, poljubili granični kamen, a naki su kleknuli i zemlju poljubili. Horovođa Mokranjac  ruku je podigao i složno su zapjevali knjaževu omiljenu pjesmu crnogorsku himnu – “Onamo, ‘namo!” Orilo se, Lovćen je odjekivao. Djedu su potekle suze. Nikada ovako nešto nije doživio.

Djed Miho se morao vratiti u Kotor . Bio je austrijski državljanin. Znao je  da zbog svega ovoga može da ima neprijatnosti. Ovaj događaj je pamtio i rado prepričavao do kraja života .

Mlađi brat Nikola ostao je u Janjini, oženio se djevojkom iz porodice Popović. Znao je da su i njeni nekada Srbi bili! Svojoj djeci je dao srpska imena. Prvo se rodila Milica, pa zatim Dušan, Svetozar, Ljeposava i Ksenija.

Kasnije je djed prešao u Herceg Novi, gdje je upoznao djevojku, moju buduću baku Jovanku Dendu. Majka joj je bila iz Risna, jedno od desetoro djece Nikole Ugrinovića, dok joj je otac  Jovan bio porijeklom sa Grahova, ali od rane mladosti je živio u Beču. Bio je po zanimanju puškar, u službi knjaza Nikole. On je po knjaževom nalogu kupovao polovno oružje i slao za Crnu Goru. Crnogorci su mu slali topovske zatvarače  na popravku, a i ostalo oružje, koje se u Crnoj Gori nije moglo popraviti,  nije bilo zanatlija.

Moja baka se 1876. rodila u Beču i u njemu živjela 16 godina. Kada joj je otac iznenada umro od upale pluća, vratila se u Risan s majkom, koja je dobila penziju sa Cetinja. Preselile su se u Hercegnovi, gdje je baka otvorila modni salon, divno je šila! U Beču je nabavljala šešire i one su od svoga rada živjele. Vjenčala se sa mojim djedom u risanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla 1902. godine.

Kum im je bio poznati srpski tribun, gradonačelnik Herceg Novoga Mirko Komnenović. U Herceg Novom se 1907. i moja majka Ljubica rodila. Komnenović je moju majku krstio, a 1932. godine je u manastiru Savini vjenčao moga oca Petra i majku Ljubicu.

Djed je najbolje prijatelje našao među Srbima Boke u Mirku Komnenoviću, Dr. Filipu Lazareviću, Jovu Miloviću i još mnogim dobrim Srbima., kao i u dr Netoviću. Po dogovoru, izgradili su ciglanu u selu Krtoli i nazvali su je – Prva bokeška  glinena industrija! Sirovina je bila najboljeg kvaliteta! Kao da je kaolin za pravljenje porcelana! Svaki akcionar je morao da uloži najmanje 500 kruna. Oni su moga djeda Miha izabrali za direktora.

Djed takav posao ranije nije obavljao.. Zaposlio je veći broj radnika. Izgrađene su savremene peći, instalirana je motorna žičara kojom su dovozili glinu iz obližnjeg Soliockog polja. Kada je pokrenuta probna proizvodnja, cigle su ispadale loše, nisu pomagali ni savjeti dobronamjernih „stručnjaka“. Svi su zbog toga bili zabrinuti! Moja baka Jovanka mi je pričala i čvrsto u to vjerovala, da ih je iz nevolje spasio jedan Kotoranin, po zanimanju vidar – iscjelitelj.

Narod je smatrao da ima i neke natprirodne sposobnosti! Zvali su ga – Đuro Djevojka! Imao je kuću blizu zatvora u Kotoru. U više navrata je uspješno liječio moju baku! S ponosom je pokazivala lijevi kažiprst, deformisam, izliječio je od “zlića”, gnoj i koščice su ispadali iz prsta!! Tvrdila je, da joj je on jedini tada mogao pomoći! Taj vidar je shvatio, da mu moja baka bezrezervno vjeruje! Poklonio joj je i svoju sliku – portret sa posvetom. Jednom prilikom joj je rekao, da  može doći uvijek kada ima bilo kakav problem, on će joj možda moći pomoći!

Kada se ova nesreća sa ciglanom dogodila, bila je i zabrinuta i očajna, naslućivala je propast čitavog posla.  Baka Jovanka je otišla vidaru i ispričala mu nevolje sa ciglanom. Đuro Djevojka je pažljivo saslušao i zatim ju je ohrabrio:”Idite svojoj kući, ja vam obećavam da će već od sutra sve biti u najboljem redu!” Baka mu je darovala zlatnik.
Uskoro je ciglana proizvodila najbolju ciglu u Austrougarskoj Carevini!

Njihova cigla je na tržitu postala veoma tražena! Nisu mogli da proizvedu koliko se tražilo! Izvozili su je – čak u Veneciju. To je bilo 1908. godine, kada ciglana zvanično počinje da radi! Naredne godine Miho je odnio u Beč nekoliko sanduka cigala na izložbu građevinskog materijala pristiglog iz čitave Austougarske! Bokeljska ciglana je na izložbi dobila, za model “francuzica” – prvu nagradu za kvalitet! Za taj novac, djed je kupio novu spavaću sobu od rezbarenog drveta. Koristili smo je do 1979. godine, kada je sa našom kućom propala u zemljotresu. Propao je i potret Đura Djevojke! Jedan dio tih dobrih cigala tipa “konalica”, još čuvamo u Risnu! Iako već stare, vjerujem da su i danas bolje od novih cigala! Nisu boju promjenile, a kada se udare, zveče kao zvono! Sirovine “gline-crnice” odavno u Krtolima nema, ali je istinita priča o ciglani ostala.

U susjednom Tivtu, u isto vrijeme, na udaljenosti od 5 km., počela je da radi i druga ciglana “Rašica”, koju su osnovali bokeški Hrvati, to se i iz njenog imena vidjelo! Zbog toga je krtoljska ciglana ubrzo svoje ime izmjenila u – Srpska ciglana! Ona je i do danas ostala zapamćena pod ti imenom.

Kao mlad vojni ljekar u Tivtu, svraćao sam 1962. god. u krtoljske kuće i vidio da fotografije radnika ciglane u Krtolima vise na zidovima mnogih kuća!

Na jednoj se vidi grupa radnika, a u sredini čovjek duge sijede brade – “gazda Miho”. Domaćini su se obradovali kada su saznali da sam njegov unuk. Svi su ga se rado sjećali, hvalili ga i uočili su da na djeda ličim! To mi je godilo. U selu sam pronašao i njegovog knjigovođu Vuka Đurišića. Primio me je u kuću i zagrlio kao rođenog sina! On mi je rekao da je djed bio čovjek neobične fizičke snage! Veoma omiljen, pošten i hrabar! Pratio me kroz selo. Tada smo svratili i do djedovog blagajnika, još živog i zdravog Jova, čijeg se prezimena više ne sjećam.

On mi je pokazao staru, drvenu kasu iz onog doba, obloženu tanjom metalnom pločom. Ta kasa je bila fabrička blagajna, kasnije upotrebljavana još dugo vremena. Tada sam čuo zanimljivu priču. Jednom je blagajnik Jovo bio zagubio ključeve. Djedu se žurilo, pa onako ljut, snažno je potegao za ručicu kase, nategao je, ali kasu nije mogao otvoriti.

Kasnije je ključ pronađen. U vratima kase je od djedovog koljena ostalo blago ulegnuće, koje Krtoljane i danas podsjeća na narav i snagu moga djeda. Takav „direktor“ im je odgovarao! A zna se, da su oni po naravi žestoki, posebni ljudi u Boki! Onda sam se uvjerio, da neki i danas nose nož za pojasom!

Život je tekao, ciglana je normalno radila sve do atentata na prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu. Već sutradan, kada se pročulo da je to Srbin uradio, u čitavoj carevini je došlo  do velikih nereda i stradanja svih koji su imali bilo kakve veze sa Srbima! U Tivtu su linčovana dva obalska radnika  kao “srpski špijuni!”

Počele su i kućne premetačine politički sumnjivih. Kada je rat počeo, hapšeni su svi sumnjivi Srbi i njihovi prijatelji. Utvrđenje “Mamula” je uskoro bilo prepuno talaca! U čitavoj Dalmaciji su uzimani  taoci i u logore odvođeni i prijatelji Srba, bez obzira na vjeru! Dovoljno je bilo, da je bio npr. član Srpskog sokola! Primjera radi, samo u jednom brodskom transportu iz Dalmacije, prvo za Rijeku, a onda furgonima za Mađarsku, povedeno je pet narodnih poslanika Dalmatinskog sabora, šesnaest pravoslavnih i katoličkih sveštenika, sedamnaest advokata, pet ljekara i dvije stotine seljaka. Proradio je i prijeki vojni sud! U Herceg Novom su streljani Srbi: Hamdija i Srzentić, u Budvi je javno obješen Đuro Zenović, prijatelj moga djeda,  samo zato što je bio istaknuti Srbin.

Djed se zatekao u Tivtu, “Osvetnici” Franca Ferdinanda, trčeći za njim, bili su ga sustigli pred Arsenalom, ali se on u njega, u zadnjem momentu, pred ruljom sklonio. Komandant Arsenala mu je bio dobar prijatelj, zaštitio ga je, dao mu je barku i dva veslača, koji su ga prevezili u obližnje Krtole. Miho je znao, da će po njega i tamo doći, pa se istom barkom, zajedno sa suprugom Jovankom, njenom majkom Marijom i sedmogodišnjom kćerkom Ljubicom, mojom majkom, odvezao u Herceg Novi. Potom je stigao u Dubrovnik, gdje je imao svoju kuću. I u ovom gradu  su bili veliki neredi, hapšenja, a bio je proradio i prijeki sud.

Uništavane su sve srpske institucije, paljene su srpske zastave, demolirane su prostorije veslačkog društva “Dušana Silnog”. Mada katolik, uhapšen je i čuveni srpski književnik Ivo Vojinović, prebačen je u Šibenik, tamo je jedva rat preživio. Moj djed je učinio najbolje što je mogao – iz Dubrovnika se sklonio na Pelješac, u svoju rodnu Janjinu.
U Janjini se uključio u rad opštinske uprave. Velike su nevolje bile, mladost je bila mobilisana, ostali su starci, žene i djeca. Doznao je da većina regrutovanih mladića odlazi za Doboj. A tamo je u vojsci radio njegov veliki prijatelj dr Filip Lazarević iz Kotora. Djed je govorio regrutima, da mu se jave i pozdrave ga. Slao mu je pisma, u kojima ga je molio da učini što može za mladiće sa Pelješca.

Dr Lazarević je tamo bio predsjednik ljekarske komisije, imao je odlučujuću riječ – ko je sposoban, a ko nije za vojsku sposoban! Zahvaljujući njemu, kućama su se vratili mnogi mladići Janjinari, posebno jedinci u porodicama, kao “nesposobni” za vojnu službu.  Općina Janjina je iz zahvalnosti, neposredno poslije rata, dr Lazarevića proglasila počasnim građaninom.

Djed je u Janjini počeo trgovati vinom. Odgovarao mu je austrijski zakon koji je predviđao da u doba rata svaki vojnik dobija pola litra vina na dan. Zbog toga je vojska otkupljivala velike količine vina. Potražnja je bila veća nego što se moglo vina nabaviti. Proradila je “narodna pamet!” U Janjini su svi počeli da miješaju vino sa spiritusom, uz dodatak vode.

Šećer je bilo teže nabaviti, dok se spiritus kupovao relativno lako. Djed to nije htjeo da radi! Njegovi ortaci, ne pitajući ga, nabavili su jednu bracjeru spiritusa i dovezli u mjestašce Drače, oko kilometar udaljeno od Janjine. Uskoro su se pojavila dva austrijska financa u pratnji naoružanih vojnika. Brodić su zaplijenili.

Jedan financ, koji je govorio naš jezik, rekao je djedu da su napravili veliki zločin, jer su u ratu htjeli da podvale svojoj državi.  Za ovo djelo, učinjeno u ratu, bila je previđena i najteža kazna!

Tom događaju je prisustvovala i moja majka Ljubica, tada djevojčica od 10 godina. Otac ju je često vodio sa sobom, pa se i ovog puta našla u njegovoj blizini.

Djed je znao šta ih čeka! Rekao je kćerki: “Idi brzo u Janjinu, trči, reci majci – da, po tebi, pošalje onu kesicu sa zlatom, ona zna gdje je krijemo. Donesi je odmah!” Ljubica se brzo vratila i donijela tu kesicu sa zlatom. Djed je namjeravao da je pokloni prisutnom cariniku. Htjeo je da ga podmiti! Kad je carinik ostao sam, prišao mu je i u ruke stavio sve što je još sačuvao  od svoga bogatstva – kesu zlata! Carinik ga je pogledao i kazao ove riječi: ”Šjor Miho, uzmite ovo natrag, ovog puta vam je sve oprošteno! Uništite ovaj spiritus kako znate, u more ga prospite! Vi ste davno, prije 20 godina, kada ste se iz Amerike vratili,  moju majku nesebično pomogli, kada je bila udovica sa četvoro djece. Zahvaljujući Vama, mi smo preživjeli i ljudi postali!

Ja sam Vas tek sada prepoznao, a mi Vas nikada zaboravili nismo.. Moja majka je nama djeci često o Vama govorila, da ne smijemo nikada da zaboravimo Vašu dobrotu, posebno naglašavajući  – da je naš najveći prijatelj i dobrotvor Miho Dežulović iz Janjine. Ona Vas je i na samrtnom času pominjala i blagosiljala. Neka Vam je prosto i idite s Bogom!”

Ko zna šta bi se sve desilo, da nije bilo ovog događaja – koji se i danas pamti i prepričava u našoj porodici. Naša majka Ljubica, sama udovica sa četvoro djece, ovo je često spominjala i govorila :

“Učini dobro – nadaj mu se!”