Nad providnošću geopolitičkih fraza
Piše: mr Luka Kešeljević
Već više od vijek i po ne prestaje priča o „velikosrpskoj hegemoniji“. Suština ostaje ista, samo se uobličava u različitim formama. Nesta i nekada moćna austrijska imperija, u kojoj je ta priča utemeljena, ali taj mit, izgleda, nikad. Što Srbija uža i manja – histerija toliko jača. Tu ne pomogoše ni ona izvinjavanja svuda i svakome. Naprotiv! Prosto i to što Velike Srbije nikad nije ni bilo, ali neprosto što se se ona uvijek priviđa kao avet koju treba stući u glavu da je, možda ne bi ni bilo. Šta li već? Da bi apsurd bio veći, zapitajmo se ko najstadalnijem narodu makar na Balkanu hoće da nametne žig genocida? Pa, oni čiji su (neki) sunarodnici počinili, možda, prve genocide osvajajući „divlje“ zemlje i čineći raznorazna zvjerstva na tuđim teritorijama. Spram toga su, verovatno, sitna zvjerstva njemačkih nacista, kojima je i napredak tehnologije omogućio tako ubrzanu proizvodnju smrti.
Da su najveći svjetski kolonizatori imali tehnološke pretpostavke njemačkih nacista, pitanje je da li bi na tlu Amerike danas bilo i jednog jedinog čovjeka sa crvenom bojom kože. Da je napad najbolja odbrana, a zamjena teza nešto najplodotvornije, pokazuje se na početku 21. vijeka. Vrlo jednostavno: kada imperijalisti i kolonizatori mogu postati emancipatori, zašto onda narod koji ima oko milion izgnanih i raseljenih samo u proteklih trideset godina ne može postati genocidan? Kada SAD kao produkt nekada najveće svjetske imperije može da se bori za nacionalne interese na drugim kontinentima, zašto onda Srbija ne može biti okupator BiH, iako je u toj zemlji bjesnio građanski rat?
U pitanjima se nalaze i odgovori. Iz svih ovih pitanja–odgovora proizilazi i ona propala britanska Rezolucija, doduše propala „samo“ u UN. Ali ono što ne može da se „progura“ tamo, može negdje drugo, iako silom na sramotu, jer bitno je samo da se „progura“, a nije bitno sa kim ni kako. Jednostavni su to odnosi: naređenje – izvršenje, tako da tu nema neke „više nauke“, jer najvažnije je biti „lider u regionu“. U čemu, i to se samo kaže ili će se, možda, tek kazati. Za „liderstvo u regionu“ nije bitan standard niti institucionalna izgrađenost, već samo i jedino atak na taj zli, neukrotivi Beograd, taj „hegemonistički centar“ nikad uspostavljene Velike Srbije. No, „lider u regionu“ kʹo „lider“ je jedna obična marioneta koja ispoljava tragikomične pokušaje da predstavi kako se njime neće „na dugme“ upravljati iz Beograda, ali bitno je da h o ć e preko Atlantskog okeana, iako se to od tih apologeta „nezavisnosti“ i „suverenosti“ nigdje ne kaže, ali se prećutno podrazumijeva. Izlišno je i govoriti o tome kako britanska Rezolucija ne miri susjede, već ih zavđa ali to je, svakako, i cilj. I nametanje bilo kakvih rezolucija samo donosi kontraindikacije, a vidjeli smo u najnovijoj prošlosti da strani mirotvorci ne samo da nisu donijeli mir, već da su podsticali na nemir.
Poslije Drugog svjetskog rata zakrvljeni jugoslovenski narodi, iako na lošoj platformi, ali ipak, uspjeli su nekako da se izmire baš zato što nije bilo stranih mirotvoraca, jer oni kada se nađu na tuđoj teritoriji, nije im do uvođenja demokratije, već do pravljenja torzo država – državica i poslušničkih režima. Da ne govorimo o zemljama regiona; navešćemo primjer Ukrajine i Belorusije. Ukratko: u Ukrajini je velika nezaposlenost i zarade su mizerne, dok je u Bjelorusiji stanje obratno. Eto šta stanovništvu neke države donosi režim koji je instaliran iz nekog stranog centra moći. Tako je to svugdje, pa i kod nas i u regionu. Servilnost ne samo da ne donosi poboljšanje standarda, već svađa sa najbližim komšijama, a „poplava“ nonpejpera o tome svjedoči. Olakšavajuća je okolnost to što se zna da oni dolaze sa strane, dok „poplavu“ rezolucija, odnosno, Rezolucije – jedne, nametnute, prepisane, kao i nonpejperi, ne samo da dolaze sa strane, već treba da se izvrše kod nas kao domaći zadatak.
Više je nego jasno i samorazumljivo da je bolje raditi na otvaranju industrija, izgradnji putne i željezničke infrastrukture nego polemisati o istorijskim temama poput, recimo, famozne 1918, jer u istoriji svako nađe nešto što mu najbolje odgovara, a svi ćemo se složiti oko toga da svaku državu treba „smanjivati“ izgradnjom bolje putne i željezničke infrastrukture, a nonpejperi i rezolucije samo otvaraju nove probleme i nevolje.
Autor je doktorand filozofije
Pročitajte JOŠ:
Svaka čast Luka!