Navatavanje

Piše: Emilo Labudović

„Dogodine u ovo doba bićemo milioneri“! Ova kultna rečenica Del Boja, junaka planetarno popularne serije „Mućke“, postala je zaštitni znak obmane i samoobmane i žmurenja pred činjenicom da se milioner ne postaje ne za godinu nego često ni za čitav život. Naravno, ovo se ne odnosi na sirovi kriminal koji podrazumijeva šverc cigareta, droge, oružja i bijelog roblja. Ima, međutim, slična mantra koja u domaćem izdanju glasi: „dogodine će prosječna plata biti 1000 evra“! Mada je hiljadu milja daleko od miliona, u situaciji kad prosječna plata ni do pola ne ispunjava potrošačku korpu, i hiljadarka djeluje kao „san snova“!

Aktuelni ministar finansija je ovoliku platu najavio kao rezultat njegove verzije „Maršalovog plana“ i kao vlastitu i preporuku Vlade čiji je član kao kontraargumenat zahtjevima za njenu smjenu. Bez navijačkog opredjeljenja za jednu ili drugu stranu, elementarna logika, međutim, nameće krajnji oprez. Početne lekcije iz oblasti ekonomije govore da do povećanja svih elemenata životnog standarda, čemu je plata prvi stepenik, može doći samo iz dva izvora: ili iz viška vrijednosti, ili iz zaduženja. I poslednji laik zna da crnogorska privreda, to što je od nje još ostalo, već decenijama ne ostvaruje profit.

Velikih proizvođača odavno nema, a i to što je još, makar formalno, živo na izdisaju je ili u rukama društveno neodgovornih vlasnika. Grobari crnogorske privrede, razni Brkovići, Popovići, Pejovići… menadžnenti Toščelika, Metalca, Plantaža… u saradnji sa elementima „stečajne mafije“, stavili su ne tačku nego znak čuđenja na priču o preporodu kroz privatizaciju. Bajka Vesa Vukotića o održivosti Crne Gore kao ekonomije kroz poljoprivredu i takozvane usluge, turizam prije svih, nije više ubjedljiva ni za malu djecu. Kad je o poljoprivredi riječ, Crna Gora godišnje izdvaja između 400 i 500 miliona evra za uvoz hrane a uvoze se čak kamen i voda. Turizam je nebrojeno puta pokazao koliko je ranjiv i zavistan od mnogih faktora na koje država i privrednici u ovoj grani ne mogu da utiču. Dovoljno je da ljeto okiša, da zima bude suva ili da se, kao u prethodne dvije sezone, ispriječi virus pa da ta kasa ostane prazna ili u najbolju ruku polupazna. Takođe, kad se onako slavodobitno maše podacima o ostvarenim milionima od turizma, uvijek u sjenci ostanu milioni koji su prethodno morali biti uloženi. Sve u svemu, vrlo nesiguran i vrlo rizičan oslonac ne samo dugoročno već i za planiranji od godine do godine. A već iduće godine, obećava ministar, plata ima da dosegne hiljadarku.

Drugi mogući izvor za realizaciju „a la Mickej“ „Maršalovog plana“ jeste novo zaduživanje. Koliko je to pametno u situaciji kad nam je spoljni dug skoro pet milijardi evra i odavno prešao granice prihvatljivosti u odnosu na nacionalni bruto dohodak, pitanje je na koje bi i osnovac odgovorio. Još kad se ove cifre stave pod lupu činjenice da se pozajmice nemaju od čega vraćati, grčki scenario djeluje izvjesniji nego u samoj Grčkoj. A ministar je obećao platu od hiljadu evra. I mada se domaći „maršal“ trenutno nalazi na pokaznoj turneji u Briselu, javna je tajna da se bazira na presipanju iz džepa u džep. Veće plate će se namicati iz povećanih stopa poreza na sve i svašta pa će se tako ono što se zaradi na mostu otplaćivati na ćupriji.

U cilju realnijeg sagledavanja pokušaja Mickejevog navatavanja širokih narodnih masa valja se podsjetiti šta je, izvorno, Maršalov plan. To je kolokvijalni naziv za program američke finansijske pomoći obnovi ratom razorene Evrope, nazvan po glavnom zagovorniku, američkom državnom sekretaru, Džordžu Maršalu. Njegova pozadina u suštini i nije bila toliko altruistička već se radilo o američkoj želji da se ranjena Evropa po svaku cijenu zaštiti od rusko – kineskog uticaja, a finansiran je, kao i sva američka spoljna politika, iz „izvoza“ domaće inflacije u budžete „darovanih“ zemalja. Zato i ne čudi opšta podrška ovoj domaćoj verziji „maršala“ jer je Americi i danas cilj da po svaku cijenu iz Balkana, pa time i Crne Gore, istisne primamljive, izdašnije i jeftinije ruske i kineske kredite i investicije. A Mickej se, sa sve Zdravkom, Aleksom i Dritanom, javno zakleo (i potpisao) da će Crna Gora po svaku cijenu ostati američko – engleska i NATO ekspozitura na Balkanu. A ako je cijena toga plata od hiljadu evra, neka bude, jer dugove ionako neće vraćati oni.

Da se razumijemo, samo bi budala bila protiv dobrih zarada, a Crna Gora bi zaista mogla da dostigne standard u kojem bi prosječna plata od hiljadu evra lako mogla postati – najniža. Ali za to su neophodne korjenite promjene u svim sferama društva i raskid sa rođačko – kumovskim privređivanjem, povratak konceptu industrijaliacije, poštena poreska politika i definitivan razlaz sa mufljuzima, s vrha do dna, koji su nas uvalili u sve ovo. Za tako nešto ova kvaziespertska Vlada, i Mickej u njoj, se pokazala nekompetentna, nesposobna i previše podanička. A šećerlema u vidu hiljadu evra plate kojom nam se maše ispred nosa nije ništa drugo nego pokušaj „navatavanja“ da bi se makar još neko vrijeme ostalo u sedlu, bez obzira što je raga skoro na izdisaju. Dakle, dogodine u ovo doba bićemo milioneri, ili, „ne lipši magarče do zelene trave“!