Pisma sa sela kojeg više nema: Šta ostane kad padnu haljine…

Piše: Emilo Labudović

Od kako je postao svjestan sebe i svog odnosa prema sredini i saplemenicima, riječju: socijalno biće, čovjek je nastojao da sakrije svoju nagost, da je individualizuje i zaključa duboko u intimu. Istovremeno, gubitkom svog životinjskog nasleđa i krznenog pokrivača, grubi klimatski uslovi nalagali su zamjenu koja se, kako se mijenjao način života i osvajala civilizacija, mijenjala po vrsti, obliku i materijalu: od obične, sirove životinjske kože do svile i najfinijih tkanina. A kad je o obliku riječ, dugo vremena haljina je, u svojim raznim varijantama, bila zajednička i za žene i za muškarce. Tek vjekovima kasnije, drevni Gali izmislili su, a Rimljani raširili po svijetu, preteču današnjih pantalona. U početku, odjeću isključivo namijenjenu muškoj polovini čovječanstva, zbog jednostavnosti i praktičnosti, brzo su „osvojile“ i žene, a prve su u njih uskočile škotske rudarke. Od tada, pantalone su postale i ostale najprisutnija zajednička odjeća za oba pola, a haljine su ostale simbol ženstvenosti i isključivi ženski „zabran“!

Haljina, prvenstveno namijenjena da sakrije, istovremeno je imala i ima ulogu i da prikrije, čime je postala moćno oružje u rukama žene. Onoliko koliko je plijenila i izazivala znatiželju svojim materijalom, dizajnom i ukrasima, još više je budila  znatiželju i misteriju onoga što je pokrivala, ostavljajući neodgovorenim vječito muško pitanje: „šta ostane kad padnu haljine“ (naslovni stih hita Vesne Zmijanac)? I koliko god da je skraćivana, pretvarana u suknje raznih dužina, sve do najkraćih „minića“, uvijek je ostajalo dovoljno sakrivenog da budi čežnju i radoznalost. Stoga je i od nje same, koliko god bila jednostavna ili rezultat osmišljavanja najeminentnijih modnih gurua i dizajnera, jeftina ili basnoslovno skupa, uvijek bilo važnije ono što prikriva.

I govorilo se da ljepotu žene i vreća kostretna ne može da umanji kao i da ako na kolac okačite najskuplju Diorovu kreaciju, kolac ostaje – kolac. Zato su storije o basnoslovnim, dijamantima ukrašenim, haljinama, samo kratkotrajni „bljesak“ na stranicama „žute štampe“ i trač – partija u kuloarima i uvijek su bile u sjenci harizme žena koje su ih nosile, mada se dešavalo i obrnuto, da „nosilja“ ostane u sjenci „krpice“ na sebi. Te sudbine je bila i ona nedavna, o haljini „prve dame Crne Gore na večeri u Parizu, vrijednoj toliko i toliko hiljada evra ili toliko i toliko ovdašnjih prosječnih plata, pod čijom se „ekskluzivom“ prva dama potpuno izgubila. Ono što ni ta toliko i toliko hiljada evra skupa i toliko i toliko prosječnih plata vrijedna haljina „prve dame“ nije mogla da prikrije jeste istina o tome koliko su ne hiljada nego stotine i stitine miliona evra (broj prosječnih plata ni najsavremeniji kompjuter ne bi sračunao), ona i njena familija nagrabuljali i sakrili na brojnim of šor destinacijama. Šta ostane kad padnu haljine?

Želja i znatiželja da se virne ispod „haljine“ kao simbola tajanstvenosti bila je i ostala osnovna i nezajažljiva potreba, strast i opsesija svih društava. Razvoj demokratičnosti i „prava građanina da zna“, pojačan svemoćnim medijima i društvenim mrežama, tu znatiželju samo je dodatno pojačao. I koliko god da se skraćivala i razotkrivala „haljina“ društvenih zbivanja, to nikad nije bilo dovoljno da se ne traži još i još. Crna Gora, naravno, nije izuzetak. A „šta ostaje kad padnu haljine“ trenutne crnogorske zbilje? Objektivni posmatrač bi rekao: sirotinja, tuga i jad, beskrajne prevare, otvorene laži i svijet izgubljenih iluzija.

Nastavlja se tragikomedija navodne smjene vlasti u kojoj se ništa ne mijenja, ili, rečeno onom bivšom, komunističkom, mantrom: i poslije Mila – Milo!!! Zamagljivanje horizonta povremenim iskorakom iz kaljuge u kojoj tavorimo decenijama služi samo za zamajavanje i kao svojevrstan „placebo efekat“ kako bi oboljelo crnogorsko društvo lakše podnosilo bol kancerogenog razdiranja po svim šavovima. A kod svakog ozbiljnijeg napora da se krene sa dna ispostavi se da je „Dritan bitan“. Onaj Dritan koga je isti  Milo Đukanović usred Skupštine nazvo BITANGOM, ispostavio se najvjernijim čuvarom njegovog lika i djela. On i njegova tri poslanika djeluju kao „kineski zid“ u odnosu na ozbiljne reformske izazove. Ništa manje destruktivnom pokazuje se i „korak naprijed, dva koraka nazad“ politika Demokrata. Kurvinskom (neka mi čitalac oprosti jer adekvatniji termin nisam našao) politikom tipa: prihvatićemo sve o čemu se dogovore oni koji se ni o čemu ne mogu dogovoriti, lukavo se gnijezde i brlože u crnogorsko političko bunjište u nadi da će, prije i kasnije, ovladati kokošinjcem kojim će se Aleksa šetkati poput „kikireza“. Po čuvenoj podgoričkoj sintagmi „učini mu, ali mu posao ne svrši“, Momo, Zdenka, Boris… svakodnevno se zalijeću na bunker Milove ostavštine, bacajući se na nju bombama reformskih zakona, unaprijed svjesni da će se one odbiti o Konatarevo i Boženino skoro slijepo podaništvo Drugoj familiji i gazdama iz inostranstva. Duh Darka Pajovića opet kruži Crnom Gorom.

A dok se u Parlamentu odvija jalova bitka između onih koji bi da budu mašinovođe i onih koji bi da ostanu kočničari, najodgovorniji za ovo tavorenje, dični nam premijer Zdravko, namiguje na sebe kao svraka na jugovinu i fura svoj fazon kralja Ibija. S vremena na vrijeme, između dvije posjete američko – britanskim ambasadama i Briselu, uzvikne ono čuveno NAAAROOOODEEEE… pozove na jedinstvo čijoj razgradnji najviše doprinosi i obeća sve i svašta, Evropu prije svega i naprečac. I nastavi da traje načinom nezabilježenim u istoriji modernog političkog organizovanja jer samo u Crnoj Gori egzistira Vlada koju ne podržava ubjedljiva većina onih koji su je izabrali. Ali, Crna Gora je čudo nad čudima. A dok Zdravko imitira samog sebe, jer mu nema pandana u savremenoj političkoj istoriji, njegov „dječji vrtić“ u sferi finansija nastavlja da se igra i gradi kulu od lego kockica, slažući ih tako da u njoj živimo srećni, debeli i skupo plaćeni. Ta fantazmagorija zvana „prosječna plata od 1000 evra“, toliko primamljiva izmučenom narodu na ivici gladi, već je ne pod lupom već pod elektronskim mikroskopom onih koji bi trebalo da namaknu budžet dovoljno dubok da bi se iz njega moglo zahvatati kapom i šakom. Poslodavci već prijete zaposlenima angažmanom na pola radnog vremena i, naravno, na pola plate i minimalnog doprinosa za penzijsko osiguranje, jer u njihovom računu nema mjesta za Mickejevu čarobnu formulu. I sve miriše na nove zajmove i novu „staru Grčku“. Šta ostane kad padnu haljine?

Dok ti ovo pišem dan polako oblači crnu večernju haljinu, osutu beskrajnim šljokicama treperavih zvijezda. I sve tone u bezličnost i ujednačuje se do neprepoznatljivosti. A dok noćnik u ogoljeloj krošnji oraha svira tihi valcer, sve podsjeća na bal pod maskama, sa divnim, šuštavim haljinama, širokim krinolinama i grinjama načetim frakovima, ispod kojih se kriju omršavela i klecava koljena onih koji se vrte u besomučnom i vrtoglavom plesu. Ali, noć bude pa prođe i sve ono što ona skriva pod svojim plaštom pokaže se u svojoj punoći, sjaju ili bijedi – svejedno. I kao na dlanu vidi se „šta ostane kad padnu haljine“?

Prošitajte JOŠ:

Ponašamo se kao zavađeni pjetlovi