Pisma se sela kojeg više nema: Crvenkapa je pojela vuka

Piše: Emilo Labudović

Odmakla je noć i čvrsto zagrlila  zidni sat čiji otkucaji u ovoj tišini zvone kao zvona saborne crkve. Ogrnuta crnim plaštom, prebira dubodoline i klance, ukriva staze i bogaze, žestinom razjarene žene ljubomorno nasrće na bjelinu sniježne ponjave koja se razastrla selom i baca joj se sjenkama na lice. Kidiše i na prozor u čijem odrazu titra lelujavi plamen svijeće (struje opet nema, a nema ni razloga za to) i kezi se svojim nedokučivim licem sa stotinama maski. A spolja, kroz njenu gustu koprenu, kao sa drugog svijeta, dopire otegnuto i zastrašujuće vučje zavijanje. U ovakvoj noći, pričali su mi stari, i vuk samotnjak osjeća jezu i praiskonski strah zvjeri progonjene sopstvenom famom.

Njegov zov divljine i samoće, koji mi više liči na vapaj izgubljenog u vremenu i prostoru, podsjeti me na noći kada sam pokušavao da tvoju neiscpnu znatiželju i širom otvorene i svega gladne oči, uspavam bajkama. Najviše si volio „Crvenkapu“ i dugo, dugo sam morao da te, na ivici suza, ubjeđujem da je lovac ubio „zlog vuka“ i  spasio nju i baku. I sjećam se da si jednog jutra, još pospan i „sa očima izvan svakog zla“, pravo iz kreveta zgrabio svoju slikovnicu i do neprepoznavanja išarao vuka. I nije ga spasilo ni to što je u njoj više ličio na umiljato kučence nego na strašnu zvjerku. Davno je to bilo, ti si već podaleko odmakao od vremena bajki, mada slikovnicu još čuvam kao dokaz da su bila, i znam da si već dobro upoznao i „crvenkape“ i „vukove“ i više nijesam siguran ko bi od to dvoje danas bio ižvrljan u slikovnici tvoga života.

Pišem ti ovo ne da tebe podsjetim na djetinjstvo, pamtiš ti mnogo toga, znam, već su me i ovaj podgoleški a i onaj „bajkoviti“ vuk podsjetili šta znači biti žrtva stereotipa, etikete i neizbrisivog žiga, i kako je za njega i „njegove“, šta god bili i šta god uradili, za sva vremena rezervisana samo jedna jedina „istina“ – istina zle i krvoločne zvjeri. I sve me to noćas, rode moj, podsjeća na nas, na rod naš prokazani, žigosani i anatemisani. Ni sva veličanstvena istorija, vjekovna borba za slobodu, vjekovna praštanja zločincima i okupatorima, sav naš doprinos kulturi, nauci, sportu, i svekolikom nasleđu svijeta, nijesu i još zadugo neće biti dovoljni da sa nas kao naroda bude skinut sramni bjeleg „divlje i krvoločne zvjeri balkanskih šuma“.

Prisjećam se jednog svjedočenja bivšeg frontmena benda „Urbana gerila“ koji se odselio u Veliku Britaniju. Godine 1999., jedne u podugačkom nizu godina u kojima smo gonjeni kao zvjeri, na jednom od skupova povodom bombardovanja SRJ, prišla mu je Engleskinja koja je za ruku vodila šestogodišnju djevojčicu i zamolila ga da joj podrobnije objasni šta se to upravo dešava sa našom zemljom i u njoj. Jer, rekla je, sumnja da je baš sve onako kako javljaju i pišu njihovi mediji. „Šta vas buni?, upitao je on. „Pa, zbunio me je razgovor sa mojom ćerkom“ – odgovorila je. „Pitala me je zašto se bombarduju Srbi? Rekla sam joj: zato što su zli! A ona je na to samo kratko rekla: PA, AKO SU TAKO ZLI, ZAŠTO ONDA ONI NAS NE BOMBARDUJU“!?

Zora bi me zatekla u pokušaju da ti nabrojim sve primjere gdje smo, umjesto žrtvama, proglašavani dželatima i progonjeni hajkama kakvima je malo ko gonjen. I kako smo, po cijeni sto za jednoga, krvavo plaćali danak opstajanja u nabijeđenom društvu civilizovanih naroda. I kako nam je, po onoj narodnoj „na vuka povika a lisice meso kradu“, desetostruko naplaćivan svaki otpor, svaki bunt i nepristajanje. Kako nam je svaka zora slobode gašena mrakom ropstva u okovima, teškim sindžirima i glavama na kulama i kolcima. I kako su nas, za razliku od one iz bajke, raznorazne „crvenkape“ umjesto kolačima darivale kasetnim bombama i uranijumskom municijom. I kako su, uz pomoć „lovaca“, što strane što domaće stokupljevine i taloga“, kidisale na vukove i onda kad ni u primisli nijesu imali bakinu kućicu. I kako je, za razliku od one iz bajke, ovovremena „crvenkapa“ širom izbečila oči da nas bolje vidi, naćulila ogromne uši da nas bolje čuje, i do nezajažljivosti iskesila i razjapila čeljust sa koje kapa bjesnilo, da nas bolje zgrabi.

I zato nemoj da te čudi ni ova najnovija, srebrenička, hajka na vukove. Jer, hor „crvenkapa“ koje predvodi gospođa Džudit, ne smije da dozvoli da vuk može biti nevin. Za njega je rezervisana samo jedna jedina karakteristika, karakteristika zle i krvoločne zvjeri koju na svakom koraku treba goniti, ubijati i istrebljavati. Ili, u najblažoj varijanti, prekrštavati u ovce, vaditi im očnjake kako bi bili lakše šišani i klani po potrebi. I zato, pusti vuka, on je to što jeste, obrati pažnju na Crvenkapu, nije više onako ljupka i nevina kakvu je pamtiš iz bajke. Pa, uzmi novu slikovnicu i prežvrljaj tako kako ti se čini.