Pisma sa sela kojeg više nema: ZAŠTO?

Piše: Emilo Labudović

Pamćenje je dar od Boga ali i božija kazna, a sjećanja su sjenke nad pamćenjem. Nekad svijetle i prozračne kao praznično jutro, a nekad mračne i ledene kao gradonosan oblak nad sazrelim žitom. Danas je jedan od onih dana sjećanja kada horizonti posive, sjećanja koja opominju da je, kao što to zapisa Meša Selimović, „živ čovjek vazda na gubitku. Na današnji dan bombardovana je Murina, još jedna crna perla na đerdanu NATO zločina nad jednom suverenom zemljom i njenim neotuđivim pravom da svoje unutrašnje stvari uređuje svojim a ne tuđim „zakonima“ sile i topuza.

Poznavao sam troje od šest žrtava tog bestijalnog iživljavanja nad varošicom dalekom od svega što bi makar i mirisalo na legitiman ratni cilj. Znam i roditelje troje jaganjaca sa rascvetanih podčakorskih polja. Julijin otac mi je bio kolega po zanatu, i tri dana prije tragedije čuli smo se telefonom. Hrabrio me je da će biti dobro i da mu je, otkad je Juliju sklonio „na sigurno“ i daleko od uzavrele Prištine, u ujčevinu, sada kudikamo lakše. Pamtim i Miroslava. Jednom sam ga sreo dok se vraćao iz škole i tada mi je potanko,  slobodno i svesrdno, onako kako to samo djeca sa sela znaju, objasnio kako da stignem prečicom preko Liješnja. Oliveru znam samo sa slike, osmijeh koji bi mogao da zaustavi i stampedo podivljalih konja sa Visitora. Ali ne i dva podivljala „Miraža“ francuske ratne soldateske koji, u dva naleta, ispališe sedamnaest projektila na dva puta manje kuća i kameni most. A pamtim i kafanu „Most“ na čijoj se terasi ispijala najslađa putnička, u kojem god pravcu da se putovalo.

Kažu da je tog poslednjeg aprilskog jutra 1999. godine Lim, divalj i neukrotiv s proljeća, nabrekao od snježnica i bujica, bio neuobičajeno tih. Da je stope mosta milovao kao da se boji da ih ne povrijedi i da je njegova tutnjava kad valja drvlje i kamenje bila stišana da su se mogli čuti zujanje pčela i čaktari ovnova predvodnika ispred stada koja su odmicala uz Kukavicu. A onda je, na krilima anđela smrti, varošica do tada znana uglavnom iz zimskih meteoroloških biltena („neprohodan pravac Murina – Čakor – Peć“) sa svojom žrtvom i žrtvama, ušla u krvavu balkansku istoriju.

Danas je nad Murinom nebo vedro kao dječje oči i njime špartaju samo lastavice. Nema grabljivica, čak je i orao krstaš ostao visoko gore iznad Čakora. Gradić su pritisle prva ovogodišnja jara i skoro manastirska tišina koja, kao mlivo, sipi iz plavetnila. Čak se i vjetar stišao i tek blago povija plamen svijeća koje dogorijevaju na postamentu spomenika – opomene.  Već dvadesetdrugo proljeće, premalo za zaborav a previše za sjećanje, zeleni Polimljem, njedreći iznova i iznova jedno te isto pitanje: ZAŠTO?  Zašto baš Murina kad ni po čemu nije ličila na potencijalnu metu. Čak ni najveći NATO lažov, Minhauzen dvadesetog vijeka, Džejmi Šej, nije mogao da smisli opravdanje za ovaj zločin. Njegova čuvena kovanica „kolateralna šteta“ kao mjehur od sapunice razbila se o logiku da je to nešto što biva usput, kao prateća nevolja neke još veće nevolje, ali Murina nije bila „usput“. Naprotiv. Pričali su mi piloti borbene avijacije da je nalet nad Murinom, zbog konfiguracije terena, prilično komplikovan i da nikako ne može biti „usputna operacija“. Neko je morao da je podrobno razmotri, pripremi i isplanira i da tek onda izda naređenje  lovačkom paru sa francuskom zastavom na repu. Ako je tako, a tako je, otkuda onda u NATO operativnom štabu Murina kao ratni cilj? Šta je ona u čitavom planu agresije predstavljala, čemu je smetala? Koju je to prijetnju predstavao kameni murinski most kad je kraći od bilo kojeg pontonskog, a poviše njega su bar tri, četiri gaza koja bi se mogla preći i biciklom? Otkud to da su u NATO štabovima čuli za Murinu mimo svih drugih crnogorskih mjesta, vojnički i strateški mnogo važnijih? Ili će najprije biti da im je neko došapnuo i upro prston na kartu. Ko i zašto?

Danas smo, ne našom voljom, u društvu „organizovane kriminalne organiacije koja je izvršila zločin prevashodno nad međunarodnim pravom“, i stekli su se svi uslovi da novopečene prijatelje upitamo zašto je strijeljana Murina. Znam, reći ćeš, a zašto su strijeljani novosadski mostovi, beograsko porodilište, aleksinačko romsko predgrađe, voz u Grdelici… Pa prije svega toga Jasenovac, Šumarice, Kraljevo, Novosadska racija, Prebilovci, Jajinci… Ali, priznaćeš, Murina onako stisnuta između Visitora, Sjekirice i Čakora, suvišna i sebi samoj, nikako i ni po čemu se ne uklapa u ove spiskove strijeljanih. Jer je izvan svega, izvan ratne logike pogotovo. Zato bi valjalo da ona Injac, kad već prije nje to nije smio „soko“ Bošković, pripupita svoje NATO gazde – zašto Murina? Da se, kad smo se već pomirili sa smrću nevinih, pomirimo i sa besmislom njenog razaranja. A dok neko od ovih kojima je glava u Briselu a pozadina na našim grbačama ne stisne petlju i postavi to pitanje, evo ti mog odgovora, makar za jotu smislenijeg i bližeg istini od svih Šejovih „objašnjenja“: Murina je strijeljana samo zato što je – srpska!!! Zato što je usred srpskog Polimlja, usred tada pobunjene srpske i domoljubive Crne Gore. Strijeljana je da bude tuga i opomena onoj Crnoj Gori „te se nešće u lance vezati“!

Danas, vezan lancima za dželate, osuđen na patnju nezaborava, na pamćenje i mračnu sjenku smrti nad njim, na obnovljeni Murinski most spuštam vijenac đurđevka za Oliveru, Juliju, Mioslava, Vukića, Milku i Manojla i osluškujem Lim i njegovu neumrlu pjesmu. A svuda okolo tišina, ona Dušanova, što boli, ona „što sve melje bez umora i odmora – sleđena tišina Vistiora“! I usred nje, pitanje bez odgovora: ZAŠTO?

Pročitajte JOŠ:

Petronijević: Oduprijeti se donošenju zakona protivnih pravnom poretku Srbije, porodičnim odnosima i veri