Naš red uvijek nered – hvala ti Hriste moj
Piše: o. Darko Ristov Đogo
Sjednem tako, naveče, da odgovorim na pisma, da napišem koji redak vječito dužnih i nikada završenih radova, da poradim posljednjim atomima snage ponešto.
I gledam:
Naš stan nije veliki, ali je već postao mali.
Naši su zidovi išarani. Uvijek ruka malog djeteta ukrasi ono što bjelina julskog krečenja poravna.
Naše su stolice flekave i nikada sasvim čiste i nema sredstva koje može do kraja da ispere njihove zalogaje dok uče da jedu.
Naše su stvari u vječitoj borbi da se uspostavi red i života šestoro ljudi. Njihove zadaće na ovom mom radnom stolu, tu spavaju Evgenijevi superheroji, Nikolinine sveske i moj Njegoš – svi od reda izlijepljeni stikerima.
Tu, u sudoperu, uvijek je neka čaša koja se uzela nakon što su se sve poredale u mašinu.
Hristos i svetitelji i draga lica gledaju taj život – naše gusle i gitare i gramofonske ploče i lopte, lutke i vazdušne puške, gledaju i treperi im pogled kao plamen ispred Njega.
Naši su zidovi išarani, naše stolice nikad čiste, naš red uvijek nered.
Hvala ti na svemu, o Hriste moj…
Koliko istina, predivno!
DIVNO.
U PORODICNOM GNJEZDU SE ZIVI.
U TOM „NEREDU“ SRECNE PORODICE
ODRASTAJU ZDRAVI LJUDI.
NEK´VAS SVAKA SRECA PRATI,
CESTITI OCE !
Bravo!