NO PASARAN

Piše: Emilo Labudović

Od nebrojenih definicija istorije, kao nauke i kao prakse, ona oko koje se svi nepodijeljeno slažu jeste da se permanentno ponavlja. U raznim okolnostima, prilikama i epohama, sa novim akterima i u izmijenjenim kulisama, na svjetskoj pozornici se iznova i iznova igra jedna te ista predstava.

Bal pod maskama, vodvilji sa pjevanjem i pucanjem, klovnovima i žonglerima, mađioničarima i šaptačima. I publikom koja, uvjerena da gleda novi komad, iznova plaća ulaznice i bespoštedno aplaudira. A ponavlja se, uglavnom, neznalicama i narodima kratkog pamćenja. Zbog svega toga, istoriju kolokvijalno nazivaju – učiteljicom života. Ali, kao što ni najbolja učiteljica od prosječne neznalice i dustabanlije ne može napraviti novog Teslu, tako ni „učiteljica života“ uzalud ponavlja lekcije onima kojima naučeno izvjetri čim se čas završi. Mi, Srbi, smo, izgleda, udžbenički primjer za to.

Između ljudskog i životinjskog čopora ima mnogo sličnosti (čovjek je, kaže nauka, samo prije oko 250 hiljada godina, takođe bio životinja) najupečatljivija razlika je u tome što životinje nikad neće dozvoliti da im na čelo čopora dođe – idiot.

Mi, Srbi, mogli bi da pred svakim istorijskim sudom poslužimo kao krunski dokaz za suprotno. Ili, kako je to, sažeto i u formi aksioma, davno definisao fenomenalni Ivo Andrić: „nama Srbima se svakih pedeset godina dešava da mudri zaćute, budale progovore a fukara se obogati“! Da pamtimo kao što zaboravljamo, da smo skloni analiziranju koliko smo površni i trkopiši u svakom pogledu, možda bi smo i našli odgovor na pitanje otkud i zašto nam se sve ovo dešava. I lako bi smo se dosjetili da, koliko god izgledalo „novo“, ovo nije od juče, da je ovo sa nama i oko nas već „deža vi“, što bi rekli Francuzi.

Sve naše navodne promjene, iskoraci iz žabokrečine i mrtvog mora na čiji smo se smrad lako navikavali („čovjek je jedina životinja koja se na sve navikava“ – Dostojevski), sve naše pobjede bile su samo u lijep staniol upakovani porazi i prevare. I uvijek je bilo po onoj staropodgoričkoj: „učini mu ali posao mu ne završi“! I uvijek su nas u ćorsokak dovodili oni u koje smo se i na ćivotu mogli zakleti da neće prevjeriti.

Da li smo već zaboravili Novaka Kilibardu i njegovo okretanje „ćurka naopako“? Jesmo li zaboravili Milicu Pejanović Đurišić koja je, u sumrak jedinstvenog DPS, (bio sam svjedok) u brk skresala (ječala je zgrada u Beogradskoj ulici pod Goricom) sad već pokojnima Zoranu Žižiću i Momiru Bulatoviću da su „pi*ke i da će, ukoliko to oni neće, sama obući pantalone i Mila Đukanovića, švercera i kriminalca, izbaciti iz Partije i sa mjesta premijera“!

A onda mu glavačke potrčala u naručje i stala na čelo njegovog krila Partije. Pamti li još ko „srbovanje“ Sveta Marovića koje mu je bilo glavna odbrana od žešćih napada s druge strane. Pa Peđu i cijepanje velike patriotske grupacije oko jedinstvenog SNP na sve manje i sve manje patriotske skupine. Pa… spisak onih koji su bili pa prevarili bio bi duži od telefonskog imenika osrednjeg grada.

I danas se tu oko nas daje potpuno ista politička predstava, režirana na istom mjestu i po istom scenariju. Po tom scenariju, dobili smo smjenu vlasti koja nije ništa promijenila, dobili smo skoro jedinstvenu revolucionarnu masu litija spremnu da mijenja iz korijena a koja je za manje od pola godine rasturena, ućutkana i izigrana.

Dobili smo vlast koja ne vlada već kojom vladaju, koja nas ništa ne pita jer ne pitaju ni nju. A ni to nam nije prvi put. Oni stariji sjetiće se parlamentarnih izbora iz 2001. godine na kojima je učestvovala i tek novoformirana Narodna socijalistička stranka, nastala kao rezultat podjela i programske redefinicije SNP. Stranku su tada predvodili Momir Bulatović, Duško Jovanović, Zorica Tajić, dr Novo Vujošević, prof. Boro Ćetković i Milorad Rašović. Sve analize i istraživanja uopšte nijesu dovodili u pitanje njen budući parlamentarni status, bilo je samo dilema kojim brojem poslanika. Ali, za navodnih 260 glasova, taj status je „izmakao“.

Da se „Vlasi ne dosjete“, izbori su ponovljeni na tri izborna mjesta, na kojima je trebalo da opet glasa više od 700 građana, ali NSS je u novom biranju osvojila troduplo manje glasova. Mnogo godina kasnije saznalo se da je tada iz centara moći koji (i tada i sada) profilišu našu političku stvarnost, preko Beograda, stigao nalog da „partija Sloba Miloševića i Momira Bulatovića ni po koju cijenu ne smije ući u Parlament“!

Zajedničkom akcijom DPS, SNP i tadašnje Srpske narodne stranke, čiji su aktivisti i čelnici „obradili“ teren u Gornjim Crkvicama i na Njegovuđi, uz obilatu pomoć vojne obavještajne službe koja je „pretresla“ tivatsko naselje Seljanovo u kojem su značajan broj žitelja činila vojna lica i penzioneri, nalog je izvršen. Time je nastavljen započeti proces besprizornog razbijanja i gubitka zajedničke države koji je krunisan referendumom koji je „morao“ dati projektovani rezultat.

I danas na sceni imamo isti nalog i nešto malo promijenjene izvođače radova. Nalog glasi: Demokratski front ni po koju cijenu ne smije u vlast!!!

Ne smije jer bi se njegovim jačim prisustvom u Vladi mogla poremetiti uspostavljena ravnoteža apsolutne poslušnosti, poniznosti i servilnosti kakve u Crnoj Gori nije bilo još od Petrovdanske skupštine. Da bi se prikrio koncept smjene politički, idejno i organizaciono potrošene DPS na način da njeno državno nasleđe ostane nedirnuto, smišljena je banalna prevara u vidu „vlade eksperata“ i premijera sa oreolom „mesije“, poslatog onoj revolucionarnoj masi iz litija sa „agremanom“ pokojnog Mitropolita.

Ubrzo se pokazalo da su „apostoli“, liše izuzetaka, eksperti taman koliko je i moja nepismena baba Stanija akademik. A „mesija“ je prvi okrenuo leđa crkvi i negdje u bisagama zaturio obećani Temeljni ugovor. Odsustvo DF iz svih tokova vlasti nadomješteno je poplavom politički, idejno i nacionalno nedefinisane mase koja, u kostimu evropskih demokratskih vrijednosti, prevodi Crnu Goru (i nas u njoj) žednu preko vode.

Bilo bi pošteno reći da aktuelna kriza vlasti nije samo politička već je prije svega – moralna. Moralna, jer, koliko god je u ljubavi i politici sve dozvoljeno, nemoralno je otvoreno i prostački lagati one čiji su vas glasovi učinili time što jeste. Nepristojno je i političkom kukavičluku ravno svojom nedoslednošću i mimikrijom varati već toliko puta prevarene, one koji su od vas očekivali ispunjenje decenijskih snova i nadanja.

Ravno je političkoj prostituciji svoju ideološku smješu svega i svačega, koja usled toga liči na splačine, prodavati kao melem za ljute narodne rane. Prostački je, makar u odijelima i kravatama, varati sirotinju, žednu prije svega pravde, istine i slobode. Prizemno je biti za sve i svašta, a biti protiv samo jednog – sopstvene i suštine naroda iz kojeg potičete. Kukavički je kriti se iza Njegoša a ćutati o povratku njegovog groba na mjesto i u ambijent koji je sam izabrao i prokletstvom nas obavezao na poštovanje njegove poslednje volje. Ali, sve je to tako korisno za ostanak na vlasti i u milosti onih koji nemaju milost već samo interes. A narod? Eh, narod.

Istorija, nemlosrdna učiteljica života, opet šiba po prstima jer nijesmo savladali lekciju i uradili domaći zadatak. Nijesmo jer su nas, opet i iznova, preveslali hohštapleri i manipulatori jeftinog morala u skupim odijelima.

Raspojasana i političkim bahanalijama sklona stokupljevina ukravaćena bojom koju su u politiku uveli promoteri nesputanih seksualnih sloboda. Naćefleisani demagog prizemne retorike, i šačica mutljavine okupljena oko njega a skrivena iza mantije svetoga čovjeka. Nenaučeno, naravno, mora da se plati i stoga se DF uzalud upinje i batrga. Dovedeni su u situaciju u kojoj je svako rešenje jednako nepovoljno.

I zato ne treba da se nadaju onome što mu, po prirodi stvari i zakonima politike kao nauke, pripada. Jer, opet je sa mjesta sa kojeg je vazda dolazila, stigla naredba: No pasaran! Bar ne do sledeće prilike. Ukoliko opet do tada ne zaboravimo lekciju.

Pročitajte još:

Pisma sa sela kojeg više nema: Sve je ovo otišlo u… Luksemburg