O. Darko Ristov Đogo: O ljudima i životinjama

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Kao i sve u američkom pravoslavlju, nešto je u „službi“ kojoj su prisustvovali mnogi žitelji Detroita, i naročito četvrti Sent Kler Šors, odražavalo neku unutrašnju protivrječnost: blještavi neovizantijski ikonostas i dvoranska prostranost crkve, „pravoslavni“ karakter „bogosluženja“ koje se odvijalo i njegov američki sentimentalizam, tužna ozbiljnost i ljudi koji žvaću dok sjede u klupama pogođeni riječima sveštenika. Komemoracija (memorial sevice) nije poznata kao oblik bogosluženja u Pravoslavnoj crkvi – sa hrišćanima, članovima Tijela Hristovog, Crkva se oprašta opijelom. Ono što se dešava u detroitskoj uspenskoj crkvi trebalo bi da podsjeća na opijelo: ispred carskih dveri postavljen je sanduk sa tijelom „umrloga“, prekriven crnim platnom na koje su postavljeni njegova slika i američka zastava, a odmah lijevo od sanduka – ispred Bogorodičine ikone i ikone Uspenja – stavljena je još jedna, veća slika „pokojnika“ čiju pozadinu predstavlja američka zastava. Komemoracija će u pravoslavnu crkvu donijeti sve elemente „sahrane“ koji su nam poznati iz američkog filmskog imaginarijuma, zaključno sa uzimanjem uredno presavijene „svetinje“ američke zastave. Desno od sanduka postavljene su stolice za velikodostojnike policije i sveštenika. Sveštenik će čitati „prigodne“ odlomke iz Svetog pisma, policijski oficiri govoriti tople riječi o „pokojniku“. I sve bi možda bilo samo još jedan spomenik neotpornosti (helenskog) pravoslavlja diktatu američke „kulture“ da „pokojnik“ koga su ad hoc izmišljenom „službom“ pratili sa ovog svijeta, pretpostavimo, u „neki drugi“ nije bio – službeni pas, njemački ovčar „Sjekira“ (Ahe), nastradao u za sada nerazjašnjenom incidentu u kome je policija na kraju „eliminisala“ čovjeka koji je ubio psa.

TAČKA BESMISLA Bezumnost slike psećeg sanduka i fotografije ispred carskih dveri pravoslavne crkve kao da pokazuje tačku besmisla do koje je došla postmodernistička filosofija dekonstruisanja i negacije svake vrijednosti čovjekovog bića i identiteta. Transhumanistička negacija čovjeka ne može se ostvariti dokle god čovjek posjeduje bilo kakvo osjećanje sopstvenog dostojanstva, supstancijalne različitosti u odnosu na svijet oko sebe. Zato je zarad ostvarivanja ciljeva simbioze čovjeka, životinje i mašine neophodno ukloniti granice između njih.

Čovjek je po prirodi biće koje osjeća povezanost sa životinjama. Već je Sveti Vasilije Veliki, u svom „Šestodnevu“, zapažao „dostojanstva“ različitih životinja, ne samo njihovu korisnost za čovjeka već i svojevrsnu poučnost njihovog ponašanja za nas. Kosmička fascinacija hrišćanstva preliva se na živi svijet: „sve ovo pokazuje da priroda živih bića nije primila nikakav nauk, ali ipak među njima nema ništa bez reda i poretka već u sebi nosi tragove mudrosti Tvorca“, zapisao je kapadokijski Sveti otac. „Pas nema razuma, ali ima osjećanje koje je jednako razumu.“ No u središtu biblijske i otačke misli stajala je ideja metafizičke i kosmičke hijerarhije u kojoj se jasno znalo da, iako čovjek sa životinjama dijeli mnogo šta, njegova bogolikost i bogostvorenost ne mogu biti svedeni na prosti „kulturološki konstrukt“ ili „naivno hrišćansko uvjerenje“. Čovjek je možda živo biće (zoon), ali ne samo društveno biće (zoon politikon) već i oboženo živo biće (zoon theoumenon). Kada se iz njegovog bića eliminiše zajedništvo i oboženje kao cilj njegovog života, onda on zaista ostaje samo zoon.

PREVAZIĐENOST ČOVEKA Eliminacija razlike između čovjeka i životinje započeta je odavno, u visokoj moderni, odmah nakon Ničeove konstatacije o „prevaziđenosti čovjeka“. Već je K. S. Luis zapazio da će eugenika i kultura eksperimentalne upotrebe životinja uskoro biti primjenjene na čovjeku. Stvarnost XXI vijeka pokazala je koliko je irski hrišćanski apologeta i pisac bio u pravu. Ipak tek postmodernistički transhumanizam paralelno „dekonstruiše“ čovjekovu posebnost koliko i konstruiše jedan imaginarijum životinja kao alternative čovjeku. Od kapilarne stvarnosti naših „malih“ i „bezvrjednih“ života u kojima nam se čini da je pas – najbolja alternativa čovjeku do biomedicinskih najava simbioze ljudskih i životinjskih organa, u pustoši jednog dehumanizovanog svijeta sve se više kristalizuje misao „životinje su najbolji ljudi“. Bilo da vam razočarani prijatelji govore da su kupili psa jer „on ih nikad neće izdati, za razliku od ljudi“, bilo da sami imamo potrebu da samoću i pustotu doma iz koga su otišli najdraži oplemenimo makar životinjskim prisustvom, čovjek XXI vijeka pribjegava životinjskom društvu kao pasivnom i predvidljivom načinu utjehe za stranputice i užase koje nam kultura otuđenja i smrti po sebi donosi. I zato, više nego ikada, čovjek postaje sklon da oljudi životinje u mjeri u kojoj se dehumanizuje čovjek.

Humanizacija životinje kao način dehumanizacije čovjeka, kao i svi postmodernistički mehanizmi društvenog diktata podrazumijeva da ono zrno čovjekove istinske upućenosti i ljubavi ka životinjama bude dovedeno do besmislenog ekstrema. Retorički, stvar se mora zaoštriti tako što će biti moguće izabrati samo dvije isključujuće pozicije: ili je životinja – čovjek ili ste za okrutnost prema životinjama. Upotrebljivost ove taktike odavno je demonstrirala britanska filmska cenzura „sablažnjena“ scenom čerupanja (već mrtvog) goluba u Kusturičinom filmu „Život je čudo“. Danas je ona sveopšte mjesto vegetarijanstva kao najznačajnije savremene religije moralne samozaljubljenosti. Ili su životinje ljudi, ili si životinja, nečovjek, ako u to ne vjeruješ.

Tu sveopštu stopljenost životinjskog i ljudskog opjevaće već Leonard Koen u tragično-ironijskoj himni savremenosti, pjesmi Everyboday knows („Svi znamo“) stihovima Everybody got this broken feeling – Like their father or their dog just died („Svi dijelimo ovo osećanje slomljenosti – kao da nam je otac ili pas upravo umro“). Otac ili pas – to je lozinka koja je već mnogo koga oca i za života ostavila s psom umjesto s djecom, pa nije čudo da je čovjek kome su jedini ljudi u okruženju – životinje sklon da bar domaćim članovima životinjskog carstva pripisuje ljudske atribute.

Sveopšte osjećanje spasenosti, onaj lakoumni origenizam u kome „svi znamo“ da, ukoliko čovjek ne umire, onda neizostavno i bez obzira na naš moralni lik – svi idemo u raj, zato mora da taj raj svojih srednjoklasnih feng-šui fantazija naseli i životinjama. Kako je vizija raja prosječnog konzumenta „kulture“ blagostanja zapravo ništa drugo do shvatanje o vječnosti udobnih strana ovostranosti, „eshatološka“ slika raja mora da podrazumijeva i omiljenog psa, konja ili mačku. Već je istoimeni crtani film iz 1989. problematizovao ideju da „svi psi idu u raj“ – ubice i ubijeni, dželati i žrtve, među životinjama, a onda, biće, i među ljudima. Upotrebljiva „sveopšta empatija“, jedno lagano i neprekidno osjećanje koje ne košta previše napora, ali pruža mnogo iluzija – najznačajniji je proizvod savremene industrije samo(za)dovoljnosti. Kako ona za sobom ne povlači pitanje o sopstvenom biću i konačnoj sudbini, to konfekcijsko osjećanje zakoračenja u raj i brige za svako živo biće porađa jedan inherentni osjećaj dezorijentacije poput onoga kod Svetislava Basare koji istovremeno može da vjeruje u sebe kao u tankoćutnog hrišćanina koga, međutim, čak ni obična pristojnost nije sprječavala da oglašavajući se o smrti mitropolita Amfilohija izgubi ljudske obzire. Brinući o tome da „ništa ne bude povređeno“ i sve bude spaseno, pitajući se o susretu sa svojim psom u raju na koji se pretplatio, današnji čovjek će sa slušalicom u uhu proći pored drugog čovjeka kao da ne postoji.

Jer kome je još potreban čovjek kada može da kupi psa?

Samo još hrišćanima koji vjeruju da sve što postoji nalazi svoj smisao u čovjeku, a čovjek u Bogu. To što je takvo stanje duha vremena neprijemčivo Zapadu na samrti ne može ni da nas čudi, ni brine. Šta će ipak paraopijelo za vučjaka u „pravoslavnoj“ crkvi?

Izvor: Pečat