O. Darko Đogo: Sarajevskoj „eliti“ smeta patrijarh Porfirije jer je on apsolutno nesporna figura koja ujedinjuje svakog Srbina!
o. Darko Đogo i patrijarh srpski Porfirije
Patrijarh srpski Porfirije ovog vikenda posetio je Sarajevo, prvi put od ustoličenja na tron Srpske pravoslavne crkve, praćen otrovnim strelicama i optužbama tamošnjih medija, a posle teških optužbi Bakira Izetbegovića na račun SPC, piše Sputnjik.
Patrijarh Porfirije je prošetao centrom Sarajeva, pio vodu sa česme na Baščaršiji i imao najlepše reči o Sarajevu i onima koji u njemu žive. Služio je liturgiju u Sabornoj crkvi, a okupljenom narodu u Istočnom Sarajevu poručio da čuva pravoslavnu veru i živi po njenim načelima.
Posetu su u Sarajevskim medijima pratili i naslovi koji prvog među jednakima u SPC predstavljaju, između ostalog, kao čoveka koji se tokom posete sreo i sa „četničkim popom“ koji je blagosiljao oružje tokom rata u Bosni.
Poseta patrijarha Sarajevu smeta “eliti”
Protojerej stavrofor Darko Đogo za Sputnjik kaže da poseta Porfirija Sarajevu smeta političkoj eliti u Bosni i Hercegovini, jer je on, u simboličkom smislu, jedina, apsolutno nesporna figura koja ujedinjuje svakog Srbina. Ovaj sveštenik, koji je rođen i rukopoložen u tom gradu, a u posleratnom Sarajevu je i služio dodaje:
„Boravak patrijarha srpskog Porfirija je ili nasilno minimalizovan ili doveden u politički kontekst na medijima bliskim ekstremnim krugovima u Sarajevu. Patrijarh je ostao iznad svega toga, kao i ranije, potrudio se da ne bude akter u svakodnevnoj politikantskoj razmeni prljavih udaraca – i predvodio svoju pastvu“.
Dvodnevna prva poseta Sarajevu, povodom 50 godina monaške i 30 godina episkopske službe mitropolita dabrobosanskog Hrizostoma, dogodila se u momentu najvećeg pritiska na Republiku Srpsku nju od kada ona postoji, ali i posle otrovnih strelica upućenih iz tog grada upravo u Srpsku pravoslavnu crkvu, posle rukopoloženja mitropolita Joanikija na Cetinju.
Bakirove otrovne strele
Lider SDA Bakir Izetbegović tada je izjavio da bi „poštovao Srpsku pravoslavnu crkvu kada bi ona popravljala svoj narod, služila Bogu i dobru, a suprotstavljala se zlu i zlikovcima“.
Izetbegović je dodao da su sve vreme rata čelni ljudi SPC zatvarali oči pred užasnim zločinima i davali podršku ratnim zločincima.
o. Darko Đogo konstatuje da je SPC u skorije vreme silom gurana u prostor uvreda koje su dolazile iz Sarajeva, baš zbog njenog simboličkog značaja.
„Srpska Crkva smeta i zbog činjenice da ona samim svojim postojanjem predstavlja, kako to politička elita u Sarajevu kaže, opasnost za njihove pokušaje da u potpunosti ovladaju bosansko – hercegovačkim političkim i društvenim prostorom. “Opasna“ je i činjenica da je SPC trenutno jedina institucija srpskog naroda koja funkcioniše na prostoru bivše Jugoslavije“.
Dostojanstveno, bez odgovora na uvrede
O. Darko Đogo dodaje da je ponosan na reakciju Crkve kojoj pripada tokom ovih napada, a isto dostojanstvo preovladalo je i tokom patrijarhove posete.
„Crkva se nije uplitala i odgovarala na uvrede koje su dolazile od gospodina Bakira Izetbegovića i ostalih. To je princip koji se mogao videti i tokom posete, patrijarh i naš mitropolit Hrizostom neguju, u pozitivnom smislu, starovremenski odnos episkopa prema političkom životu. Trude se da ne budu akteri u svakodnevnoj politikantskoj razmeni prljavih udaraca. Svesni su da je njihovo da predvode svoju pastvu“.
O. Darko dodaje da je i očekivana eksploatacija šetnje patrijarha Porfirija Sarajevom od strane ljudi koji lažno napumpavaju narativ o evropskom Jerusalimu i toleranciji, ali da je realnost u gradu na Miljacki potpuno drugačija.
„Kontaminiranost veštačkom verzijom ratnih događaja u Sarajevu je neverovatna. To je jedan od razloga zašto sam prestao da odlazim u rodni grad, kad god sednem u neki kafić, čujem negativnu fiksiranost na srpski narod koja je zaprepašćujuća“, kaže o. Darko, vanredni profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči.
Kafić u kapeli SPC
On dodaje činjenicu koja jednako dobro slika pravo stanje stvari u Sarajevu. SPC je pre rata bila jedina institucija kojoj nije vraćena imovina vezana za obrazovne institucije.
„Crkva se od 1991. godine do danas trudi da dobije pravo na zgradu pored koje je patrijarh prošao. Patrijarhova šetnja Sarajevom je pokazatelj da najbukvalnija bezbednosna situacija nije onakva kakva je na Cetinju, ali sa druge strane ostaje činjenica da od dvehiljadite na ovamo, mi svaki put kad dođemo u Sarajevo iz Saborne crkve gledamo imovinu nekadašnje bogoslovije koju je završio i blaženopočivši patrijarh Pavle. Tu je kapela u kojoj je trenutno kafić“.
Na kraju razgovora za Sputnjik o. Darko Đogo kaže da je poseta patrijarha Porfirija Sarajevu ispunila svoj prvi i jednini cilj, okupio je one zbog kojih je i došao. U Sabornoj crkvi u kojoj se o praznicima jedva okupi stotinu vernika, ljudi su se tiskali.
Iz okolnih mesta sjatili su se vernici, nekadašnji stanovnici nekadašnjeg Sarajeva, grada čiji je karakter temeljno promenjen.
„Plima radosti, ali i divnog srpskog dostojanstva koja se vidi u svemu što patrijarh Porfirije kaže i gde se pojavi, sve nas je obuzela. To je očekivano, ne samo zbog prirode prvog među jednakima, koji veru i svedoči, nosi pravi smisao reči harizma – dar, od Boga, već zbog činjenice da Crkva ostaje dosledna, ne ponaša se kao aktivni politički faktor.
„Ujedinjuje ga ma gde da postoji, u kakvoj god pseudodržavi ili državi da živi“, kaže Đogo za Sputnjik.
Sputnjik
„Protojerej stavrofor Darko Đogo za Sputnjik kaže da poseta Porfirija Sarajevu smeta političkoj eliti u Bosni i Hercegovini, ….“
Ne postoji elita Bosne i Hercegovine, to je gnjusna laž. Postoje elite tri konstitutivna naroda. Budi precizan Džogo i reci bošnjačkoj eliti uveliko uronuloj u islamofašizam a ogrnutoj nekakvom pričiom o građanštini i ostalim glupostima i lažima koje su sami svijesni. Federalni dio Sarajeva danas više liči na neki bliskoistočni a ne na Evropski grad. Da se, karikiram, ostvare njihovi „građanski“ ciljevi cijela BiH bi ličila na današnje Sarajevo.
BiH više nije „tigrova koža“ tačno se znaju područja gdje koji narod čini većinu ( rijetka su mjesta da jedan narod dominira sa manje od 80%) populacije i to je sasvim legalno. Legalno jer je do 31.12. 2004. g. u potpunosti implementiran Aneks 7 Dejtonskog sporazuma i svi su ušli u posjed svoje prijeratne imovine, a to što su 90% njih tu imovinu vraćenu imovinu mijenjali ili prodavali pa se selili tamo gdje je njihov narod brojčano dominantan je stvar ljudskih prava pošto je privatno vlasništvo svetinja kako to vole reći oni sa zapada.
Ko bi, imalo, pametan očekivao da srpski Patrijarh odgovara svakom paščetu, makar to pašče bilo I B. Izetbegović?!
Blaženopočivši Patrijarh Pavle je rekao, „i da sam poslednji Srbin, pristao bih da nestanem, a da ne bude zločina“ i jednom za sva vremena odgovorio, svima onima koji sumnjaju u pastirsku ulogu naše Crkve. Danas u Sarajevu, baš kao i na Kosmetu, Srba nema! Nema ih u celoj federaciji, a do drugog rata su bili velika većina, pogotovu u Sarajevu. Ko bi znao ili zna da su Srbi u Bihaću I okolini činili ogromnu većinu prije drugog rata, pa gdje su sada? 1462-e godine turski defter piše da u Sarajevu imaju 42 muskimanske kuće, 103 hrišćanske i 8 dubrovačkih, čisto da se zna!
Onda poslije nekoliko stotina godina dođe neki Izetbegović iz Beograda, a koji je u vrijeme dok su Srbi bili velika većina u Sarajevu i Bosni bio, još uvjek, Živković iz Smedereva i počne dijeliti lekcije srpskom Patrijarhu?!
Eto taj potomak smederevskih Živkovića uspije zapaliti Bosnu, žrtvovati mir za samostalnu Bosnu, kako je sam govorio, ima obraza kritikovati srpsku Crkvu i njene pastire!
Mogu lajati, lagati, sliniti na sve strane ali svaki put kad se pogledaju u ogledalo stigne ih istina, stigne ih slika djeda ili pradeda koji je išao u Crkvu, baš onu staru, na Baščaršiji, a zašto staru, pa zato što u Sarajevu od te stare Crkve nema ništa starije, baš kao što na Cetinju nema ništa starije od Manastira!
Gotovo svi Muslimani gornjeg, srednjeg i donjeg Podrinja, kao i Majevice, Semberije i Posavine su ustvari islamizirani Srbi iz današnje Srbije koji su se poslje srpskih ustanaka u 19. vijeku naselili na zapadnu obalu rijeke Drine. Dakle, oni su porijeklom iz Srbije a ne iz gore navedenih područja.
Dođe posljednji rat, oni su bitke na tim područjima izgubili i sada su većinom smješteni na imanja onih 150 ooo Srba koji su izbjegli iz dijela Sarajeva koji pripada Federaciji BiH.
I što onda ako su u srpskim kućama u Sarajevu sada izbjegli muslimani iz osvojenih krajeva? Što nam ne reče ko je sada u njihovim kućama umjesto toga „oni su bitke na tim područjima izgubili“? Kako si to mislio da se ostvari vaš cilj da više nema „tigrove kože“, valjda ne da jedan narod prosto ispari bez traga?
A to što su razni Živkovići poslije srpskih ustanaka u 19. vijeku pobjegli i postali Bosanci je posljedica primitivizma Srba, seljačkog nedostatka vizije, pameti i sposobnosti da svoj narod zadrže uz sebe, umjesto što su ga pretvarali u neprijatelja.
Kakva dva prvaka Naše Svete SPC! Dostojni!
… O svemu danas mora da se razgovara otvoreno i bez zazora: bio je građanski rat!
Nevinost jedne strane u sukobu se ne podrazumjeva, sve da je u pitanju i naša srpska strana.
A ovaj čovekoliki stvor čiji je otac polio benzinom i zapalio Bosnu, da je, kao što nije – on bi krenuo s reda!
Zna se red među ljudima, oduvijek. Ako su ljudi …
Pa on nema o čemu, o armiji svojie “ popova“ koji su na buretu baruta učili svoju Knjigu naopako, selamili svoje “ šehide“ i bjelosvjetske džihadiste, s munare pljuvali na krst – izbrisao iz ih sjećanja! On bi o srpskim “ popovima“!? … Bez trunke savjesti: tuđe, uvijek slađe.
… Kao i svaki drugi bez sebe, onaj nedovršeni čovjek, taj opasan čovjek koji u tuđem oku vidi trun, a u sopstvenom ne vidi balvan!?
… Ne pada iver dalje klade!
Ni kosa s šuplje glave: onome najopasnijem među ljude u koga nema ni trunke makar one naknadne pameti, koji je taj i takav spreman da nastavi đe je jednom stao, očinskim stopama do zadnjega čovjeka ničemu kriva! Životinjski …
Namjesto da brine, budala – taman ka i ovaj naš, o šoldima koje je prikupio na krvi; Đavoljoj dividendi bezbrojnih smrti koje su mu tuđe i daleke, svejedno bošnjačke, srpske, hrvatske …
Đavolji ljudi, đavolja nauma, nikad siti: novaca i smrti! Tuđe smrti, tuđijeh novaca!
Bakir. Fakin. Zlo. I Milo, dabome. I ovaj, i onaj, mnogo ih je, previše ih je na balkanskoj međi đavoljeg nakota.
Samo naizgled ljudi, oni isti bez granice u sebe.
… Tuđih i mrznih im „popova“ u računu bez krčmara.
Tuđih im para u pojasu.
Tuđih im, i nekih budućih smrti u akcijama na berzi ljudskim životima, dok stare kamate pristižu.
Đavolji bankari, bakiri …
Kao su uopšte mogući? Poslije toliko godina, mogući!?
Isti oni koji su sijali smrti, žnjeli kukavne živote bez milosti, pa bi opet!? Očevi i sinovi.
Nema odgovora. Kako su mogući …
A jesu.
Sve dok je nas, ođe, tamo, svuđe, koji bi smo i svi mi rađe o tuđim “ popovima“ , no o svojim.
Dok je tako, dobro nije. Niti će ga biti …
Dok je nas. Dok je Bakira. Svih bakira.
I Njega što je onomad šiljao đecu na vakancu u Dubrovnik!
… Đe bi ona govnjava motka, đe nam se zaturi?
Na mnogaja ljeta Vaše Prevosveštenstvo!