Pišanje po zidu

Piše: Emilo Labudović

Da se kojim čudom iz Raja, gdje mu plemenita i topla duša sigurno obitava, vrati moj profesor srpskog jezika, Čedo Boričić, zbog kojeg sam ostao doživotni zarobljenik knjige, sigurno bi me začuđeno pogledao svojim blagim očima boje neba i tihim glasom zatražio da objasnim naslov. Da li je po srijedi štamparska greška ili nedostatak elementarnog kućnog vaspitanja kojem je ovaj iz plejade čuvenih profesora beranske Gimnazije jednako pridavao značaj koliko i znanju. „Može i jedno i drugo, profesore, odgovorio bih mu, jer po zidovima se piše a i zapišavaju ih (ovdje bih mu se izvinio, taman koliko i čitaocima, na drskosti) psi i pijanci, kao i oni koje nevolja potjera. I znam da bi oprostio. „Ali, dodao bih, ima, moj prifesore, pisanja po zidu koja su mentalno i moralno gora i više smrde od najobilnijeg zapišavanja poslije par gajbi piva“! I znam da bi razumio.

Dakle, o pisanju je riječ, o pisanju po zidovima koje je, kako po „autorima“ tako i po porukama, produkt iz najdubljih septičkih jama i moralnog taloga jednog društva. I nije riječ o grafitima tipa „anavolimilovana“ i sličnih koji su nezaobilazni nusprodukt subkulture ovoga doba i koji su svojom žilavošću, duhovitošću i bezazlenošću otporniji od svih komunalaca i krečenja. Riječ je o onoj vrsti kvazigrafita koji, s vremena na vrijeme, a uvijek u nevrijeme ili u zlo vrijeme, „ukrase“ zidove pojedinih gradova Crne Gore. Kalendar njihovog javljanja pomno prati kalendar političkih turbulencija u državi, naročito onih predizborbih, a mjesta „pojave“ su dominantno nacionalno mješovite sredine. Pogađate već, riječ je o grafitima – porukama mržnje prema Muslimanima i aluzijama na zločin i njihov progon. Pljevlja, Berane, Nikšić… svuda jedna te ista ruka, ista boja, isti rukopis i, naravno, potpuno identične poruke.

Ne treba biti grafolog pa prepoznati „rukopis“ specijalaca iz ANB, onog njenog dijela koji se obično krsti kao „tajna policija“ Veljovića, Lazovića i družine, zaduženog za održavanje tenzija, produkciju opasnosti po pripadnike manjina i stvaranje iluzije kako su samo DPS i Milo Đukanović garanti mira, stabilnosti i multietničkog sklada, i kako bi svaka druga opcija, ona sa srpskim predznakom naročito, (a sve opozicione su, izgleda ili srpske ili navrću vodu na taj mlin), sve to poslala niz Pišine strane i Crnu Goru sa proevropskog puta vratila vjekovima nazad. I, naravno, uprkos kamerama, dežurnim policajcima i budnim psima, pišače – pardon, pisce, niko nikad ni čuo ni vidio, a sveznajući, svevideći i sveslušajući Katnić nikako da im uđe u trag. A i scenario je do u zarez isti. Na jednoj su strani oni koji se, bez krivice krivi, pravdaju, zvaničnici „napadnutih“ sredina koji se zaklinju u bratsku ljubav, hor nevladinih organizacija koje su, kao o klin obješene, vazda spremne da upozore, osude, podrže, prema potrebi i primljenim grantovima. A na drugoj, što bi se reklo ovim savremenim, bezličnim i osakaćenim jezikom, na koji bi profesor Čedo samo tužno odmahnuo glavom, po „difoltu“ su, takođe već spremni, duboko zabrinuti, još dublje uvrijeđeni i zabezeknuti političari, aalitičari, hodže, imami, Reis obavezno i, takođe obavezno, „sirotinja raja koja zulum trpjeti ne može“! Ono što u tim prilikama pada u oči je ničim izazvana prpošnost uslikanih koji na sav glas poručuju kako njih niko ne može uplašiti a još manje protjerati sa „vjekovnih ognjišta i iz Crne Gore za koju su sve dali“!

Ko koga i čime to plaši evo već trideset godina? Kako to da se maškare i aveti prošlosti javljaju samo uoči izbora? Zašto su ključne poruke i prijetnje simbolizovane pojavama i dešavanjima koja ili nemaju veze sa Crnom Gorom (Srebrenica, Štrpci) ili su se dešavale u vrijeme vlasti baš onih koji su im danas „garant mira i stabilnosti (Bukovica, deportacija iz Herceg Novog)? Kako to da Ibrahimović, Husović, Hrapović, Kenana Harbić, imam Kadribašić i ini godinama ćute i trpaju pare pa se odjednom prisjete kako su im sunarodnici „građani drugog reda i pod permanentnim pritiskom“, kako Reis Fejzić tek nakon skoro četiri godine uoči krst sa ocilima na zidu džamije? I kako to da se, uprkos svim tim jezivim porukama i izlivima mržnje, u Crnoj Gori još nije, a u Boga se nadam da neće, desio otvoreni međunacionalni konflikt?

Kažu da svakog čovjeka možete prevariti jednom, da ima onih koje možete lagati jedno vrijeme ali da ne postoje oni koje možete lagati sve vrijeme. Da li? Ima li uopšte racionalnog objašnjenja kako se već decenijama održava jedna tako opskurna ali providna laž i zašto se na njeno uporno ponavljanje reaguje na isti, jednako providan i infatilan način? Ima li među časnim Muslimanima Crne Gore (liše onih prethodno nabrojanih) još uvijek toliko naivnih da, nakon svih dosadašnjih prevara, obmana i lupanja u izinđale i prazne kante nacionalizma, spremnih da povjeruju blasfemijama sa zidova. Jer, po zidovima se odvajkada pisalo i piše (i piša, takođe) sve i svašta, s podlim i onim naivnim pobudama. Koliko smo puta svi mi koji šetamo gradskim ulicama vidjeli na zidovima razne skaradnosti, pa čak i kukaste krstove, i samo prezrivo odmahnuli glavom? Da je makar jednom svih ovih godinama te (iz mraka naručene i mrakom ispisane) poruke dočekao samo (zasluženi) prezir i ignorisanje, presahle bi u svojoj uzaludnosti. Da nijesu praćene medijskom i svakom drugom kakofonijom, da nijesu obilježene i dočekane (lažnim i istinskim) osjećajem straha, naručenim optužbama i iznuđenim odbranama i pravdanjima, odavno bi spale u ravan onih prizemnih i lascivnih škrabotina kojima isfrustrirane psihopate „liječe“ svoju duševnu tjeskobu. Ovako, njihovu dugovječnost i „aktuelnost“ održavaju upravo oni kojima su, navodno, upućene a zarad pukog opstanka na vlasti one garniture u čijoj su se sjenci, vrlo udobno i komotno, smjestili čelnici baš onih koji vrište na tjeskobu svoje društvene pozicije.

Narod kaže da je onaj koji je slutio zlo uvijek bio u pravu, a da su ga oni koji su ga prizivali – kad, tad i dočekali. U prilog tome, a za opomenu, podsjetiću ih na onu narodnu priču o čobaninu koji je čuvao stado pokraj njive u kojoj su seljaci okopavali kukuruz. Dug ljetnji dan, čobančetu dosadno, pa riješi da se malo našali sa kopačima. Iz sveg glasa poviče: „Vuk, vuk mi nasrće na stado“! Kopači zgrabe ko motku ko motiku pa pohrle u pomoć, ali od vuka ni traga. Vrate se u njivu, a ono dokono čobanče ih još par puta uzbuni i prevari. I, kao što obično biva, vuk zaista nasrne na njegovo stado a sve njegovo zapomaganje i pozivi u pomoć ostanu bez odgovora jer su seljaci, prevareni više puta, samo odmahnuli i nastavili svoj posao. Dakle, ko vukom plaši i vuka priziva, lako mu se može dogoditi i da ga zaista i dozove.

Po zidovima se odvajkada piše i piša. Piše se svašta, uglavnom budalaštine prizemnog karaktera, mada ima poruka dostojnih ozbiljne literature. Prolaznici čitaju ili ne čitaju, ali uglavnom ih ignorišu i ostaju indiferentni. A kad i ako jednom i one naručene i anticiviliacijske poruke mržnje i prijetnji jednom narodu budu dočekane na isti način, prezirom svih, trajaće do prvih kiša ili prvog krečenja. I mnogo, mnogo kraće od onih rijetkih ali utoliko i zapaženijih kojima se šalju poruke ljubavi ili se prosto slave život i ljepota. A valjda će tada i zapišavanja biti mnogo manje.