Pamtim još

Piše: o. Darko Ristov Đogo 

Kaže mi neki dan poznanik: pretvorilo ti se pisanje u komentar identitetske situacije srpskog naroda i čitulje za ljude koji si poznavao. To je, čini se, tačno. Pišem o onome o čemu se naročito brinem i hoću da poneka riječ ostane za one koji su mene zadužili svojim životom.
Šta da napišem danas?
Juče stojimo dugo o. Srđan Simić i moja porodica, šalimo se pomalo, pričamo o zdravlju oca Pribislava. Nakon par sati zove Srđan – „upokojio se Pribislav, samo da ti javim.“
Godišnjica je patrijarha Irineja.
Već par godina ne mogu da odslušam onu Meriminu verziju pjesme „Pamtim još“ bez duboke uznemirenosti, bez nekog osjećaja u kome blaga sjeta prelazi u tragični osjećaj izgubljene bitke koji zatim u dinarskoj prirodi stvori prkosnu potrebu da preokrenem život bar moje porodice iz industrije svakodnevnih iskustava u nešto što bi danas možda moglo da bude ognjište – u dom, u prostor koji ne čine kvadrati nego lica. Danas je otišla i Merima: Ivanova korita su tu da nas samo zaliječe.

I u toj njenoj pjesmi, u njenom zvonkom glasu od koga nema potresnijeg i ljepšeg, otišao je jedan komad starog svijeta. „Pamtim još“ je priča o te dvije moje nesanice: o sudbini nas kao naroda, o ljudima koji idu. „Ivanova korita“ kao metafora naše potrebe za drugim prije svega, prije vode, prije svijeta – tu su da nas utješe.

Mi trunemo i venemo bez ljubavi izgubljene, nestajemo bez livada i rijeka, gubimo se bez stare majke što se smeje i ognjišta dok nas greje. I možda nas opet svaka ta sjetna pjesma vrati ne samo za trenutak već negdje dublje nama, ne samo u izgubljenost već i u potrebu za nalaženjem.

U otpor nestanku tog svijeta.
Lijeka nam nema do onoga koji je još Sveti Ignjatije Bogonosac našao – Boga i Njegovog Sina, Lijeka besmrtnosti, kako Ga on nazva.