Pismo je u oca

To je zvanična politika današnje crvene montenegrine: samo da u nas nije Pravoslavlja, ćirilice i Svetaca, bili bismo mezimica Zapada, ali nas na tom putu usporavaju odveć „retrogradni srbi“, kojima je toliko prokleto stalo do ognjišta, prezimena, tradicije, još i do praga i duha praunuka, kao da ne žive u postsavremenoj ideologiji koja je razumjela da je, ama baš sve, zakon tržišta i njegove cijene… – Sve vrijednosti su mrtve, konzumirajte slobodu bez odgovornosti! – poručuje samopokretno, plastificirano latinično pismo sa nekog od ekrana na nekom od virtualnih bjelosvjetskih trgova.

Tako misli i govori novocrnogorac: da nije srba u Černoj Gori, gdje bi nam bio kraj, u zapadnom svijetu koji jeste kolonizatorski nastrojen, al` šta mari, uvijek je bilo i biće – da veći okupira manjeg. Ne ide mi u ovu pamet (nastavlja sam sa sobom novocrnogorac), da je srbinu milije biti žrtva nego rob! Šta fali (i dalje novocrnogorac u produženom monologu), latiničnom poretku, pa on je vaspostavio novi svjetski poredak, tj., preko njega čitamo šta su nove vrijednosti, i koje ružičasto božanstvo krvavih korporacija vodi glavnu „riječ“, u kojoj je sve smrt, terorizam i hard pornografija…

(Nekidan, sjedim tako na klupi u Njegoševom parku (gdje još jedino poskakuju pjevljivi kosovi), i priđe mi jedan pomlađi zvekan (obrijan do usijane lobanje), i tek tako veli: Aooo, Sibin, koji matrak sloviš na ćirilici, pa gdje će ti ovo biti jednom priznato i prevedeno!? Gledam u čudu (čudo neviđeno!), i sjetim se naboranog Beketa koji reče za spas svoje duše: “Biti glup, ili poginuti!“)

Hajdeger naučava da je jezik prije bića. Može li biti da je biće, upravo, organizam jezika. Tako je i ćirilično pismo, ono koje nasleđujem, i koje me nazva da se odazivam na Sibin, na čemu sam više nego zahvalan. Jer Riječ se useli u nas, da bismo se kao Božji podstanari, neprestano podsjećali kolika je slava u Njemu, koji nam darova Jezik – nedokučivo metafizičko biće!
Da, na ćirilici pišem:
SLOBODA ZA ČAĐA!