Pisma sa sela kojeg više nema: Duga, vrela zima

Piše: Emilo Labudović

Sjećam se, doduše bješe to davno, kada su padali veliki snjegovi, a možda su bili veliki zato što smo mi tada bili mali, jedna od prvih pjesmica koje smo učili bila je ona čika Jovina „zima, zima, e, pa, šta je“, a onim njenim nastavkom da zima „nije lav“ pravdali smo smrznute uši, pomodrele prste i slinave noseve.

Ovih dana, mada kalendar tvrdi da je zima počela, vjerovatno bi pjevali „zima, zima, e, pa, gdje je“, jer od zime nema ni traga. Kao da se živi u termometru nikako ne zaranja tu oko nule, vodi se ne ledi, snijegu se ne pada, a mrazu, osim kod Deda Mraza, ni na kraj pameti nije da zažari. Sve u svemu, zima je, a kao da nije.

Sjećam se, takođe, i one narodne da „zla vremena bez snijega nema“, i nosim brdo uspomena na djetinjstvo i mladost koje ovaj iskaz potvrđuju. Ali, te davne, žestoke zime, pune snijega cijelca, smrznute i do preko dvadeset ispod nule, kao da su se preselile u bajke tako da se danas uglavnom smrzavamo – iznutra. A da je zastudilo – jeste, do mjere da bi nam na stepenu smrzavanja duše, nade, očekivanja… pozavidjeli i Eskimi. Kad se stanje sagleda objektivno, skoro da u stanju i društvenim prilikama kojima smo okruženi nema skoro ničega što bi prigrijalo i pomoglo da se izimimo.

Inflacija, cijene, dugovi, zajmovi koje će vraćati i čukununuci, podjele, mržnja, prkos, natrule ili sasvim urušene institucije, pritisci spolja… vije i tuče ledena susnježica muke i beznađa odasvud, kao nekad nad Mokrom planinom koja se namnožila grobovima izgubljenih duša. Zima, ona prirodna i bogomdana, nema sumnje, zazimiće kad – tad, a ova naša, politička, ekonomska, kulturna, moralna već poprima karakter vremenske nepogode.

Predsjednik svih nas (a najprije – svoj) zamrzao svoje obaveze i zamrzio sve odreda, a samo što mu nije dogorjela. Ustavni zaleđen na jedva plus četiri. Sudstvo i tužilaštvo klecnulo na obje noge, jer mu ih, evo neko vrijeme, „grije“ spuška studen i višemjesečna memla. Tajnovidac iz Bajramovice bacio motiku i opet tužeka na sve steane. Umjesto snijega, lopatama zgrćemo zajmove po svijetu… Zaledilo kao da smo, ne daj Bože (iz više razloga, briselkih pogotovo), usred Sibira. Toliko je zamrzlo da čak ni „toplotne vazdušne mase“, kojima nas iz noći u noć uveseljava onaj Micev, ne mogu ni suzu da otkinu od te ledene sante.

Nade da će Vlada, kojoj je, za sada, imenovan samo mandatar, bar malo raskraviti stanje, mrznu i prije nego je onaj (mora se reći: pametni i uzdržani) Lekić čestito i zasukao rukave. Već mu na zaleđeno okno prozora u sjutra ultimativno tuku ledenicama samoproklamovani eksperti i zakleti borci za sve i svašta, umnjaci od kojih nemama umnijih na okrslom svijetu. Staro i već toliko puta viđeno trgovačko geslo „učini mi, pa da ti učinim“, čiji aktuelni nastavak glasi „ako mi ne učiniš (tj. imenuješ) ni od tvog izbora nema ništa“, kao grudva snijega već valja se niz strme i klizave padine naše svakodnevice, prijeteći da zatrpa mandatara prije nego i zašilji plajvaz i počne da piše spisak. Oni koji su već osvojili parče ledene dvorane na kojoj treba da se igra hokej, već mašu palicama, prijeteći da će sve poslati u bulu, odnosno „buli“. Oni koji bi, po pravilu, trebalo da su u istom rovu i da grudvaju one druge, čak i u toplom Kotoru ljemezaju se ledenicama kao najljući dušmani. Onaj Đeka (ako ga smijem pomenuti a da me ne tuži da nešto muljam, i to za pare, sa onima iz „Vijesti“) već je „svoje“ zaledio u stanje opozicije svima osim predsjedniku kojeg, iako je „predsjednik svih nas“, svojataju kao da im je jal’ amidža, jal’ dajidža. Drug mu Zenka vaskrsava davno počivšeg Slobu i njegov (zlo)duh koji mu zaklanja vidik, a tamo, iza sniježne zavjese, oštrije nego najledeniji sjeverac, puše prijetnja da će, ako se u vladi slučajno nađu snjegočistači iz DF, ovu našu lednicu pretvoriti – u Antarktik. Jedan moj tu iz sela, zamotavajući nesazrelu krdžu, analizu tog segmenta stanja u kojem se nalazimo sveo je na prost zaključak: od kako nam ga kroje razne Picule a mi klanjamo kao pi…ke, popušili smo ga kao nikada prije!

Izbori, izbori, izbori… grme sa svih strana i kurte i murte, vladine nevladine organizacije, sa sve sveznajućim Mansom na čelu i nezaobilazni a pravno razblaženi Blažić. A onda se, kao da se iz medveđeg sna bude, prisjete da se na izborni vašar ne može bez Ustavnog. Tom zastavom im ovih dana, kao miš iz trica, uporno i sramotno, maše jadonačelnik, kao da ga nijesu na nedavnim izborima, sa sve stokupljevinom oko njega, nijesu počistili, kao oni „momci u narandžastom“ kad metu ulice.

I sve tako, korak naprijed, dva koraka nazad, a zima stegla, napadalo svega i svačega, do grla došlo. Niti ko čisti, niti dozvoljava drugima da se late lopata, pa da se razmahnu. Ide nam i Nova za koju se niko ne usuđuje da je proglasi godinom otopljavanja, ide zima koja je, nekad davno, bila „duga i hladna“, a koja će u našem slučaju biti duga i vrela. Toliko vrela da se čovjek naprosto – sledi. A do proljeća, onog našeg, unutrašnjeg, daleko je taman koliko i do murava, što bi rekli staropodgoričani.