Muslimanska elita o NDH: Ovakvi zločini nemaju primjera u istoriji

Samo četiri mjeseca poslije osnivanja zločinačke tvorevine Nezavisne države Hrvatske, u kojoj su muslimani proglašeni povlašćenim narodom, najviši muslimanski vjerski službenici  su u Sarajevu usvojili jedan tekst kojim se, s ogorčenjem, ukazalo na nenormalnost države NDH.

Taj tekst je bio skupštinski zaključak muslimanskih službenika Udruženja ilmije „El-Hidaje“, i donesen je 14. avgusta 1941. godine u Sarajevu, a u njemu se stanje u NDH ocjenjuje ovim riječima: opšti nered, nasilje, pobune, krvoprolića, zlodjela, netrpeljivost, uz tvrdnju da NDH ima državni sistem “koji smišljeno provodi seopšti haos”.

Na osnovu ovog dokumenta izdato je sedam muslimanskih Rezolucija, i to u gradovima: Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Prijedoru, Bijeljini, Trebinju i Tuzli, a svaka od njih gotovo identično osuđuju svopšte nasilje i haos, tražeći od vlasti NDH “sigurnost života, časti, imovine i vjere građana države”.

Te Rezolucije su i danas interesantne i fascinantne, jer one s tačke gledišta muslimanske elite tog vremena pokazuju kakvo je tragično stanje bilo u marionetskoj tvorevini NDH. U ovom tekstu će osvrt biti na dvije muslimanske Rezolucije: Sarajevskoj rezoluciji donesenoj  12. oktobra 1941. godine, i Banjalučkoj rezoluciji donesenoj 12. novembra 1941, godine.

Ovakva nasilja se ne vrše ni najgorim neprijateljima

Banjalučku rezoluciju, koja je posebna je po mnogo čemu, potpisalo je 75 najuglednijih muslimana Banjaluke, na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Hakijom Bešlagićem,. Osim njega, tu je bilo i nekoliko imama, muftija, šerijatskih sudija, inženjera, profesora, trgovaca, činovnika, studenata, muderisa, ljekara i penzionera.

Skoro da ne postoji sličan dokument- koji daje tako brutalno realan opis stanja u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kao što je Banjalučka rezolucija muslimanskog naroda.  Na početku te rezolucije se stanje tragedije u NDH opisuje ovako:

„ Još od početka osnivanja NDH gledamo mi muslimani s najvećom zabrinutošću kako ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori čine najgrublje greške i zločine.

Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti, prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva.

Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelja čitavih porodica s rokom od jedan do dva časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimokatoličku vjeru – sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog čestitog čovjeka i koje su na nas muslimane ovih krajeva djelovale najneugodnije.

Mi nismo nikada očekivali, a kamoli želili ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo ni pod najtežim prilikama služili ovakvim sredstvima.

Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorim neprijateljima. Jer, ovo što se kod nas radi, sumnjamo da bi mu mogli naći primjera u povijesti bilo koga naroda.“

Sarajevska rezolucija: “Ovo je opći nered koji vodi propasti muslimana”

U Sarajevskoj rezoluciji,  koja je objavljena mjesec dana prije Banjalučke, akcenat se stavlja na stanje muslimanskog naroda u NDH,  koje se ocjenjuje kao teško i konstatuje:

”Neće biti pretjerano ako reknemo, da u svojoj povijesti muslimani ovih krajeva nisu doživili težih časova…, sela se pale, stanovnici su prisiljeni da bježe i sele, svakim danom se zbjegavaju u veće gradove bez igdje išta…

Ovo nisu žrtve koje su rodoljubi dužni podnijeti za svoju grudu, nego je ovo opći nered, koji se sve više širi i vodi propasti muslimana Bosne i Hercegovine. Pored svakodnevnih vapaja sa raznih strana da se ovome stane na kraj, stanje se ne popravlja, nego se svakim danom pogoršava i ugrožava i one krajeve, koji nisu do sada direktno pogođeni istaknutim nevoljama. Što je još najgore poduzimani su i poduzimaju se od strane pojedinih vlasti takvi potezi, koji samo više izazivaju oštre reakcije pobunjenika.

To s toga, što su najviše izmješani nezaštićeni muslimani sa grčko-istočnjacima u ovim krajevima, pa uzbunjeni Srbi nepromišljeno napadaju onog, tko im je najbliži… Sve ovo podrmava svako uvjerenje u sigurnost i daje povoda da se na temelju samoga toka činjenica, a nešto možda i propagandom neodgovornih elemenata, stvara u širokim i neupućenim slojevima uvjerenje, da je ovo sistem, koji se smišljeno provodi.”

U Sarajevskoj rezoluciji se, dalje, navodi da “mnogi katolici, svjesno, za sva nedjela koja su provedena u posljednje vrijeme, bacaju odgovornost na muslimane i predstavljaju sve događaje međusobnim razračunavanjima između muslimana i grčko-istočnjaka”.

Odlučno odbacujući takva tumačenja, napominje se da je  ustaška vlast dio muslimana koji su činili zlodjela naoružala i davala im naređenja, i kaže: “Konstatiramo i to, da ni oni (muslimani) nisu to od sebe činili, dok im nije dato oružje, uniforma, ovlašćenje, a često puta i naredbe. S toga ni u kom slučaju za ta zlodjela ne snose muslimani odgovornost, niti su im oni incijatori. I mi sada konstatiramo da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, kojih ima u svakoj zajednici“.

Rezolucija, zatim, osuđuje muslimane koji su činili nasilje, i konstatuje “da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana.”

Katolici, sa fesom na glavi, glume muslimane i ubijaju Srbe

Sarajevskom rezolucijom je skrenuta pažnja na pojavu da neke hrvatske jedinice namjerno prave zlodjela nad Srbima glumeći muslimane, tom prilikom stavljajući fes na glavu i dovikujući se muslimanskim imenima, te je izveden zaključak: “Konstatiramo i to, da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane, izrabljivani fes i muslimanska imena.”

O tom fenomenu da hrvatske jedinice nose fesove, da bi se izazvali i rasplamsali muslimansko- srpski sukobi, detaljnije opisuje Banjalučka rezolucija.

Ensar Zgodić, politički novinar i bloger iz Sarajeva, navodi taj dio Banjalučke rezolucije, gdje se kaže:

„Mi znamo dosta primjera gde su ustaše pristupile klanju hrišćana (Srba) pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom gdje su četiri kolone ustaša došli s fesovima, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana (Srba)  u masama.

Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano 826 hrišćana (Srba). I u Kulen Vakufu se to isto radilo i tu se naročito istakao Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana (Srba), što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra, kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je platilo glavom hiljadu i 365 muslimana, ljudi, žena i djece.

Mi znamo slučajeve gde su neke ustaše katolici udarili na hrišćane (Srbe) s povicima: “Udri, Mujo, drži Haso, ne daj tamo Meho”, i slično.

Mi znamo i takvih slučajeva, gde se (od strane Hrvata) šaptalo hrišćanima (Srbima), kako ih ubijamo i koljemo mi balije, da ih tako istrijebimo. Da smo mi htjeli trijebiti i prevjeravati Srbe i druge, mogli smo to da činimo prije nekoliko stotina godina, kada smo imali više vlasti nego danas i kada se takav postupak mogao lakše pravdati nego danas.“

Klanje Srba “u masama u Bosanskom Novom”,  koje se spominje u Banjalučkoj rezoluciji, vjerovatno se odnosi na monstruozne „avgustovske pokolje“ 1941. godine koji su izvršeni u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog. Tada je jedna ustaška bojna za 20 dana ubila oko 6.000 ljudi i žena, a među njima  212 djece.

Svjedoci tih vremena tvrde ovo: “Tih dana su ubijani ljudi na sve strane, po dvorištima, na kućnim vratima i kapijama, po baštama i na prijedorskoj pijaci, na mostu i obalama Sane. Po krvavim ulicama ustaše su s pjesmom pratile kolone zaprežnih vozila pretovarene svojim žrtvama”.

Dušanka Radišić, djevojčica iz Rudica kod Bosanskog Novog, koja je tada ranjena a ipak preživjela ustaški pokolj, vidjela je sledeće: „U avliji kuće Đoke Oljače klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuća i sve pomoćne zgrade, a naročito prostrana kolnica, bile su ispunjene leševima. Kada su majke molile da ne ubijaju djecu, ustaše su činile suprotno. Prvo su klale djecu, a onda roditelje.”

Banjalučki muslimani: Cilj NDH je da se mi i Srbi međusobno satiremo!

Poslije izazivanja ražiranog sukoba Srba i muslimana od strane vlasti NDH, Banjalučka rezolucija pravi osvrt na dalja dejstva ustaške vlasti u ovom segmentu teksta:

”Izazvavši ovako težak sukob između nas muslimana i hrišćana (Srba), pozvani smo kao vojnici da taj ustanak ugušimo i da tako ubijamo Srbe i oni nas, pa da se tako međusobno satiremo i istrebljujemo ne znajući kada će to prestati ni kakvim će posljedicama uroditi.

Tako je ta borba, koju mi nismo izazvali, uzela toliko maha, da su mnoga naša sela popaljena i opljačkana, a njihovi stanovnici: ljudi, žene i djeca lutaju goli i bosi, gladni i žedni tražeći pomoći i zaštitu od pozvanih i nepozvanih, bježeći u naše gradove, koji su ih prepuni i gdje im se pomoć teško može ukazati.

Zaštita našeg svijeta u selima je posve nedovoljna, osobito u onim krajevima koju su pali pod italijansku okupaciju. Tamo italijanska vojska mirno posmatra kako gore muslimanska sela, kao što je to bilo ovih dana po selima ključkog, petrovačkog i sanskog kotara.

I što je najgore, vinovnici ovih nereda (Hrvati) se povlače u pozadinu paradirajući u uniformama, zabavljeni dobrim dijelom oko pljačke srpske i jevrejske imovine. To najbolje vidimo ovdje u Banjaluci, gdje je s imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i Jevreja napravljen izvor pljačke i bogatstva pojedinaca, njihovih obitelji i prijatelja.

Odbijamo s prezirom podmetanje da se mi želimo dočepati tuđe imovine. Mi se ovim priključujemo svakoj našoj akciji, koja ide za istim ciljevima, a naročito akciji sarajevskih muslimana od 12. oktobra 1941. godine. “

U Banjalučkoj rezoluciji se pravi osvrt i na ispade ustaša prema muslimanima, i navodi:

“Jedan dio ustaške vojske, i to ne samo divljih nego i redovnih, vršio je teške ispade i napade ne samo prema hrišćanima (Srbima) nego i prema muslimanima, pa je izazvao i u našim redovima zaprepašćenje.

Slučaj s groznim ubistvom hodže Edhema ef. Hodžića ovdje u Banjaluci, usred bolničke avlije i u po dana, strašan je primjer razuzdanosti od strane ustaše Josipa Babića. I što je najžalosnije, ne zna se ni danas da li je zločinac uopće uhapšen, a kamo li kažnjen egzemplarno, kako je to tražilo i traži svo banjalučko i ostalo muslimansko stanovništvo.“

Pokrštavanje uzima maha- Sve podsjeća na špansku inkviziciju!

Sarajevska rezolucija pravi osvrt i na netrpeljivost vlasti NDH prema islamu, i kaže:

”U ovakvim teškim prilikama pojavljuje se i netrpeljivost prema islamu od nekih katolika. To se odražava u pisanju, u privatnim i javnim govorima i nejednakom postupku prema katoličkoj i islamskoj vjeri. To se sve pojavljuje pored raznih izjava sa najviših mjesta, u kojima se govori o jednakosti i ravnopravnosti obiju vjera.”

Banjalučka rezolucija je mnogo oštrija po pitanju vjerske netolerancije i zločina na vjerskoj osnovi u NDH, i navodi primjere:

”Rezultati ovakve politike (ako se uopšte ovi postupci mogu nazvati tim imenom) upravo su grozni, što bi mogao očekivati svaki pametan čovjek. Vjerska snošljivost, koja je bila na visini u Bosni i Hercegovini i pored vjerske podvojenosti, strahovito se srozala.

Uvrede i izazivanja uzimala su često takvog maha i prema nama muslimanima, da nas sile na ozbiljno razmišljanje. Jedan dio katoličkih svećenika smatra da je došao njegov čas i on ga bez skrupula iskorištava.

Propaganda za pokrštavanjem je uzela takvog maha da potsjeća na špansku inkviziciju. Pod njenim pritiskom i uz toleriranje javnih organa izvršena su pokatoličavanja hrišćana (Srba) u masama.

I tako su oni (Srbi) kojima se do tada poricala svaka građanska vrijednost i nacionalna srodnost, postali građanski punopravni samo zato što su formalno primili katoličku vjeru.

Ravnopravnost islama, često isticana u napisima i izjavama, dovodi se u pitanje u životu i praksi. Često se čuju i pogrdne pjesme od strane ustaša- katolika, koje vrijeđaju osjećaj muslimana i proriče im se ista sudbina kao i hrišćana (Srba).”

Pavelić: Programa se ne odričemo, makar sarajevskim ulicama krv potekla

Tekst Sarajavske rezolucije napisao je vodeći bošnjački intelektualac tog vremena Mehmed ef. Handžić (istaknuti alim) u saradnji sa Kasimom ef. Dobračom (predsjednikom El- Hidaje), i ta rezolucija je na osnovu teksta „El Hidaje“ usvojena u Sarajevu 12. oktobra 1941.g. na Velikom narodnom skupu. Tu rezoluciju je potpisalo 108 najviđenijih građana Sarajeva, među kojima i predstavnici svih tijela Islamske vjerske zajednice, „El Hidaje“, kao i mnogobrojnih muslimanskih društava.

U Sarajevskoj rezoluciji  su donesene sledeći zahtijevi prema vlastima NDH:

– Da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakvih razlika; te da se ubuduće ne dozvoli da se poduzimaju ma kakve akcije, koje će po svojoj naravi izazivati pobune i krvoprolića u narodu;

– Da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, koji su počinili ma kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike kojoj vjeri pripadali; te da se najstrožije kazne prema zakonu, kao i oni, koji su ovakva zlodjela naređivali ili za njih dali mogućnost, te da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost i da se najstrožije kazne oni, koji u ovom pogledu naprave kakav bilo dokazan izgred;

Bošnjački publicista Jusuf Trbić govori o tome šta je potom bilo: “Rezolucija je predata ministru dr Josi Dumandžiću, koji se tada zatekao u Sarajevu, a zatim je umnožena, podijeljena narodu i odaslana širom Jugoslavije.

Reakcije ustaške vlasti bile su žestoke. Dr Joso Dumandžić je pokušao prijetnjama da zastraši potpisnike, ali nije u tome uspio. Pavelić je zaprijetio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama, nego što će se ustaška vlada odreći svog programa.

Intervenisao je i Pavelićev povjerenik Džafer Kulenović, kao i Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, koji je zaprijetio da će sve potpisnike poslati u logor.

Inicijatore i organizatore potpisivanja Sarajevske rezolucije su nove vlasti posle Drugog svetskog rata proglasile narodnim izdajnicima.”

Uzaludno kucanje na vrata NDH- najgore države u istoriji naroda

Prema podacima Njemačkog ministarstva inostranih poslova, u NDH je na početku rata živjelo 6.043.000 stanovnika, od čega 3.069.000 (50,78%) Hrvata, 1.847.000 (30,56%) Srba, 717.000,  (11,86%) muslimana, 410.000 (6,8%) pripadnika drugih naroda, među kojima i 100.000 Njemaca.

Ustaška vlast u Zagrebu je imala za cilj da svim sredstvima smanji brojnost srpskog i muslimanskog naroda u toj monstruoznoj državi. Očigledno je bilo da je, po njihovoj procijeni, bio nedopustivo mali procenat Hrvata i katolika u NDH, tek nešto više od polovine stanovništva. Podsticanjem omraze i međusobnog uništavanja Srba i muslimana, ne samo da je ustaška vlast dobijala na rastu udjela hrvatskog stanovništva, već se time čuvalo hrvatsko i katoličko stanovništvo od očekivanih odmazdi ustanika, čija se jarost (svim načinima koje je vlast NDH mogla izmisliti)- preusmjeravala prema muslimanima.

Muslimanske rezolucije 1941, godine su istovremeno bile vapaj i glas razuma, a ujedno pokazale da je muslimanska elita tog vremena do tančina „pročitala“ podmuklu igru ustaške vlasti. Dakako, zahtijevi, koji su rezolucijama postavljeni vlastima NDH, su bili uzaludno kucanje na zatvorena vrata najgore države koja je ikada postojala na Balkanu.

Ako bi se krik očaja iz tih rezolucija trebao sažeti u par rečenica koje sublimiraju sve, to bi bile rečenice iz Banjalučke rezolucije, gdje se kaže: ”Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorim neprijateljima. Jer, ovo što se kod nas radi, sumnjamo da bi mu mogli naći primjera u povijesti bilo koga naroda.“