Pjesmo – Uskliknimo s ljubavlju

Piše: Perivoje Popović

(Povodom Zbornika Svetosavski damari; priredili hadži Radovan Radović i mr Slobodan Čurović )

„…Ništa nema što biva pre vatre.
Posle vatre sve je stvaarno stvarno.
Sve što biva živi plamen satre –
Što ostane – to je bogoravno.“
(Pjesnik)

Čudna, čudnovata zemlja Crna Gora! Čudotvorna Gora Čarna!!! Svecima i Pjesnicima nadahnuta. Sobom samom tako osveštana. Sveta i prokleta, opet sama, opet sobom.

Čuo si za Lovćen, Ostrog (Slava mu i Milost) i Medun. Čuo si iza Vračar u Serbiji, čuo si, Fjodore Mihajloviču! Odakle li stigoše zli dusi, umjesto dobrih, među nas ? Odakle? Dokle? Do kada, Dostojevski – Akcios, besmertni?!

Crna Gora je rijetka, možda i jedina zemlja na svijetu gdje se pjesnici proglašavaju za svetitelje i jevanđeliste. U vremenu i bogodjelateljstvu NJVP AEM g. Amfilohija, Svetvoritelj je na izabranu i hristospoznanu glavu Njegoševu spustio svetački oreol. Marka Miljanova Popovića pred Gospodnjim i Preosvetiteljskim srpskim likom, na Savinom počivalu, Visokopreosvećeni nedavno imenova petim jevanđelistom…

Pa neka je onda od Gospoda i Ljudi oprošteno i dopušteno i ovom skromnom potomku poeta da kaže da su Serbi novoizabrani narod da svojim putem bola hode i slave patnju kao slavu radi Vaskresenja:

– Tako jesu NEMANJA i SAVA srpski Avram i Mojsije!
– Tako jeste VRAČAR NOVOPLAMENA GORA SRBINOVA!
– Tako jeste novousekovana glava SVETOG JOVANA VLADIMIRA ista ona svjetlost kojom jednom Vaseljenu osija Sveti Jovan Krstitelj i Preteča!
– Tako posta SVETI CAR LAZAR VIDOVDANSKI I KOSOVSKI, novi krstonosni ISUS SRPSKI; ako tako jeste, a jeste, onda KNJIGA O SAVI narodnom dušom sočinjena, jeste zraka još jednoga svjatovjedenija koje smo dužni da satvorimo i sačuvamo ili da nestanemo, da se samopomorimo!!!

***

Jedan čuveni brđanski Homer napisa, kaza, uzmoli – što im hoće da pišu poslije Njegoša?!

Pročitasmo, čusmo, nastavismo molitvu i produžismo stihotvorenija, sočinismo brojna sočinjenija nova, novosočinjenija o novozbitijima patnje koja ne prestaje. Dan nad danom, a patnja nad patnjom. Neka nam zbog toga od Velikoga Gospoda bude oprošteno – branimo se, borimo se, sloboda nam je kao pravo od Njega dadena – otuda slovo, otuda novo slovo, otuda riječ, otuda nova riječ za novu pjesmu, za esej, za zbornik, za Sabornik novi, srpski, sveti – svetosavski, da bismo opstali, da nam duše na mukama ne presvisnu. Budimo ljudi – da budemo Ljudi, da u Jagnjetu spoznamo Spas.

„O, zaustavite, zaustavite
vreme,
kočije besne, kočije snene,
da preberem
i provetrim
sećanja prah zlatni
spremljen u uspomene…“

Todor Živaljević Velički: „Metoh i ja“

Ima li smisla pisati poslije Biblije – činiti Zavjet poslije Novog Zavjeta, tragati za Ilijem i Itakom poslije Omira i Crnjanskog, tražiti Luču poslije Vladike? Ima ako imaš vjere u sebi, ako imaš Kosovo i Metohiju u duši, ako pjevaš iskreno Svetosavsku himnu, ako je dopisuješ časnim Damarima sopstvenoga srca.

Onaj drugi, samo samočuveni, koji opet misli da je Homerov potomak prirođen u Brdima, reče i napisa da – vrh je samo radi vrhovnoga.

A mi opet k vrhu – korak je sve teži, brdo sve strmije, ali – oro’o gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije. Lužina je za nemoćne, a mi smo moćni. Iako nas grde, iako nas ‘suju, nama će se nebo ipak konačno obradovati. A ima tamo ko će nas uz Gospoda prestolje da dočeka – Sveti mu Sava sjedi s dene strane i osijava, snagu vraća Svjetlosti i Toplini nebeskoj – vatra ovozemaljska Njegov je zavičaj. I sabrat po Luči Svevidećoj vječnu Tajnu snuje:

„Na zemlji tužno, zgušito
Od uragana srce u srču skrito.

Ni po danu nije mi milost data sunca,
mora li tako za ovog tajnočuvca?

Dok se kidam, i ridam u prsline
Oduga tvorcu vječna je da se mine…“

Slobodan M. Čurović Apis: „Oburdani Njegoš“

Nema vatre koja Svetost satre, nema slomibola za poetu s krilima sokola.

Ima li smisla pojati Gospodu slavu nakon Svetoga Save, pjevati Savi, pojati Savu poslije Vatrene pjesme na Vračaru? Ima ako je pesan molitveno iskrena! Nema ako je Rastko Nemanjić samo tema nesavjesnog namjerenija pjesme ili eseja radi, iliti, ne daj Bože, pričine priče radi priče.

Ima li smisla pjevati o Svetejšem Patrijarhu, poslije njegovog Zavjeta – Budimo ljudi?

Ima ako shvatamo Riječ Njegovu da smo životvorna Bića Gospodnja, ako po Gospodu, črez molitvu, kroz iskreno čtenije bitišemo!

Ima li smisla pjevati o Visokopreosvećenom, dopjevavati AEM, dok On uporedo svoju pesan, svoju molitvu vo imja naše svakodnevno, svakominutno Gospodu uznosi. Tu ovaj rab Božji grešni i neiskazani, koga progoni Riječ od nastanka, Riječ Postanja, ne zna odgovora – usuđuju se pa odgovaraju Božji nadoznanci – Svetosavski-m Damari-ma:

„…Mnogi, što rekoše da se ovdje samo mre, a ne rađa,
I da ovdje nema živih ženskih bića,
Griješe,
Ovdje se upravo najviše rađa,
Ali nada na spasenje,
Ovdje je Trojeručica…“

Hadži Radovan M. Radović: „U Manastiru Hilandaru“

Tu je rođena naša Svjetlost po Hristu nam Presvetome od Gospoda Boga poslata. I plemenita naša Vatra, ona što grije i ne gasi se nigda.

Ima, nažalost, ljudi, u stvari bića nalik ljudima bez Istinoga Gospoda Boga u sebi, koji ne poznaju osobine Vatre: vatra, obična ljudskim slabostima naložena, prži, sažiže, uništava. Vatra Gospodom osijana – grije , osvjetljava, oživljava, vaskrsava.

Silnik, laživatreni Sinan-paša nije nimalo poznavao božanske osobine vatre! Samo njen satanski smisao. BOŽANSKU VATRU nije umio da spozna, nije mu od Gospoda bilo dato, prepustio ga je Svetvoreći Duh Sveti, preporučio ga je sotoni.

Iz plamena na Vračaru, danas i na vo vjeki vjekov usred prestonoga Grada Bijeloga SERBSKOGA, iz Svetoga Plamena vaskrsnula je naša Besamertna Duša. Na mnogaja ljeta u Svetosavskim damarima i diljem svijeta ČOVJEČNOSTI!

NEMANJIN GRAD, O SAVINU-DNE, 2019.LJ.G Perivoje Popović