Njegoš

Piše: Slavko Perošević

Tamo neđe u visoke gore
Đe još ljudi o junaštvu zbore
U visoke klance i ždrijela
Ima jedna malena kapela
Nad njom pušu orkani i bure
Nad njom lete orlušine sure
Gorske vile, sokolovi sivi
I svak joj se s poštovanjem divi
Kad su dani prohladni i burni
Tu oblaci nadviju se tmurni
A kroz grede i litice strme
Munje biju a gromovi grme
A noć nad njom kad se spusti gluva
I kad vjetar prestane da duva
Hladna kiša tad počne da sipa
Vrhovima srpskoga Olimpa
Al to nije kiša nego suze
Što ih grčke prolivaju muze
I sa njima kvase sa nebesa
Prah zemaljski pjesničkoga Zevsa
Što je snagom svog uma i pera
Zasjenio velikog Homera
Tu na vrhu lovćenskoga visa
Leži onaj što je luču pisa’
Leži mudrac što mu nema premca
Slavni otac “ Gorskoga Vijenca“
Svojoj duši iskajuć lijeka
Pisao je “ Noć skuplja vijeka“
Vasioni tražio je smis’o
Dok je „Srpsko Ogledalo“ pis’o
U raju je zadivljivo pretke
Mudracima stvar’o zagonetke
Doticao zv’jezde i komete
Slavni ga je veličao Gete
Tu s visina srpskog Akropolja
Puca pogled na šume i polja
A duh slavnog Petrovića Rada
Još s Lovćena Srpskom Spartom vlada
Njegove su neumrle sjene
Rodu srpskom utkane u gene
A Lovćen se sa njegovim grobom
Uzdigao nad samijem sobom
O veliki pjesniče i dive
Ti i mrtav stojiš među žive
Dva vijeka uz pjesmu i strune
Srpski narod u tebe se kune
Svojim umom narodne si mase
Opjanio srpski gorostase
Kad ko mudro zbori ili pjeva
Svaka mu je kažu Njegoševa
A za momka lijepog k’o slika
Ljudi kažu isti je vladika
Boga mole sve Srpkinje mlade
Sin da im je kao Tomov Rade
O najveći slovenski poeto
Ime tvoje Srbinu je sveto
Tvoje rime duboke i tečne
Tragove su ostavile vječne
Od rođenja pa do same smrti
Vas naš život oko njih se vrti
Kažu neđe davno da si rek’a
“Čast i bruka žive dovijeka “
Jedna tvoja zbori nam poema
Da ljudskosti u čovjeku nema
Kad mu “ Zakon leži u topuzu “
“Žena laže kroz plač i kroz suzu “
Kada sebe ogrne grijehom
“Trgovac ti laže sa smijehom “
Ne vjeruj mu tada šta ti kaže
“Niko krupno ka’ Turčin ne laže “
A pjesnička ponese te mašta
Kad reče “Da se imo rašta
Rodit onaj koji vječno živi “
Te se tome svak i danas divi
Orah zubu , voćka da je tvrda
I ko malo stoji na vrh brda
Vidi ozgor i više i bolje
Od onoga koji stoji dolje
Ti si piso za svoga života
“Da vražijeg ne bojiš se kota
Pa da ga je k’o lista na gori
Nego da te zlo domaće mori “
Još nas tvoja mudra pjesma uči
Da “Med niko ne popi bez žuči “
Da kroz c’jelu istoriju našu
“Čaša meda ište žuči čašu “
Mnogo toga rek’o si da valja
“Strah životu često obraz kalja“
Tvoja sveta pisala je ruka
Da u ruke Mandušića Vuka
Svaka puška ubojita biće
Ti si zora koja Srpstvu sviće
Tvoje pjesme duboke i divne
Srpskom rodu najljepše su himne
S kojima je rane svoje vida
Ti si naša ikona sa zida
U nesreći u tuzi i žalu
Što nas uči časti i moralu
A pero je možda slabo moje
Da o tebi piše i da poje
I za tvoje da kazuje djelo
Al me srpsko srce ponijelo
Da napišem ipak riječ – dvije
Ti si našeg naroda genije
Ljudska dika i pjesnički kolos
Srpskog roda zakletva i ponos